U PATNJI I SMRTI

U našemu životu igraju se ulozi kojih jedva da smo svjesni. Mračna je baština na djelu u našem tijelu, dok nas poziva odozgor poziva na zadaću čije beskrajne posljedice ne možemo sasvim dokučiti. Svi ti mrtvi iz prošlih vremena, svi ti današnji živi, sve te generacije koje će doći tvore inerciju koja nas gazi i zamah koji nas uzdiže. Masa propasti pritišće svakoga od nas svom svojom težinom grijeha, a zajedništvo svetih želi nas uvesti u svoj dom blaženika.

Kade se izbliza dotičemo misterija patnje i smrti.
Zašto Krist nije učinio da nestanu?

Ne samo zato da ne obezvrijedi našu odgovornost, nego prvenstveno kako bismo zajedno s njim na osoban način mogli očitovati ljubav koja zrači: „Nije nam odmah dano besmrtno i nepokvarljivo tijelo, dano nam je raspadljivo baš kako bismo mogli trpjeti s Kristom.
Zajedno s Kristom strpljivo ćemo podnijeti nevolje ovoga svijeta kako bismo zajedno s njim bili proslavljeni.
Umjesto da tješi, on dopušta očajanju da tjeskoba ne gubi svoj smisao, dakle tjeskoba ponekad mora rasti kako bi naš vrisak prema Bogu bio glasniji. Predanje Bogu raste s tjeskobom i krikom molitve ” Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio???. Bog se ponekad ne zadovoljava srdačnom zahvalom i molitvom. On u svetima i dostojnima velike kušnje želi prepoznati vlastitoga Sina.

„Je li moguće, o, moj Bože, da nam naposljetku podaš tu vrhovnu čast da i mi, siroti ljudi, tebi nešto podamo i budemo dar otkupljenja za mnoge grešnike.

proŠvicokatolik

Golemi društveni eksploziv, neobuzdano i živčano uzdizanje zdravlja kao “najvećega dobra”  odavno je a pogotovo danas pod sojevito rasplodnim virusom dovelo do sloma svega, pa i onog što se nekad zvalo kršćanskom vjerom.
Kada se uz to cjelokupna crkvenjačka i politička klasa udruže i late virusnog mikrofona onda možda nije došlo do loma svega, nego do kraja svega. Mi upravo živimo umijeće vječnog umiranja i vrhunac ljudske gluposti.
Platon je napisao; Neprestana briga za zdravljem također je bolest!
Tako ljudi ne vjeruju više u dragoga Boga nego u ljude farmaceutske i medicinske struke koji prodaju kumire zdravlja.Prodaje se zdravlje kao i sve drugu u našem bolesnom društvu, dok izlaze novi modeli tehnoloških postignuća – tako izlaze i novi modeli doza cjepiva. Sve to govori kako se uvukao nemir u čekaonicu smrti, pukao glas da će svi umrijeti od famozne gripe.


Panika prevladala, nek se spasi tko se bocka godišnje “X” puta, doduše s vječnim životom nitko ne računa, od čarobnog cjepiva imate garanciju ” svoje vjere”ipak nećete umrijeti u ovom valu.
Gospodo cijepljeni kršćani potraga za srećom je potraga za dobrom smrću a ne dobrim životom. Dok se mnogi grčevito držite za bezvrijedne stvari, pitam se bili neki bili spremni dati život za nešto veće.
Sveta Marijo….” Moli za nas grešnike, sada i na času smrti naša” Ne, nipošto to nije vaša molitva, obratite pozornost u svom narodno kovidooslobodilačkom srcu, emancipirane molitve “….. Moli za mene vaksera, sada i na času primanja x doze.  Vi zaboravljate da se sva kršćanska moralna spoznaja svodi na pitanje; što mi je činiti kako bih dobro preminuo – dočekao sestricu smrt. A ne kako bi što kasnije preminuo i dobro živio. Tko još normalan naivno vjeruje da ispod sveprisutne manije zdravlja drijemaju junaci i sveci. A mučenici – što je pak to?


Reče jedan katolički junak na respiratoru, ako preživim promijenit ću život, ali prvo ću se cijepiti prvom, pa još jednom dozom, pa još booster dozama i svako jutro ću se prekrižiti desnom i lijevom rukom, iznova ću naučiti Očenaš i Zdravomarijo da me nikad više ovo ne snađe. Kako šaljiva izjava jednog zaboravna čovjeka na Boga, ne misli na Boga i kad misli da misli.
No, to je ta religija zdravlja, ruganje Bogu. Biblija u zemlji zdravlja – svi znamo Alisu koja užurbano vadi kovid putovnicu skupa sa imuniziranom Terezijom; ne, ne, reče Kralj – prvo potvrda pa kanonizacija. O Isusu Kristu, vjeri i antivakserima možete u našem društvu pričati bilo koju glupu šalu, ali kad je o zdravlju riječ, prestaje svaka šala – korona je jedna istina za uplašene. Ili je korona dijagnoza koja razotkriva mozgove sklone totalitarizmu i koji samo misle da žive ljudsku korektnost u duhu kvazi tolerancije. Drugim riječima, ovaj tekst nije prikladan za štovatelje religije zdravlja i mumije bez smisla za humor na njihov račun, tekst nije za one u čijem društvu možete sumnjati u nauk Crkve i Boga ali u vakcinu – ne!
U religiji zdravlja čovjek nema spremnu dušu da ga ubiju, da ne zaniječe istinu ili počini grijeh, u religiji zdravlja čovjek je spreman na sve da sačuva ono na što je navikao, društveni status i puninu drobine.


Sveti Pavao piše; Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu. Nauk Crkve smatra iznimnim darom i vrhovnim dokazom ljubavi, da svi moraju biti spremni ispovijedati Krista pred ljudima te ga na križnome putu nasdljedovati usred progonstva.  Samo takva otvorenost prema mučeništvu u manjoj mjeri je osuda na smrt, a puno više zamah prema jačem i širem životu. Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu.  Zbog religijske preobrazbe  zdravlja, zdravlje je nova religija spasenja. I na ovom području zdravlja postoje brojne svete krave farmaceutskog doba gdje se uz kovid potvrdu garantira profinjeno žderanje, optimalan siguran seks i zamaskirana milosrdna ispovijed, otklonimo potišenost mozga uvucimo se u preuske hlače, nagelirajmo kosu, čuvajmo zarađeni novac i živimo životni užitak. Cijepimo se, nevažno je koliko se djece pobilo i koliko ih se još misli pobiti za proizvodnju neke stvari u čarobnoj bočici i zaboravimo gotovo sve od čega se život sastoji kako bismo izbjegli smrt, dok molimo za život – genocidom kupujemo već osuđeno vrijeme.

Čitajmo izvješća papinske akademije za život sastavljene od apstraktnih junaka sličnim junacima antičkih mitova Grčke, vjerujte tvorcima modernog barbarskog doba. Životarenje ( “Svakom je danu dosta njegove muke”),  a ne uživanje ( Ovako ću činiti, reče: Srušit ću žitnice svoje i sagradit ću veće. U njih ću skupiti sav prihod svoj i sva dobra svoja. Onda ću reći duši svojoj: “Dušo moja, imaš veliko imanje na mnogo godina. Otpočini, jedi, pij i uživaj! Ali Bog mu reče: “Luđače”! ), e, to zahtjeva više od studija, za to je potrebna božanska mudrost koju dariva jedino Stvoritelj i prenosi se jedino posvećenjem duše, padom na koljena, a ne rječitošću i znanjem psihe, grijanjem stolice guzicom.
Kovidizam je svetište nad svetištima novoga kulta, pristaše toga kulta koračaju svečano kao u Mozatrovoj Čarobnoj fruli mrmljajući otajstvene tajne mRNA mane iz genocidnog labaratorija. I svatko tko poremeti ovaj sklad, ulaz mu je zabranjen, s tog gledišta WHO je katedrala stoljeća koja se nalazi pred svojim ciljem, pred rješenjem svih tajna, Et Dieu – A Bog ? Ta mi zabluda nije više potrebna. Mjesto miomirisa, moj je smrad; mjesto kostrijeti, moje su gizdave halje; mjesto sunca, moja su djela tmine.

Svi su stolovi puni gnusnih bljuvotina, nigdje čista mjesta nema. ( Iz 28, 7 – 8 ).

“Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. “ (2Tim 4,3-4)

ČARDAKLIJA NI NA NEBU NI NA ZEMLJI

A Ivan, buntovnik izjavit će svom bratu Aljoši; moram ti nešto priznati – počne Ivan. Nikad nisam razumio kako se mogu voljeti bližnji. Ali Toma Akvinski kaže da ako netko može biti siguran da ima vjeru, ne može biti apsolutno siguran da ima djelatnu ljubav. Vjera usavršuje inteligenciju koja može razumjeti samu sebe, dok djelatna ljubav usavršuje osjećaj za svrhu postojanja.

Znam, ima jedan mali 2u1 poslovno – duhovni kompleks emocionalno povlaštenih, u njemu se osjećate kao da ta “duhovnost”  ne treba apsolutno nikoga osim vas.
Puna anarhičnih ideja, drugačije rečeno modernih ideja kojih nema ni u modernosti, ideja koja se zadovoljavaju imaginicijom, sve pod rasplamsalim brigama prema hostiji koju gaze u svom svetom umaku pod nogama, oni čiju čak i pretvorbu ne priznaju.

Kako drugačije nadomjestiti pomanjkanje vjere, nego nekom pomodnom idejom, modernijom od medernosti, koja je obojena bojama mučeništva i progona sa svim povlasticama i dlakama na glavi.

Znam da skladištari tradi duhovnosti imaju sućuti i ozbiljnu brigu oko nauka, brigu kakvu njihovi bližnji nikad neće osjetiti, tako profinjena briga da već svi imaju osjetljiva crijeva na pomisao današnje Crkve.

Da bismo stigli do samog dna vražje vjere, koja je izvan svakog zajedništva s Bogom i s drugima, đavolsko milosrđe takvima pribavlja mir putem osjećaja žetve. Kad krene čupanje, skladištar duhovnosti  je siguran da se nalazi u samom žitu. Kukulj je kod indultista i novus ordovaca. Ovoj numeričkoj statistici izabranih “spašenih” zavidili bi i Jehovini svjedoci. Politika noja ili taktika spaljena mozga, zagorjele sitne razočarane duše, ovisne o kritičkoj riječi na tuđi račun, pogotovo tamo gdje je je osjećaj pismoznanstva i običaja važniji od svega.
U odnosu na križ koji vodi iz trpljenja k radosti, kod uskladištene duhovnosti imamo  odnos iz radosti, k vragu.

Naravno ne govorim ovo kao siguran u sebe kako bi nekog osudio, nego kao nesiguran u sebe pun slabosti. Ja, teško mogu prihvatiti nešto što je za sitne nomadske duše glvni uzrok  pustošenja njihova srca, sukladno ekstazi i svođenju vjere koja se zadovoljava malom ” crkvom” povlaštenih.

Okomite se na tuđe zločine?
Moji ih premašuju.
Postoji li itko tko bi bio veći lažov od mene,
neka mi ga pokažu.
Na mojim policama, sve sami poroci…

Sjećamo li se zlih duhova koji se nastanjuju u dušu koja je dobro pometena i očišćena. Sedam više jedan, osam, to je broj blaženstava. Budući da je Sotona Božji majmun pada mi na pamet parodija.

Blaženi bogati u svome vlastitome duhu, jer njihova su kraljevstva njihova svijeta.
Blaženi tvrda stava, jer oni će posjedovati najam katakombe.
Blaženi koji plaču, sve dok govore da je zao uvijek netko drugi.
Blaženi koji gladuju i žeđaju vlastite pravde, jer znat će se uvijek osvetiti.
Blaženi milosrdni, jer oni će obavljati regrutaciju.
Blažena srca onih koji se osjećaju propisno obučenima, jer će vraga gledati.
Blaženi sklopljenih ruku, jer oni potpisuju raskol.
Blaženi koji se hvastaju da su progonjeni, jer njihove crkve liče kneževinama modernoga svijeta.

To je samo jedna varijacija duhovnog soja, sa polica uskladištenih strasti. Što imaš da nisi primio? A ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio ( 1 kor 4, 7 ).

Moja se duša raduje sebi samoj,
Duh moj kliče meni, svome spasitelju,
Uzdignuo sam sebe za svoga gospodina,
Odsad će me autentičnim zvati svi naraštaji.

Đavao zna što radi, mnogo bolje od nas. S jednog, čisto spekulativnog gledišta on je najbolji teolog. Nema u njemu ni traga tjelesnih slabosti, ne zna za umor, nije odan alkoholu, ne uživa u genitalnim besramnostima, ne hlapi prekomjerno za materijalnim dobrima. On je čist i siromašan bez zavjeta.  Nema u njemu tradicionalnog neznanja ni s obzirom na njegov život u modernosti, on je učenjak a da se nije trudio, najjači istraživački motor  koji se bavi smećem u Crkvi nakon koncila. Sveti Augustin zato kaže; On je ponajviše vrlo pronicav i profinjen.

Nema dogme, koju zloduh posve točno ne poznaje. Kao dogmatičar, on zna kako se nadahnjuje, ali osobito kako se izdiše – putem neprimjetnih otkliznuća, pogotovo kad je “vjernik” uvjeren u vlastitu ispravnost.

Tako se postaje tradi herezijarh heretika koji su između sebe  vrlo neprijateljski raspoloženi.

Tako se koristi pobožnošću protiv krivovjerja – to je specijalnost – da pri tome potakne drugo krivovjerje u suprotnom smislu.

Kad ne ide u vlastitom domu i župi , onda ide povlačenje u stroge vjernosti, a to znači bitna je ispravnost bez milosrdne ljubavi.
Čitajmo što Pavao hoće reći kad tvrdi da Sotona nije samo knez ovog svijeta, ortodoksni branitelji vjere tako su zli da spravljaju ležaj svojoj  inteligenciji a ne vjeri, privrženiji debatama u obrani vjere nego ljubavi i trpljenju.

APOLOGETI RADIKALNOSTI

Da li mazge manje zaudaraju ako ih natovarimo skupocjenim i mirisnim stvarima?

U osnovi pojedinim strogim pobožnjacima se najviše može predbaciti nedostatak radikalnosti. Oni se, vjerovatno, u sebi zbog toga stide jer upravo to hine zlorabeći naziv “tradicionalno pravovjerni – progonjeni”  a zapravo su prenamagala i duhovne ubojice brata svoga. Ne zamjeram im toliko što se petljaju u rasprave o ljepoti obreda, koliko im zamjeram što svoj veliki nedostatak pobožnosti žele zamaskirati kao vrsni liturgičari, učeni kanonisti i pobožne apologete . Zamjeram im još što nisu nikako podložni božanskoj providnosti.

S obzirom na to, pobožni učenik spornog koncila puno je radikalniji od njih. S druge strane, podložan providnosti, on zna da ako hoće biti svjedok uskrsnuća, mora i sam proći kroz Kristovu nutarnju smrt – čime postaje prilično popustljiv pred svojim progoniteljima. Naposljetku, ako svjedok Uskrsnuća želi prodrmati crkveno mnijenje, pa  želi izvesti radikalnu autentičnost, neka to, koliko je moguće, ne bude napad i rasprava koja ubija žive, nego poniznost  i trpljenje koja uskrisuje mrtve savjesti. Za to treba znati rukovati puno težim oružjem nego što su to teološko koncilske rasprave i kruničarenja prema vani.
Isus kaže; A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi ( Iv 12,32). Sve, znači sve ljude, podrazumijevajući i one koji ga odbacuju jer Uskrsli nije manje temelj njihova postojanja i srca njihova srca, a svakako nije liječnik za zdrave, a pogotovo ne neki pismoznanac koji se bavi koncilima.

Realizam vjere lišava nas svake uvjerenosti u našu povlaštenost. I zapovijeda nam da ispovijedamo vjeru dok nas novotarija kolje: znam, unatoč svim prividima, da i tebe duboko privlači Isus, taj vječni, i moguće je da i ti, poput radikalnog Savla nakon što je smaknuo Stjepana, postaneš njegovo oruđe izabrano,  bolje nego što sam to ja. Najkraći put jest put prema vanjštini – Najduži put jest put prema nutrini. Kako skromno i nenametljivo živjeti svoje kršćanstvo? Apologete radikalnosti vuku poteze potpuno oprečne Kristovu učenju dok mašu svojim tradicionalnim katoličkim identitetom i jedino nutarnje pitanje o kojem teološki ne raspravljaju je ” kako nije dovoljno izgledati dobar i pošten, potrebno je stvarno biti! “. Gorljivi pojedinci koji se hvale tradicijom trebali bi biti odgovorniji kako skromno i nenametljivo pričati. Radije bi vodio razgovore sa poštenim ateistom nego svaku misu raspravljao o papi i česticama, ne znam od kad se kršćanstvo  počinje vrednovati po imiđu svećenika, biskupa i misne forme, ali znam za sadržaj Kristova učenja. Živi Boga je taj koji povezuje, koji potiče na mir, koji potiče na žrtvu za opće dobro crkve, okuplja i približava, a ne Boga koji dijeli, koji hrani vlastiti egoizam i uvjerenost u povlaštenu skupinu pravovjernih.

MNOGO NOVCA

Trajno ostade spomen na Judinih trideset srebrenjaka, a nikad se ne govori o *mnogo novca* koji uzeše stražari vojnici ( grčki tekst spominje dovoljnu količinu srebrenjaka). Daj reci, koji je od tih novčanih dogovora bio gori – onaj kojim je Krist izručen da bude raspet ili ovaj koji zatire njegovu proslavu. Tko su danas gori ? Oni koji se dodvoravaju modernizmu koji zatiru njegovu žrtvu, ili su gori oni koji se dodvoravaju Covid politici i zatiru njegov spomen. To su jedni te isti.
Ukupno gledajući, nije li drugi čin podliji od prvog? Ne pokazuje li se briga za život i novac kao najveća moć koja može opčiniti svakog čovjeka da može izdati uskrsloga. U svakom slučaju, valja zastati pred tim prizorom u vezi Evanđelja kada im je izjavio; Ne možete služiti Bogu i bogatstvu….Jer svatko tko želi sačuvati svoj život izgubit će ga….

Ako je novac samo sredstvo razmjena dobara, kako se prometnuo u gospodara? Sredstvo je papirnato, a lako i iscuri kroz prste. Novac je, međutim, sredstvo puno učinkovitije od čekića kad treba dat milostinju, kupiti fino rublje, pa i nekom začepiti usta sa propovjedaonice….Uostalom, ne bi li Krist izmislio razborito postupanje da je učenicima koje je poslao dao paket prve pomoći i malo đeparca da mogu nešto putem prizalogajiti u finom restorančiću, sa covid torbicom kao naši nadničari. Nemojte mi kazati da onaj koji je mogao umnožiti kruh nije mogao umnožiti novac. Nemojte mi kazati da onaj koji je ozdravljao nije mogao učiniti da nestanu sve bolesti!  Kako to da ništa nije poduzeo oko onoga o čemu sanja danas cijeli kršćanski svijet, pretvoriti bolest u zdravlje i pretvoriti prašinu u novac. On koji se nije bojao doticati gubavce – sada ga strah Cara u ime podanika režima.
Nažalost, mnogi su ljudi Crkve napredovali na tome području. Zar se mora imati sigurnost da bi se navještalo? Toliko su napredovali da se vidi da ih zanima primanje  *mnogo novca* što je isto kao i odbacivanje uskrsnuća.

PRIJELAZ RIJEČI

Protiv sile smrti nema lijeka u vrtu.

Projekt medicinske diktature započeo je odavno. Henry Gadsden (  direktor farmaceutskog diva Merck & Company između 1965. i 1975. godine ) , otvoreno je izjavio da želi da uzimanje lijekova bude jednako svakodnevno kao da su žvakaće gume, te da mu je ideal prodavati lijekove zdravim ljudima…….

WHO – Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) ključna sveta riječ koja se neprekidno spominje, koje se  piše velikim slovima ili je to možda kraj puta prema oslobođenju Co-vidi (?) katolika kojeg čeka ropstvo. Oslobođenje od bolesti u konačnici je iluzorna vjera, iz dva jednostavna razloga; ljudski planovi su jedno a Božji drugo i svijet je ograničen.  Zbog ta dva razloga nećemo nikada biti istinski slobodni. I dok dobar dio crkvenjaka cmizdri, uzmite, na primjer riječ * ŽRTVA*, i kad se u ljubavi odredi prvotno značenje te jedva spominjane riječi, cmizdravci obično prekinu razgovor. A riječ *LJUBAV* iz koje su iscrpili njen smisao, jer se rabi mehanički, o njoj se više i ne razmišlja, izbaci se kad se hoće prenamagala predstaviti svetija od Stvoritelja. Kao neka vrsta reklame iz butika, ukras koji pokazuje veliku vjeru na sniženoj moralnoj akciji.
Što se doista želi reći tim WHO riječima u Crkvi ” cijepi se “, o tome se u biti uopće ne razmišlja, zar se trebamo osloboditi stvaralačke Riječi a znastvenu utemeljenu na sposobnosti ljudske znanosti dogmatizirati i posvetiti, kao vrhunsko gnojivo za novu evangelizaciju.

Čime je opravdan taj prijelaz riječi, sa posveti se, na cijpi se, kako je moguće prijeći od težnje nebu na težnju kulta tlu.
Ne bi li se, taj prijelaz moga povezati sa nekom idolatrijom, rođenom iz naših perverznih zadovoljstava zabavljajući se tehnološkom proizvodnjom osobnih težnji, kao ljevači zlatnog teleta. Kad papa i svećenici krste društvene mreže, i dok molitvene aplikacije rastu – milijuni kršćana se osjećaju osamljenima, što je na kraju i dalo povoda WHO službi da od Crkve pravi zdrastvene hramiće i ispune snove tehnološkim evangelizatorima – osamljeni smo zato što želimo biti osamljeni i izolirani, kao rezultat naše redefinicije naravi sebedarja.

Dakle da se vratim na početak, naše ishodište je u riječi *Darivanje* kojom je udaren pečat jedne providnosti. Darivatelj u svojoj velikodušnosti se skriva, ne prostutuira se po tehnološkim profilima nudeći svakodnevnu tabletu moći tehnologije , ne istupa na vidjelo da se reklamira nego da se žrtvuje iz ljubavi, u protivnom, njegov dar nebi bio dar, nego tečaj evanđeoske tehnike.

Prijelaz Riječi stvaranja u svijetu nametnutih obaveza neizbježno privlači one koji nas sve više stvaraju bićima kakva zamišlja riječ tehnologije stvaranja, koju gotovo uopće ne razumijemo. Ako je evangelizacija postale drama kontroliranja i gubitka slobode, mi u biti živimo dinamiku jačanja WHO sustava koji povlači konce igre dok Crkva misli da je autonomna kao glavni instrument formiranja slobode. Eto kao uvod u najtežu bitku protiv Stvoritelja, zajedno sa WHO crkveni cmizdravci moraju  izvesti jedan tehnološki pokus. Zamislimo da su kršćanski misionari baratali medijskom i internetskom moći, cijpivima protiv malarija i kuga, bio bi to apsolutni trijumf evanđelja ali prema obrascima svijeta, s ciljem da se vidi kako izgleda trijumfalna fikcija. Godpodo cmizdravi pastiri; morate ostati na visini šoua. Postati zdrastvene zvijezde, evangelizatori u svim najpoznatijim dnevnicima i internet kanlimazacijskim odvodima, (tehnika je sad odsijek Svete kongregacije za širenje vjere i pobožnih aplikacija, besplatan internet i virtualna svetost). Sve su to proizvodi duhovnog siromaštva i praznine,  jedna velika kršćanska utopija. Redovnici i sveti laici te ljupke medijske gošće okićeni čistoćom i djevičanstvom pojavljuju se u milijardama primjeraka kao komunikacijski stručnjaci, izvrsni scenografi i tehničari za WHO spektakl, i druge redazijnirane mise zvuka i svjetlosti da se očaraju mase čudesima stvaranja tehnike.
Silazak u pakao je atrakcija i apstrakcija Riječi.
I dok se katoličanstvu često prigovara zbog nesposobnosti da bude u skladu s vremenom, napokon, meni se čini upravo svjedočimo vjeri ispred našeg vremena – Crkva je postala institucija koja upravlja krizama ( od ekonomije do pandemije – od ekosustava do sankcija prirode ) u ime naših država i daljnjeg zanemirivanja duša, u ime materijalnog blagostanja i daljnjeg odgoja robova. U ime moralne pretilosti.

SVRŠETAK

Lagano podrhtavanje tla nagovješćuje puno snažniji potres u budućnosti.

Svršetak svijeta nalazi se u početcima kršćanstva, koji se u očima pogana činio tako skandaloznim –  kao i što se danas čini kršćanima, mi vjerujemo u Boga ali nam je drži nepromjenjiv svemir.
Raspad svih stvari bio je čak vidokrug unutar kojeg se odvijao kršćanski odgoj.
” Kad se sve ima tako raspasti, koliko li treba da se svi vi ističete u svetu življenju i pobožnosti iščekujući i pospješujući dolazak Dana Božjega…(2 Pt 3, 11.12). Kako li treba da se svi vi ističete u svetu žvljenju, gledajte kakvi ljudi trebate biti. Riječ je, dakle, o tome kako postati ” ostati ” čovjek. A to postati čovjek nema za svoje mjerilo put progresa, nego put raspada.
Nije samo raspad, nego i dolazak Dana Božjega. ( koji će za današnju oholost biti još razorniji nego li  Sodomi i Gomori ).

Što nam apokalipsa poručuje? Raspadom će nas pohoditi Mlado sunce s visine. Dok korov sve više buja, žetva je sve bliže.
Od nas zahtjeva da se tako uključimo u taj trijumf. Posve se odmaknuvši od svijeta, od njegova sjaja, njegovih opsjena, njegovih vrijednosti.
Čudesno je to vrijeme koje nam kao zadnju riječ nudi najljepši zahtjev za raspadanjem. Čudesna je ta apokalipsa koja nam otkriva da odgajatelj, kako i on može biti najgora varalica, varalica je svatko tko nije svjedok. Zatvoriti oči prema kolektivnom raspadu dok ulaže sav  trud na zaigran i simpa način samo da nas oslobodi zlokobnih predviđanja. Ali on samo ne zatvara oči, on pokreće slijepo tapkanje krivim putem, prema uzoru na Marxa i Nietzschea, revolucionarnim ubilačkim idiotima, demontirajući katoličke norme i tradiciju a istodobno promiče labavi globalistički nemoralni stil.
Ako je naš osjećaj opasnosti od nuklearnog oružja oslabio, snašle su nas druge noćne more; medicinske katastrofe, kataklizmičke klimatske promjene i čovjekovo iščeznuće.
Kakva je to Crkva? Valja to priznati, sve uspješnije ostvaruje, preoblikuje savjest ratom protiv tradicije, širi amneziju u odnosu na prošlost i ravnodušno se odnosi prema drugom dolasku.

MOLITVA MONOLOG

Među opasne bolesti možemo ubrojati utjecaj vlastitog interesa na Crkvu kao građevinsko zarazno tkivo – a ta je bolest nastala kao posljedica molitve bez pitanja Vječnome.
Augustin razum ne poima kao instrument kojim baratamo po vlastitom nahođenju, nego ga smatra mjestom gdje treba progovoriti Učitelj, Bog osobno.

Gospodine, u tvojim sam očima postao sebi zagonetka. Ne propitujem više ” Boga ” kao objekt nad kojim dominiram, nego dopuštam Bogu da me ispituje i svega proniče. Sve do srži moje vlastite iskrenosti. Molitva bez pitanja i poziva upomoć, bez preklinjanja da mi se dođe razotkriti ondje gdje još ne shvaćam i ondje gdje mislim da sam siguran.

Iz te perspektive – “Massimo Faggioli nedavno je istaknuo i sigurno ima pravo kad kaže; „čini se da je trenutna kriza institucionalnog katolicizma okončala tradiciju biskupa i kardinala koji su isto tako bili javni intelektualci… Danas je rijetko pronaći biskupa koji objavljuje knjige koje su nešto više od obične zbirke njegovih homilija“. Faggioli tvrdi da među prisutnim biskupima samo nekolicina može „artikulirati svoju viziju Crkve i katoličanstva“. Faggioli ide toliko daleko da tvrdi kako su „takozvani Franjini biskupi, oni koji najviše podržavaju ciljeve i viziju pontifikata, te se doimaju sposobnima samo ponoviti ili oponašati ono što papa tvrdi“.

Tu valja napomenuti da se ne radi samo o biskupima, tu su svećenici i laci, nitko više ne propituje – nema poziva u pomoć, nema razgolićene molitve.

Pitam se Bože, počnem li od hostije i recimo od teške nestašice hrane, da se hostija pretvori u hamburger s trostrukim mesnim punjenjem, ne bi li svatko pazio na svaki komadić. Svi bi se tad okrenuli tebi zbog tih spektakularnih pojavnosti u doba gladi koje utrobu hrane, zar to ne znači da ipak katolici nisu gladni Boga kad se hostijom razbacuju.
Pa koji su onda ciljevi Franjinog pontifikata, samo golema moć ili veličanstvena oholost uz hrpu pretplatnika na navigacijsko evangeliziranje, recimo, levitiranje gungule i šupljih prodika.

Pretvorena misa u koncertni  i još higijenski spektakl, red propovjednika pretvoren u reklamnu Covid agenciju. I što se događa?

Zarobljeni umjesto oslobođeni. Hipnotizirani umjesto probuđeni. Ne stjećemo braću nego klijente, ne tvoje sinove nego pretplatnike koji potvrđuju vlastitu oholost.

Ono što je danas prilično smiješno je očekivanje da će prelati živjeti poput svetih monaha i činiti čudesa, nesretna modernost i još nesretnija dekatolizacija Crkve za ultramoderne laike sasvim dobro odgovara ” ko budali šamar”, više su danas katolici skloni vjerovati važnosti hijerarhiji nego svetosti. Sad konačno svećenički poziv i kao vjera odabiri su radi svjetovne promocije s posjedima putovnice za ” Raj-delta” i beneficijama pro – imuniteta.
Vlastiti interesi, nova evangelizacija, ono najbolje našega vremena je dolazak do najgorega. To najgore je i molitva bez pitanja Vječnome, potpuna destrukcija molitve, onim što Günther Siegmund Stern naziva ” golom apokalipse”, bez kraljevstva: golubica koju Noa šalje više se ne vraća, a sama korablja osuđena je na brodolom. Tu prijetnju opisuju dvije činjenice, papolatrija i monolog koncil.

PATOLOŠKI KUKAVIČLUK

Životna udobnost najdjelotvorniji je virus za razaranje duše.


Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik. Vrsni modni klerikalni teolozi mogu tumačiti i ublaživati Kristove zahtjevne riječi, pa onda ono (mrziti), tumačiti malo manje ljubiti i stalno zamjenjivati tradicionalne norme jeftinim milosrdnim flasterima. Ponuditi narodu probavljivo objašnjenje – nedaj Bože prihvatiti mogućnost da se ipak radi o užasnijem i teže odgovornom smislu.
Kristovo “mrziti” znači uspostaviti božanski red u životu, biti spreman poradi Krista odbaciti svaki oblik idealnog ljudskog, nužno promatrati život iz perspektive umiranja svijtu.

Tko to sebe može ispitati je li u stanju sagraditi građevinu? Ako se u katoličanstvu krijumčare probavljivi ustupci svijetu. Tko se da uvjeriti  gramatički, lingvistički, i po analogiji patetičnim pričama, taj nije ništa drugo u katoličanstvu nego najbjednija demontirana kukavica na ovom svijetu.
Jer Kristov nauk ne buja za punim stolom, putem tehnologije, pomoću epruvete i doze u kojoj najsnažnije postoji mali svijet, pokušaj pošto – poto biti duže živi zemljanin, ne znači ništa drugo nego biti ravnodušan prema apsolutnoj ljubavi, bez trunke hrabrosti suprostaviti se vlastitoj krivici.

Ipak dok znanost šalje sonde u svemir, i dok inžinjeri stvaraju zdravog nadčovjeka, Bog ostaje čovjekom da bi čovjek mogao postati Bog.  Tako Crkva nije više kvalitetom različitija od ideje države, više se ne ulazi u Crkvu da bi čovjek pronašao svoje blaženstvo, spoznaju ili svoju osudu, ulazi se krijumčariti vlastiti kukavičluk,  povodeći se laskavim riječima klera koji jamče jeftini ulazak u raj. Ideja smrti i uskrsnuća ima tvrdu besjedu rezerviranu samo za junake iz Biblije, koji u agoniji vlastite smrti vide novo rođenje. U ono vrijeme… U naše vrijeme???

Ako je istinski cilj katoličanstva spasenje, onda se nijedna veličina ne može spoznati bez njezinih strahota. Strahota umiranja ipak je skandalozna za današnje uši. Ali da bi netko umro, najprije mora dobro živjeti, čovjek treba dokazati hrabrošću da pripada apsolutnom savršenstvu, zar nije veličanstvo odreći se sebe u korist žrtve od koje se radi pripravak koji nam omogućuje možda koju godinu duži život. Prekjučer su se zakon i  znanost pobrinuli da nekog dobro ubiju – a isti taj ubojica vas danas pozdravlja podižući šešir vaših prava na štetu prava najmanjih.

Logički gledano tu je netko lud, biti lud to je najblaži mogući izraz. Koji katolik može mirno živjeti s dozom u sebi, i više puta doza u sebi? To može samo jedan mali beskorisni licemjer, i što si više kukavica kupuje vrijeme, to je grozniji licemjer. To je ono užasno u moralnoj teologiji, beskonačno kretanje nasuprot mogućnosti povratka, oslovljena isključivo licem otupjele savjesti – eksperimentalni moral u praksi. Tu je svršetak istrage, kraj moralne zagonetke, kukavica je uvijek slučaj za liječenje. Hrabri vide Kristovo tijelo u svojem bližnjemu, iako je ubijen odavno među mnogim tijelima majčine utrobe, hrabrima taj događaj zaustavlja dah. Hrabri su uvijek u apsolutnoj izolaciji, a lažni sve čine da izađu iz nje, takvo većinsko katoličko bezakonje postaje sektaštvo i samo još jedan pokušaj da se predstavi kao istinska vjera hrabrih. Kukavice su paradoks jeftine vjere, tragični lakrdijaši privatne kazališne predstave. Užasna imitacija vjere, dok misle da jurišaju u nebo mnogi idu istim onim putem kao i Židovi sa svojim narodno oslobodilačkim herojem Kajfom; ” Vi ništa ne znate…. Bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne. Gospoda bi htjela u nebo, bez preuzimanje vlastite užasne odgovornosti za pokolj nevine dječice koristeći etički nemoralno cjepivo.

Kad jaz između idealnog i stvarnoga postane predubok, stigli smo do sigurnog urušavanja. Jaz kojeg nismo sposobni imenovati, pataloški je kukavičluk koji bode u oči.

RADOST KRIŽA I APOKALIPSE

Tempus, tempus, tempus……

Jedini naš kompas je Križ.
Kad se izgube sve lažne nade, kad se naš život oslobodi lažnog sjaja i svih ” nezrelih inovacija ” kao i ubojitih nesigurnosti crkvenih razbojnika zaluđenih modernitetom, put u slijepoj ulici ostaje uprta pogleda na slavu Križa.
Ostaje nam samo Križ, to što je daleko veće od svih isprevrnutih milosrđem ofarbanih snova, golema i neizbježna sigurnost apokalipse koja nam uskoro donosi istinski smisao kraja.
Ako čovjek nema svršetak kao cilj,  tada je svršetak mučenje u oholim dostignućima moderne tehnokratske farizejštine.
Naći ponovno smisao vjere, znači otkriti smisao zagledanosti u Križ, taj poziv koji je zakucan u naše meso i u naša srca.

Bog je mrtav = Treba biti apsolutno moderan. Apsolutno moderan = mrtav.
Eto uobičajne prakse o kojoj ne razmišlja nitko mnogo. Problem s modernitetom nije toliko u tome što se opire evanđelju, nego što hoće evanđelja posvuda. Tako imamo tumačenja evanđelja po karizmaticima, evenđelja po hodočasnicima, evanđelja po kicošima, evanđelja po koronašima, evanđelja po homoseksualcima, evanđelja po youtuberima, instagramerima i twitterašima…..svatko danas izmišlja svoja tumačenja prema potrebi moderna tržišta, jer mu evanđelje Križa samo po sebi više ne odgovara.

Dokaz; Quo Primium i ono što sv. Pio V. kaže, da nitko ne može spriječiti svećenika da slavi tradicionalnu Misu, pa onda imamo da papa Pavao VI. ukida tradicionalnu Misu, zatim papu Benedikta XVI. koji kaže da nikad nije bila ukinuta, i na kraju papu Franju koji modernitetom govori sve protiv tradicije ukidajući ono što prethodi plodovima koji pokazuju sunce, od Grgura XVI., preko Pija IX., svetoga Pija X., Benedikta XV., Pija XI. i Pija XII.

Očito je jedina snaga Drugog vatikanskog koncila da pravi spektakl i prihvaća osuđene zablude, pa se dosljedno tomu, predstavlja više kao koncil za perverznu zabavu nego za istinski naviještaj, više banalizira nego evangelizira. Mnogo bolje bilo je prije Drugog vatikanskog / Bit će mnogo bolje nakon apokalipse, pa, ako nam se Bog smiluje možda bude malo bolje nakon ….”trećeg vatikanskog koncila”.

Onaj tko donosi radost Križa, njegovo mjesto poslanja sama je nevolja. Nevolja vremena nisu zaprjeka, nego potvrda; potvrda da je Križ stavljen naprijed da komunicira radost apokalipse i drugog dolaska.
Krist, dakle, neće čekati da svijet i birokratski vatikan bude svet i kako bi došao. Sve što treba jest da se pokaže kako je svijet i katolicizam u modernim ustanovama radikalno potonuo, zarobljen grijehom, posve izgubljen, grješan, to jest umišljen da čak više i ne vidi koliko je izgubljen pa, evo, odjednom dolazi Krist apsolutna budućnost.

Nemoguće je zaustaviti liberalizam, socijalizam i modernu izraslinu koja ne prestaje bujati, nešto je nakazno u katoličanstvu koje se hrani svojom izlučevinom u kupki besmisla, uzvikuje poglavar farizej otkrivajući svojom veselom milosrdnom metaforom čuvajte se tradicije i milosti apokalipse.

Gore od željeznog i mračnog doba je vrijeme u kojem živimo danas, a ono je tako zločinačko da mu priroda sama da ga označi ne može pronaći ni ime ni kovinu. Nemoguće je osjetiti nadošlo proklestvo ako prije nije bilo blagoslova, a nema ga već više od pola stoljeća. Nemoguće je iskusiti tjeskobu Križa ako ne vjerujemo u nadu. Odsutnost svete tjeskobe ovdje na zemlji najveća je nesreća. Zato rušenje je doista uslijedilo, pod težinom moderne pastoralne gluposti našega vremena.  Dokaz i tomu; je sadašnja biologizacija kršćanskog morala, kler više ne poznaje veličinu Krista kralja, ali je zato opčinjen političkom utopijom i konzumerističkom vakcinom trenutačnosti.
Zapravo, pokreće ga strahovita mržnja prema Kristovu tijelu, polazeći od pretpostavke da zatvaranjem očiju pred vlastitom bijedom kojom nas vode u kolektivnu smrt mogu izbjeći vlastitu vječnu smrt, ukopani u mrtvačkom sanduku skovanog od trula drveta Asiza.
Dakle, nihilizam očaja? Ne, nego apokalipsa. Apokaliptični duh nema ništa s nihilizmom očaja; on može razumjeti pobudu prema najgoremu samu u okvirima najdublje nade.
Sjetimo se Hölderlinovih stihova; U opasnosti samoj vjeruje / I u ono što spašava.

Vjerovati u apokalipsu znači razlučivanje, doista svako radikalno dovođenje u pitanje Drugoga….zagledanost u Križ natjera nas da se usmojirimo prema pravim uzrocima.
Kriza nas treba prokopovati sve do kostiju, do duše, do konačnog – apokalipse.