KORONALNI POTRES

O Isuse, skriveni Bože, moje te srce osjeća, premda te zavjesa skriva.
Tijelo Sina Čovječjega, dano nama kao hrana, jest njegovo tijelo u proslavljenom stanju Uskrsloga.
Uskrs 2020 bit će u znaku bez euharistije za puk, narod sebi stečen, prvi put u povijesti, riječi praštanja, ozdravljenja i ljubavi ostaju samo mrtvo slovo na papiru, riječi nemaju snagu čuda da bi preobrazili i obnovili lice zemlje.
Euharistija nije stvar, nije ceremonija relaksirajućeg sadržaja ili rutinska reklama televizijskog programa, euharistija pobjeđuje smrt i time nas hrani Kruhom Živim a ne hranom ugodnog gurmanskog okusa.
“Ja sam kruh živi…Tko bude jeo “žvakao” ovoga kruha, živjet će uvijeke…tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni”.
Euharistija je Božji kalež saveza koja nas čini njegovom obitelji.
Disciplina izolacije nad liturgijskim obredom nikako se ne može primjeniti nad mjestom gdje se susreće Živi Bog, Tijelom i Krvlju, zajedno sa svojom Dušom i svim Božanskim silama.
Disciplinu izolacije nismo primjenili na prehrambenu trgovinu, u protivnom umiremo od gladi, stoga smo izloženi riziku zaraze ali pod svaku cijenu moramo biti siti, a u drugom slučaju odlučni smo biti gladni, Kruha Živoga, kako bi izbjegli zarazu.
Izbjegavamo zarazu ali odbacujemo i raskidamo savez, kidamo obiteljsku vezu i odričemo se obiteljsko zajedništva.
Potpisati kapitulaciju i proglasiti je razboritom, potvrđujemo da nismo više ono na što smo pozvani, biti sol zemlje.
“Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.”
Odajamo se kao bljutave kukavice, tim se potezom suprostavljamo Bogu i tradicijskom apostolatu Crkve, napokon pokazujemo svoje pravo Ja, koje ne shvaća vezu između euharistijskog slavlja i svršetka svijeta.
Kao članovi Crkve, gotovo da više i ne razmišljamo, niti čujemo sa propovjedaonice nauk o posljednjim vremenima, zapravo jako malo katolika shvaća vezu između euharistije i svršetka svijeta.
Biti ljudsko biće 100% je smrtonosno. Statistika u vezi smrti vrlo je impresivna; 10 njih na svakih 10 umire, a gdje završimo.?
Eshatoliški gledano imamo samo dvije mogućnosti, jedna o kojoj ne volimo pričati “Pakao”, druga koju svi olako i za badava mislimo zaraditi “Raj”, naše hedoništičko shvaćanje o ljubavi.
” I kao što je ljudima određeno samo jedanput umrijeti – potom dolazi sud – …”
” tada će reći i onima s lijeve strane: Idite od mene, prokleti, u oganj vječni što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim!”.
Opustošeni glađu bez blagoslova, prvi smo sukrivci u povijesti koji potpisuju tako olako uništenje naravi euharistije.
Žalosno je hvalisati se ispraznim razumskim spoznajama znanosti, kako smo samo krhka bića, nemoćna pred bolisti virusa i potresa, a istodobno zanemarujemo bolnu istinu kako se olako kockamo vječnim životom, igrajući nad ponorom pakla ples bluda i pohlepe, opijeni vinom nemoralnosti i tvrdokorne oholosti.
A što su to potresi neke slučajne prirodne sile, a što su to pošasti virusa neke slučajne mutacije, a što je to Bog neki čudak koji stvara sa greškom.
Kakav katolik moraš biti, da u istom trenutku stvaranje prepisuješ Bogu, a katastrofu prirodi, pa tko je stvorio prirodu, tko je stvorio sve ono što se u njoj događa, određuje i dopušta, jeli sve puka slučajnost ili njegova providnost.!?
Zastanimo na trenutak, potres u Zagrebu u vrijeme korizme, kad su mise zabranjene i baš na prvu nedjelju te odluke, crkve najviše nastradaju, kako je samo priroda okrutna i kako ona zna, evolucijski preokret, priroda ima mozak, tog dana malo se opila.
Zapamtite Sodoma je stajala na putu Božjeg plana s Abrahamom i gle čudesne okrutne prirode, Sodomu razara neka sila a vaš milosrdni Bog samo promatra. Egipat je stajao na putu saveza sa Mojsijem i Izraelom, Egipat je uništen. Jeruzalem je stajao na putu obečanog Mesije, Jeruzalem je uništen.
Efez dom Blažene Djevice Marije, svetog Ivana, Pavla,Timoteja sva stara kršćanska središta izgubila su svoju vjeru zbog gnostičkih pametovanja, danas isti ti domovi su muslimanski domovi.
Ako od toga niste u stanju zadrhtat, da se upravo ista povijest ponavlja, povijest koja se nama događa, mi onda možemo slobodno reć da nemamo srca, a nebi bilo krivo kazati, ni mozga.
Imali goreg od navući na sebe gnjev, svojom nevjerom.
Pa mi kažemo vjerujemo, a zapitajmo se, gdje su nam djela???
Sloboda koja robuje nije sloboda, jer tko god čini grijeh, rob je grijeha. Koliko je katolika zaluđeno samo politikom demokracije, načelom lažne slobode izvrnute i izobličene, gnjusnim đavolskim proizvodima pobačaja, kontracepcije, eutanazije i spolne nakaradne orijentacije.
Kad Crkva podupire politiku i podržava jednu od opcija, kao opciju manjeg zla npr od socijalizma, automatski se Kristovo kraljestvo pretvara u strukturu politikanstva, crkva gubi borbeni teološki duh i urušava se u svojim temeljima, sve to pod izlikom vjerske pragmatične tolerancije, koju slobodno možemo nazvati – Kristofobija.
” Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samog izgubi ili sebi naudi?”
Caru carevo – Bogu Božje.
Od sakramenta smo napravili područje fabriciranja, kao da je riječ o tehničkoj proizvodnji narodnih običaja na traci, krštenja, potvrde, svete pričesti i ženidbe, osim što su modne golišave revije, još su stvar i praktičnosti paketa “3u1”, blagoslovljena bludna pohota kao eksplozija seks skandala niti se spominje, niti se oplakuje, pod nomalno je.
Kao nus proizvod ovakove sodomije, imamo kršćane tjedničare ili maksimalno mjesečare, koji su u stanju poštivati Božje zapovjedi od ispovijedi do prve naslada grijeha, koja nas uvijek rado veseli, puke svetogrdne rutine koje ponavljamo, a Gospodinu se gade.
 “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’
Egoistički teolški nauk unutar crkve prodro je u čovjeka do zadnjih žila, iz njegove strukture svi plodovi su očiti ” Dakle : po plodovima ćete ih njihovim prepoznati” seks prije braka, trudnice na vjenčanjima, ovisnici o pornografiji, proždrljivci neumjereni u jelu i piću, lažni kumir – neugasiva žeđ za materijalnim, kupovanje zdravlja kod vračara, bioenergičara i alternativnih iscjeljitelja, razdori obitelji i razvodi brakova, zavisti, spletkaranja i ogovaranja i puno toga još, sve su to gigantski i sve prisutni proizvodi nas katolika, uz pomoć i blagoslov milosrdne teologije – Bog ne kažnjava.
Veće budalaštine od ove nisam čuo, Bog ne kažnjava, ova ludarija ima svemirske razmjere, male ili skoro nikakve koristi od ove krize, ne osjećam svete žurbe da se proispitamo, čemu onda sve ovo služi ako nismo počeli rušiti zidine egoizma, zabetonirane u crkvi.
Uspjesi jednog vremenitog djelovanja kada su naši preci gradili katedrale, mi od crkvi pravimo pater noster garaže, liturgije su nam sportske i zdrastvene arene, naši bogovi su proslavljeni sportaši, doktori, bioenergičari, naši su preci spašavali duše mi spašavamo svoje figure i zdravlje, bez dvojbe euharistija nam više i ne treba, ono što nam je liturgijska reforma posijala sada žanjemo.
Neobuzdano i živčano uzdizanje užitka i zdravlja kao “najvećeg dobra” odavno je dovelo do sloma duha, zbog toga i mise više nemaju milosni nego ritualni učinak.
Dolazimo i odlazimo isti.
Broj nevaljalih misa preplavljenih glazbenim nakaradnim kičem i prekomjernim dosadnim jedno te istim prepričavanjem evanđelja pismoznanaca su beskonačna, zaključena Vjerovanjem. Homilije bez razjašnjavajućeg karaktera i bez sposonosti ukazivanja na praktične primjene u svakodnevnom životu, toliko nas uspavaju da mislimo ako smo prespavali riječ Božju, možemo zanemariti i njegovo Tijelo -Riječ Tijelom Postade- zašto misliti da je manja krivnja postupati sa riječju Božjom ako ne pristupamo sa istom onom odgovornošću i oprzom kakvom pristupa svećenik pri pretvorbi, da se čestica posvećenog dara nebi izgubila, u ovoj drami za koju su naši preci bili voljni umrijeti mi jedva da smo voljni i slušati.
U Starom savezu, čuti Zakon značilo je pristati živjeti po Zakonu ili primiti prokletstva koja proizlaze iz neposluha.
Izlaskom iz Crkve nakon mise svećenik kaže: idite u miru, to znači poslani ste biti svjedoci ” svjedok” grčka riječ ” martus” odakle dolazi riječ mučenik.
Čime se to mučimo nakon mise, najukusnijim ručkom i prežderavanjem, gledanjem maloumnih reality programa, nogomotnim i sportskim kultovima, listanjem trgovačkih kataloga, ogovaranjem tko se kako obukao na misi, tko je bolju šimnku i frizuru nabacio, itd…itd.
Računajući na dug i zdrav kršćanski život, virus i Petrova crkva nam zatvoriše vrata pred nosom.
Najdestruktivnija sila tame religiozne tv mise, proizvodi su i građevine nas samih, mi nismo ništa drugo nego generacija krivovjernika sa plemenitim darom stvaranje ateista, naravno katoličkih.
Sukrivci smo za ono što smo izgubili, vraćeni smo nazad u edenski vrt, gdje od stabla spoznaje pravimo OPG – domaće uzgojene jabuke.
Dokle god ostajemo ukopani u svome JA mentalitetu, nećemo postići skrušenosti, nećemo progledati i spoznati ono što je samo po sebi razumljivo, da smo od misa napravili virtuozne nadglasavajuće koncerte, hostije za pričest donose zaposleni konobari koji žive svoje laičke privatne romanse na misi.
Svećeničke odore, habiti, reverende odavno su prošlost, kad poziv više nije slatki Kristov jaram tada postaje unosan biznis, a poslovnjak se oblači onako kako mu nalaže njegova poslovna okolina.
Tamo gdje je nastala ruševina, tamo više nema ničega što trebalo sačuvati, to je napustila crkvena hijerarhija.
Očito da su učenja apostola zaboravljena, kao i detaljne upute o pravilima ponašanja biskupa, svećenika, đakona, žena, djece, mladih, udovica, siročadi i putnika. Zapravo samo strogi red vodi u dobar, pobožan i miran život. Vjernost disciplini i redu je jedini način iskazivanja ljubavi, prave ljubavi žive u postojanosti, a ta postojanost preživljava u kaosu.
Gospodine smiluj se homo religiosusu, metafizički slijepom čovjeku, smiluj se dinosaurima prije izumiranja.
Koga jače pogađaju kletve Spasiteljeve od svećenika i pismoznanaca njegova vremena, danas zanemariti povijesnu činjenicu da je euharistija preživjela svaku opsadu i pokušaj uništenja, znači da smo spremni kolektivno sa Petrom naših vremena zanijekati snagu božanske ljubavi i ne zaplakati.
” Čak i proroci i svećenici lutaju po zemlji i ništa ne znaju”.
Umoran sam od svih tih proroka o propasti svijeta kao i njihovih tumačenja, što se mene tiče potpuno sam zadovoljan mogućnošću da napokon sve završi, možda čak i ovaj tjedan.
Moja ljubav prema Gospodinu ne temelji se na paranoji zdravlja(virusa) i blagostanja(ratova), ona se temelji na prekrasnom pogledu nebeskog Jeruzalema.
Očekivati umaći smrtonosnim gubicima je ludost a najteže će nam na kraju biti priznati da smo izgubili duha, što je puno gore nego izgubiti ovozemaljski život.
Izgubili smo Božji savez, Bog je to dopustio, on nas je kaznio.
I da se vratimo milosrđarima i njihovim teološkim ispraznim mozgovanjima kako Bog ne kažnjava.
Pa da vidimo;
Božja kazna se pojavljuje svuda u Bibliji, zanijekati snagu božanske kazne s idejom milosrdnog Boga, znači učiniti Boga nečim manjim od Boga, te učiniti nas kopiladima a ne njegovom djecom.
Svaki otac uvodi disciplinu nad svojom djecom, a ona samo po sebi je milost, ništa drugo nego očinski izraz ljubavi.
Da bi to razumjeli vratimo se na savez s Bogom Ocem, sveta obiteljska povezanost, ako nas Božji savez čini njegovom obitelji, tada nas i grijeh čini sotonskom obitelji, time kršimo Savez i grijehom uništavamo svoje živote, domove, domovinu i u crkvi gubimo položaj božanskog zajedništva.
Božji gnjev je izraz ljubavi za svoju neposlušnu djecu, to možemo dokazati ne slučajnim, nego namjerno ostavljenim sakramentom pomirenja.
Sveti Pavao piše kad koristi riječ gnjev u poslanici Rimljanima: Otkriva se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću.
Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mazganjima svojim te se pomrči bezumno srce njihovo.
Što je to nego strašno očitovanje Božjega gnjeva za sav naš nemoral i sve ono nabrojano kao grijeh.
Što mi možemo i kako se suprostavit gnjevu, po sakramentu pokore moramo se POJEDINAČNO I KAO ZAJEDNICA KOLEKTIVNO POKAJATI I KAJATI, ako se ne pokajemo iskusit ćemo naravne posljedice naših grijeha, ako se i dalje ne POKAJEMO Bog nam dopušta da nastavimo griješiti i time stvaramo naviku, pomračujemo um, slabimo volju i naš sustav vrijesnosti se izokreće, dok mislimo kako samo super katolici.
Kad postanemo bljutavi na taj nacin gumimo savez s Bogom i što tada, upravo ovo što nam se događa samo nas nesreća može spasiti.
Nesreća i kazna su najmilosrdnije stvari koje Bog može učiniti pojedincu kao i narodu.
Nakon korone i potresa sigurno ćemo upasti u gospodarsku krizu i tko zna koliko još prirodnih katastrofa, milosrdna upozorenja nam govore, ovo što sad poznajemo kao kršćanske vrednote mora išceznuti, jer nisu kršćanske, nisu iskrene, navezane su na ovaj svijet.
Ono što Bog čini, upravo nam miče pjesak na kojem smo sagradili temelje našeg svijeta.
Možda ćemo prestat bludničit prije braka, možda prestanemo živjeti skupa prije braka, možda ćemo prestati trudni dolazit na vjenčanja, možda ćemo prestat na sakramenta dolazit golišavi, možda ćemo prestat lagat, možda ćemo prestat biti najpametniji, možda ćemo prestat brinut o novcu jer ćemo bankrotirat, mozda ćemo prestat brinut o svojoj figuri jer ćemo se ispuhati, i na maštu vam ostavljav što sve – ne možda, popis je beskonačan a sve ovo nabrojano rade kršćani koji nedjeljom dolaze na svete mise, o blagdanima se ispovijedaju, pričeščuju i nakon toga opet sve po starom, a svećenici šute – kao ništa ne vide.
Vide ali se boje, da župa nebi bila siromašna. Bolje bogata građevina nego siromašna vjera u Krista???
“Đavao će ubrzo neke između vas baciti u tamnicu,
da budete podvrgnuti kušnji”.

Dakle uvjerenje da naš život ima smisla u izolaciji bez euharistije, gore je od svakog zla kojeg je stvoritelj dopustio od postanka.
Na posljetku, kome je potrebna misa ako se u tenucima krize svi volimo?
Ne moramo više misliti na budućnost, izgledi su nam loši, sukrivci smo za najtužnije lice religije na svijetu. Bijeg u domove se možda u ovim trenucima čini i razumnim izborom, možemo bježati ali od kazne se ne možemo sakriti, ne možemo uzići na nebo ako smo se odrekli bitke.
Danas moramo biti luđaci za Kristom, više nema prošlosti ni budućnosti nego samo danas, Krist oprašta grijehe, Krist priprema umiruće, Krist zaređuje svećenike i blagoslivlja nas životnom snagom njegova ostajstvenog tijela, Krist ozdravlja a Svećenik djeluje in persona Christi – u osobi Krista i poručuje: Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas!….Nije sluga veći od svoga gospodara! Ako su mene progonili, i vas će progoniti.
Vratite nam dar mise, vratite nam nebo na zemlju, ne zatvarajte vrata neba.
Ne postoji virtualno nebo niti postoji virtualna gozba Jaganjčeva, u liturgiji mi slušamo, gledamo, mirišemo i kušamo.
Misa nije intimna večera u dvoje, niti neka vremenita gozba već vječna nebeska gozba, okupljena narodom što ga Bog sebi stekao, sa svecima, anđelima i nebeskim prijestoljem.
Misa je savez i Bog je dao program za njegovo obnavljanje, neprestano aktualiziran ispred bezbroj svjedoka.
Bijeg se možda čini razumnim izborom, međutim, bijeg zapravo i nije izbor.
Rat je neizbježan i moramo se boriti ili umrijeti, upornost neprijatelja tako je sanažna da su kompromisi nemogući.
Bog je predodredio nas Crkvu da uđemo u bitku, da vodimo rat.
Sveti arkanđel Mihael, najžešći nebeski ratnik, naš je neumorni i nepobjedivi saveznik sa svim svecima i nebeskim silama, koga se to bojimo, virusa!?
Razmislimo za kraj; Isusovi suvremenici, Židovi u zemaljskim očekivanjima Mesije očekivali su kralja kao političkog vođu koji će političkim i vojnim sredstvima uspostaviti mir.
A što mi danas radimo, umjesto pohoda ljubavi i milosrđa, od njegova kraljestva pravimo znastvenu i medicinsku karantenu i očekujemo Sveti Mir.

“Neprestana briga za zdravlje također je bolest”
Platon

Mišljenja sam da misu dovodimo na loš glas, bez stvarnog živog sudjelovanja ona je bez duha i cjeline,
misa preko ekrana nema stvarne logike njzini čini sudjelovanja u -“sa velikim U “- euharistiji nisu čini.


“Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom.”

Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?”

2 komentara na “KORONALNI POTRES”

  1. Htio bih samo još nešto dodati. U 11. st. naše crkve također su bile zatvorene. U egiptu muslimanski vladar Kalif Al-Hakim naredio je da tako bude za 9 godina. Ne treba objašnjavati da se naredba morala poštivati. Nakon nekog vremena htio je pogledati plodove pa je prošetao četvrti gdje su živjeli kršćani. Zaprepastio se onim što je doživio. Iz svake kuće odjekivale su molitve i hvalospjevi Bogu. Odmah je naredio otvaranje crkvi uz zaključak da je u svakoj ulici želio zatvoriti po jednu crkvu, a umjesto toga otvorio je po jednu crkvu u svakoj obitelji.

    Liked by 1 person

  2. Situacija “koronalni potres”, gledano iz aspekta vjere je navještaj čovjeku da je došao blizu samouništenja, tj. Spoznali smo nemoć u ovakvoj situaciji, koja je moram napomenuti djelo današnjeg čovjeka koji nezadrzivo srlja u propast. Što se tiče kazne Božje, mi kao katolici vjerujemo da svemogući Bog dozvoljava neke stvari, ALI naš Bog je prepoznatljiv po svojoj providnosti, time dolazimo do gorke spoznaje da smo, htjeli mi to ili ne, kaznjeni od Boga. Ovo samo iznosim svoja razmišljanja možda nisam u pravu. Uloga crkve je u ovom trenu da ljudima otvori oči i uši, da se čuje riječ Božja, navještanje. Da se čuje zašto Bog dozvoljava sve ovo. Ima i zašto se to događa baš u današnje vrijeme. Naveo bih samo jedan detalj.
    Po stvaranju, čovjeku je dato da sam prosuđuje, rasuđuje, i na kraju odluči i provodi odluku. To se zove slobodna volja, koju mi kršćani vjerujemo i to je istina stopostotna za nas, da nam ju je Bog dao, kad nas je stvorio iz ljubavi. E sad činjenica je da mi tu našu slobodu ne iskoristavamo, odnosno da nam je ODUZETA. To jest da mi to nebi primjetili i pobunili se ZAMJENJENA je nečim kao sto si rekao npr. Uzitak,najukusniji ručak i prežderavanje, gledanjem maloumnih reality programa, nogomotnih i sportskim kultovima, zloupotreba tehnologija, pornografijom, zabava u svakom smislu te riječi. A mi smo umjesto onog rasuđivanja prosuđivanja i odluke na kraju krajeva, odlučili biti RAVNODUŠNI.
    Ravnodušnost je jedan od najvećih grijehova 21. Stoljeca. Sve nam je “ok” i “normalno”, nesto sto je prije bilo ludost i nenormalno, danas je postalo normalno. Tako je isto postalo i kontra sve sto je prije bilo normalno danas je nenormalno i kaze se “puko je ko kokica”. Čovjek danas ne upotrebljava svoju glavu i produhovljenost da bi prosudio što je dobro, a što loše, nego samo trčimo bezciljno i uzimamo i prihvaćamo što nam se nameće. Ovo sad je vrijeme obraćenja i slušanja Božje riječi, Isus reče “Blago onome tko sluša riječ Božju i čuva ju”.
    Netreba se bojati ovozemaljskog, nego gnjeva Božjega zbog nas ljudi koji smo se udaljili od Njega, a neki ga čak niječu i ignoriraju.
    Ono sto sam reko da je danas sve nenormalno sto je prije bilo poželjno i pohvalno, najbolje dokazuje koliko smo se izopačili ovaj podatak, koji postoji i moze se provjerit. Prije 140 godina kada je bio potres u Zagrebu 1880. God. Zagrebacki gradonačelnik je strogo zabranio psovke i kletve u Zagrebu, a tko se ogrijesi bude kaznjen zatvorom.
    Da se OBAVEZNO odrzavaju svetkovine u dan Gospodnji (nedjelju), i blagdane prema propisu i da narod čini pokoru.
    I svi su se slozili sa time i svi su to podržavali.
    Zamisli sta bi danas rekli da današnji gradonačelnik tako nesto kaze…. Strpali bi ga u vrapče, a ne u remetinec, tj. Proglasili bi ga LUDIM. Za ovakav preokret nam je trebalo samo 140. godina. I eksponencijalno smanjujemo to vrijeme. Šta se treba desit da barem trepnemo.
    Ovo su moja mišljenja i nikome ih ne namećem, mislim da je dobro razmisljat o ovoj cijeloj situaciji.
    Nedavno mi je jedan čovjek rekao;
    Nemoramo svi imati isti stav.
    Bitan je cilj!

    Liked by 1 person

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: