BLAGOSLOVLJENA BOLEST

Bolest je sastavni dio života, onaj tko to ne prihvaća, neka bolest pričeka, vrlo velike mogućnosti za to ima.
Friedrich Nietzsche bolest naziva; poticaj za život, podražaj da se više doživi.
Bol kao pomoć i put spoznaje.

Svi skoro poznajemo osobe s inavaliditetom i nekim teškim oblikom bolesti, tko ih ima za prijatelja, rođaka ili člana obitelji, primjećuje da su intezivnije nego prosječni ljudi i ne podliježu opasnosti da protrate život u budalaštinama hedonizma.
Invalidnost kao i bolest je svojstvo koje čovjeka čini ljudskim i božanstvenim bićem.
Dok zdrave osobe i one koje su isključivo zaboravile na teško iziliječenu bolest, oboljevaju iz nepoznatih ali poznatih razloga od duhovnog sindroma “skučena srca”.
Taj opsani sindrom ih čini nestvarnim ljudskim bićima, a još manje božanskim, skučeno srce ili sebično srce postaje prepušteno hedonističkoj stihiji života.

Morbus sacer, antički naziv za svetu bolest koja nikad ne zamagljuje pogled na stvarnost.
Neki luđaci za Kristom, rekli bi danas Katolički progresivci ; neki fanatici bili su jako neobična bolesna bića, oš mentalno, oš fizički, posjedovali su izvanredna luđačka svojstva koja su ih učinila popularnima.
Da su danas živi bili bi slučaj za bolničke i psihijatrijske ustanove, i novih dijagnoza sa patološkim poremećajima.
Međutim ono što nitko ne želi shvatiti to ništa ne govori o njima kao bolesnim luđacima za Kristom, nego o olupinama koji vjeruju svakoj današnjoj dijagnozi.

Listajući malo povijest crkve, zapazio sam rasadište duhovnih pokreta nastalih iz bolesti u bolnicama.
Upravo su bolnice dale velike svece i mnogobrojna zvanja, proizašlih iz redova bolesnih osnivača.

Ignacije Lojolski, svoj red “Isusovce” je osnovao u bolnici, nakon što biva ranjen u ratu i prikovan za krevet.
Nemirna duha, uvijek u pokretu nije mogao raditi ništa osim čitati. I čitao je. Jednakim žarom kojim je dotada uživao u površnostima zdrava života, čitao je poticajne knjige duhovne snage. ” Toma Kempenec – Nasljesuj Krista”.
Kad je pocetkom 13 stoljeća bezbrižni i razmaženi sin moćne obitelji završio u srednjovjekovnoj bolnici, dogodilo se nešto čudesno.
Još jedan bolesnik duhovno se preobrazio, promjenio svoj život i promijenio svijet.
Da, promijenio svijet.
Po njegovu uzoru kojeg danas očito više ne prate, više od 50 000 redovnika radikalno je živilo siromaštvo i širilo radost kršćanske vjere.
To je, pogađate:
Sveti Franjo Asiški zanesenjak koji je razgovarao sa pticama, dok danas nasukani na udobni ležaj razgovaraju sa televizorom i mobitelom, da nebi kojim slučajem bili zaraženi kugom.
Isusovački i franjevački redovi danas zapravo žive proglašeni sveti stečaj.
Kršćansko suočavanje sa bolesti i boli možemo najbolje protumačiti na primjeru svete Male Terezije (1873 – 1897), koja je umrla u 24 godini od tuberkuloze, imala je jake bolove u kostima koje u ono vrijeme nije bilo moguće liječiti, ni voltarenom,ni ketonalima.
No sveta Mala Tetezija upravo u bolesti boli i mukama naslućuje okus vječnoga života.
Naslućuje okus vječnoga života.
Nadahnuta iskustvom boli, proglašena je svetom i crkvenom naučiteljicom.
Nekoliko, ukratko opisanih crkvenih bolesnika koji su preobrazili lice crkve i zemlje.
A nebi bilo loše prizvati u pamet;
Svetu Majku Tereziju njezine misionarke ljubavi, koje su od početne male zajednice s vremenom prerasle u zajednicu koja broji 5000 redovnica u oko 600 misija, škola i skloništa u 120 država svijeta.
Njezina poznata rečenica prigodom dobivanja Nobelove nagrade; Zahvalna sam i sretna što ovu nagradu mogu primiti u ime gladnih, golih, onih bez domovine, bogalja, slijepih i BOLESNIH od gube. 
Sjetimo se i Lazarista, poznati kao vincentinci u Njemačkoj, zaslužni su za izgradnju bolnica po srednjoj Europi.
Sjetimo se i Ivanovaca ili Hospitalaca, rimokatolički viteški red, glavna svrha mu je bila pomagati bolesnima i zaraznima.
Trebao bi vjerovatno uložiti puno više vremena i truda koji sigurno nebi bio uzaludan, da pronađem bezbroj primjera katoličkog herojstva u ophođenju prema bolestima.
Ono što je sigurno 21 stoljeće za Crkvu će ostati sve samo ne milosrdno.


Jedino je velika bol krajnji osloboditelj bolesna duha današnjice.
Dok neki u ime Božje postavljaju pitanje; a šta bi bolest trebala imati zajedničko sa Bogom i slatkim zdravim užitkom življena, parola glasi: dajte nam kruha i igara – “Nuteella, Coca Cola i nogomet”.
Uštipni me, želim se uvjeriti da se ovo stvarno događa, nema misa, bojimo se zaraze ili se bojimo luđaka za Kristom, njihovih novih redova i novih crkvenih naučitelja.

Kako bi izgledao svijet bez patnje?
Svijet bez odlučnosti, bez književnosti, bez strasti, bez senzualnosti i životnosti.
Ne uživam u hladnoj i ravnodušnoj predstavi bez uzbuđenja,neukusnog tv izolacijskog nadahnuća svetom misom.
Tko se odlučuje između više različitih dobara, da saćuva guzicu, uvijek se odlučuje protiv najvećeg dobra, Boga.

Došao je trenutak proročkog teksta;
Papa Ivan Pavao II je rekao, spasonosni smisao patnje i kršćanski odgovor trpljenjem u modernim vremenima odlučuje o vjerodostojnosti religije.

Slikovito da još dočaram;
Došao je trenutak kad Religija kao ilustracija morala i sve lijepe pripovijesti o dragome Bogu i njegovoj ljubaznoj djeci koja moraju biti dobra, koliko je moguće naravno, ne previše biti dobar – da nebi bio fanatik, sad je dobilo pravi odgovor ili prihvatite patnju ili nemojte se zvati kršćanima.
To vam pogani poručuje onaj koji je razapet bez ikakve krivnje, u najvećim mukama i najdobljoj boli.
Poznajete li ga???
Ili vam je raspelo samo čarobno drvo koje izvodi čarobni trik zdravlja – život bez bolesti i patnje.

Patnici i bolesni su slični Kristu, rekli bi mistici.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: