Naše pomanjkanje znanja nije ništa novo, koji katolik ko iz topa zna nabrojati sedam svetih Sakramenata, držim da to znanje i nije od nikakve koristi ako ne poznajemo narav Sakramenta.
Ono što je zbunjujuće zbog kukavičluka Crkve, sve više slušamo o duhovnim pričestima, o misama preko ekrana i kolektivnim oprostima.
Svjedoci smo nekih alternativnih rješenja, vidljivih znakova, nevidljive neopipljive djelatnosti.
O čemu se radi, može li se u jednom trenutku života biti statični duhovni katolik, a u drugom trenutku života aktivni djelotvorni katolik?
Što smo na kraju opipljiva životna zajednica, ili duhovna virtualna čelija?
Da bi bar donekle shvatili ozbiljnost i moguće posljedice situacije, potrebno je zaviriti malo u Katolički Katekizam i povijest.
Svjedoci smo da se pojavilo nešto novo – protukatolički duh unutar same katolličke kulture.
A ja tvrdim da se nije pojavio unutar naroda i katoličke kulture, nego se pojavio unutar samog tumačenja nauka Crkve.
Onima kome je manje jasno definirano učenje, njima ništa drugu i ne prostaje nego slijepo vjerovanje, a onima kome je barem donekle jasno, njima ostaje da to sve protpitkiju.
Nastale i rastuće razlike u ovim trenucima moramo prihvatiti, kome bilo drago, kome ne, radi se o povijesnom trenutku po kojem ćemo ipak ostati zapamčeni.
Trenutak koji će pokrenuti lavinu novih teoloških rasparava sa svojim ozbiljnim i destruktivnim posljedicama.
Postupno mjenjanje vjerskih karaktera nije nužno ni loše, ni dobro, stoga smatram da kritika i slijepa poslušnost mogu biti dobre i loše.
Stvar je trenutka, i prepoznavanja vremena kada je dobro došla kritika, a kada je dobro došla poslušnost.
Ja samo postavljam pitanja kroz viđene činjenice i nije mi namjera ništa tumačiti.
Što su to sakramenti?
Sakramenti su znakovi Božje ljubavi upućene čovjeku. Najveća Božja ljubav očitovana je u darivanju vlastitoga Sina Isusa Krista, koga je poslao na svijet da živi, umre i donese spasenje svakom čovjeku. Preko sakramenata Krist je i dalje prisutan u svojoj Crkvi.
Iz ovog možemo zaključiti ako nema sakramenta, nema ni prisutnog Krista u Crkvi ili obrnuto ako nema Crkve nema ni sakramenta.
Isto tako moramo znati – Vjera je osoban “duhovan poziv” čin ukoliko je čovjek slobodan odgovoriti na poziv Boga koji mu se Objavljuje.
No, ujedno je i crkveni čin ” RADNJA” kojim se taj poziv potvrđuje u ispovijesti: 》Vjerujemo《.
Svi sakramenti su jedna duhovna i fizička radnja, jedan posao, odnosno nisu tek neka puka zamišljanja koja se obavljaju bez ruku.
Pa tako svi čini su prebogati simbolikom i fizičkim poslom;
Kod krštenja imamo uranjanja ili polijevanja, kod krizme polaganje ruku i pomazivanje svetim uljem, isti taj čin rada imamo i kod sakramenta bolesničkog pomazanja” pamazivanjem svetim uljem” ruku i čela.
Kod sakramenta ženidbe, sve je također puno simbolike i vidljivih opipljivih znakova, od polaganja ruku na križ i prstenja.
Sve te i mnoge druge radnje nisu ništa drugo nego biljezi Božje prisutnosti koje nosimo na sebi u svijet.
Izgovorene “Riječi” nisu “Biljezi”one su formule vjere koje nam pomažu, da izrazimo, usvojimo i s drugima slavimo istine vjere služeći se zajedničkim govorom kojeg Crkva jednoglasno ispovijeda u jedincatu vjeru primljenu od jedinoga Gospodina i prenesenu jedincatom apostolskom predajom.
Dakle vidljivim opipljivim znakovima i nevidljivom milosti, ispovijedamo samo jednoga Boga – Oca, Sina i Duha Svetoga – koji nam pokazuje samo jedan put spasenja, a Crkva vidljivi “pečat u obliku duhovne i fizičke građevine” predlaže da u to vjerujemo kao od Boga objevljeno.
Sve to zvuči pomalo zapetljano, i teško za shvatiti, to nas naše pomanjkanje shvaćanja vraća u povijest, povijest koja se ponavlja i očito nas nije ništa naučila.
Sjećate li se priče iz Emausa?
Dvojica učenika, smeteni i žalosni, išli su od Jeruzalema do obližnjeg sela, Emausa, raspravljajući o događajima koji su se zbili prethodnih dana.
Krist obećani spasitelj Izraela, iznenada, uhićen, mučen i razapet.
Premda je Krist bar u tri navrata navijestio svoju muku, smrt i uskrsnuće, to nikako nisu shvatili kao što ni mi ne želimo shvatiti važnost žive – stvarne Euharistije, misa preko ekrana je stvarna samo s one strane ekrana.
Zašto; jer pri”fizičkom” lomljenu kruha njihove se oči otvaraju i oni ga prepoznaju.
Zatim nas poziva ” Dođite i vidite” uključite sva svoja osjetila – i zatim nam odgovara na naše pitanje kad ga pitamo “Učitelju gdje stanuješ?”
Stanujem u Euharsitiji, Dođite, nije rekao slušajte i gledajte kroz prozor, nego dođite sjednite i sudjelujte.
Druga povijesna nama bliža činjenica, govori da sve ima svoje razloge, a svaki razlog ima za sebe svoje razloge i teške posljedice.
Početkom 14 stoljeća, kada papa napušta Rim i osniva novo sjedište u Avigonu dolazi do slabljenja strukture Crkve, koja je trajala od 1309. do 1378. U tom razdoblju događa se i najrazornija pandemija u povijesti čovječanstva ” Crna Smrt” koja je ubila procjenjuje se oko 75 milujuna ljudi.
U tim okolnostima i prevrtanjima svjetskih i političkih zbivanja, događa se prva zloupotreba sakramenta pokore.
Godine 1517. papa Lav X. uveo je praksu podjele oprosta za novac, tzv. Petrov oprost, čime se financirala izgradnja Bazilike sv. Petra. Zloupotreba oprosta tj. korištenje novca u privatne svrhe (npr. otplate dugova) bio je jedan od glavnih prigovora Martina Luthera, kao i povoda reformacije.
Taj jedan malen krivi potez i slijepoj vjeri u Papu naizgled beznačajan incident, je od goleme važnosti, taj datum večeri 1517 Svih svetih, nije samo datum koji označuje početak reformacije nego je to bio i istnski trenutak pogreške pape, jer to nije bio sukob dviju vjera, nogo sukob unutar jedne vjere.
Od tada pa nadalje plima je rasla i nosila sve pred sobom. Iako su plodovi reformacije istrunuli, kao i plodovi mnogih drugih hereza u prošlosti, razdor koji je nastao je ipak ostao i do dana današnjeg koji nas približuje vrhuncu modernog napadana temelje katoličke vjere.
Pojavom pandamije “Korona” papa ne napušta Rim nego uvodi pomalo sofisticirani moderni tehnički pogled na sakramente.
Što loše papa čini, ne čini ništa loše kao što i ne čin ništa dobro.
Narodni rečeno ostali smo svi u Rimu, a papinstvo je očito u rukama svjetske zdrastvene organizacije Covid a mise iz ruku svećenika se predaju rukama medija.
Ostavljeni na velikim kušnjama, ispada da onaj tko ima sreće jer je svećenik ima misu, onaj tko se ispovjedio se ispovijedio, onaj tko umire od korone ovisi samo milosti Božjoj i ako zaluta neki bolesni svećenik u bolinicu imao je sreće, ono u što smo sigurni imamo zagarantirano intimno obiteljski romantični obred sprovada.
Tko imalo razmišlja o tome što se događa danas, shvaća koliko je stanje opasno i koliko je potreba za Svecima presnažna, odnosno za mučenicima našeg doba.
Okoštavanje kleričkog tijela u njegovim navikama pa čak i u učenjima je kristalno jasna, posvjetovnjavanje sakramenata u teološkom smislu te riječi, više nas zanima briga za ovozemaljski život negoli vječni.
Najbolji primjer takovog načina života bila je i spomenuta trgovina oprostima kao i razodijevanje mise putem tv ekrana.
Uz još mnogo i drugih razmirica vezanih za sakramentalni život ono što nam upada kao šaka u oko, je sakramenat oprosta, pokore i pomirenja.
Koji su bitni dijelovi sakramenta pokore?
1.Čini čovjeka koji se djelovanjem Duha Svetoga obraća.
2.Svećenikovo odrješenje koji u Kristovo ime podjeljuje oproštenje i određuje način zadovoljštine.
Kako može papa udjelti oproste ako nema čina pokajanja, kako podjeliti oproštenje ako nema zadovoljštine?
Odgovor je može!
Ali pod strogim uvjetima;
U slučajevima teške potrebe u neposrednoj smrtnoj pogibelji može se pribjeći zajedničkom slavlju.
Obrati pozornost; ZAJEDNIČKOM.
U neposrednoj smrtoj pogibelji ako nema fizički prisutnog svećenika nema ni zajedničkog slavlja, zajedništvo putem tv ekrana opet je upitno, ako ništa drugo tko je od bolesnika u agoniji umiranja uopće imao priliku gledati tv dok umire, ono što sigurno znamo, u bijelo rajskoj bolničkoj sobi, zadnje što umirući vidi, niti je svećenik,niti raspelo sekularne bolnice. Umirući odlazi izdišući poslljednji dah pogledom u respirator, a umjesto popudbine – euharistije vjerovatno je nahranjen analgetikom protiv bolova.
I sve se to događa dok svećenici žive svetu asketsku izolaciju, a papa putem tv ekrana dok liječnici nemaju pojma gdje im je pamet a gdje krevet, priča o milosrdnom Isusu.
Najsenzualniji umjetnički trik u povijesti jedne jako ozbiljne religije.
Ono što me kao katolika rastužuje a ujedno i veseli su riječi svetog pisma;
Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.
Kritika ne mora biti mržnja, kritika ne mora biti napad, kritika može biti i očajni vapaj koji šokira, svi se u ovom očaju različito ponašamo a tek rijetki se usode drznuti pa samog papu i njemu slijepe podanike podsjetiti kao što je se u svoje vrijema talijanski Gian Lorenzo Bernini drznuo i napravio veličanstveni nadgrobni spomenik za papu Aleksandra VII u obliku jezovita skeleta koji maše pješčanim satom i poručuje: “Smrt i tama se svudgdje pojavljuje” pa i u Vatikanu.
“Sancte Pater, sic transit gloria mundi!”
“Sveti Oče, tako prolazi slava ovoga svijeta.
Svaki duhovni proces pojedinca pa i Crkve se događa iznutra, a taj proces je umiranje slabe vjere da bi se preporodila u jaku.
Pošto nam se trenutno sve vrti oko zdravlja, moramo i poklonicima zdravlja to dočarati;
Za neki organizam kažemo da je postao “autotoksičan”kada taj organizam počne trovati samog sebe, kada njegovi vitalni procesi počnu gubiti živost i kada počne nakupljati sekrete koji mu smanjuju energiju.
To je osnovni razlog slabljenja i priznavanja da smo bolesni i da trebamo doktora.
Odbacivanje Krista je obilježilo ideologije zla 20 stoljeća, komunizam i nacizam.
Odbacivanjem Krista u 21 stoljeću obilježavamo živahnu diktaturu relativizma.
Katolički ateista 