MODERNI NAPAD

Danas katolička vjera nije suočena s nekom određenom herezom.
Neprijatelj s kojim katolička vjera sada treba odmjeriti snage i koji ću nazvati MODERNI NAPAD jest sveopći udar na temelje katoličke vjere, na samo njezino postojanje.
Taj je neprijatelj sve snažniji i sve svjesniji činjenice da o neutralnosti ne može biti ni govora.
Sile koje danas udaraju na kotoličku vjeru osmišljenu su s namjerom da tu vjeru unište.
Bitka i ratna propaganda i svo vrištanje događa se na konačnoj crti podjele, koja podrazumjijeva ili opstanak ili uništenje Katoličke crkve i to uništenje cijele njezine teologije i filozofije, a ne samo jednog dijela.
Uništenje zapravo dolazi iz mira, sloboda da zapravo ne znamo protiv koga se borimo, sloboda nije, nego najgore ropstvo.
Mi, naravno, znamo da Katoličku crkvu nije moguće uništiti, ali ono što sigurno ne znamo u kakvom je trenutnom stanju i u kakvom će obliku preživjeti.
Sposobnost i snagu našem neprijatelju daje naše ne znanje, oni koji su naslijedili staru “bolje šutit” i koji misle da svaki napad na Crkvu mora biti iz vana od muslimana, komunista, boljševika, homo i lezbo udruga taj ima ozbiljan problem sa vidom pored zdravih očiju.
Moderni je napad materijalističko zlo, zato što u svojoj filozofiji grčevito se bori samo za materiju bez duha, filozofija kako oslabiti duh, filozofija kako od zdravog tijela napraviti kult.
Kult zdravlja, kult sigurna i duga življenja.
Nus proizvod takvog stanja uma je: “praznovjere u vjeri”, odnosno izokretanjem vrijednosti nečega u naopačke.
Praznovjerje hrani blesave zamisli o spiritualizmu koji daje prednost duhovnomu životu nad fizičkim, zatvoreni u svoje čelije upadamo u opasnosti vulgarne besmislice o Bogu kao duhovnoj fantaziji.
Te budalaštine ne dolaze od gladi za vjerom, nego od istog izvora materijalističkog svijeta i iz nesposobnosti da se razumije osnovna istina.
Sve moderne kvazivjerske prakse se razmeću svojim takozvanim dokazivim pojmovima, da opravdaju nesposobnost prepoznavanja napada na Crkvu.
Moderni napad koji je više od hereze, ravnodušan je prema vlastitom proturječju čas je materijalistički čas je duhovni, sve ne samo ateistički jer nužno u sebi ima i mora imati tragove istine.
Oni najlakovjerniji, veseli obraćenici uvijek misle da zlo nije pred njihovim vratima, a taj zao duh je upravo pred njihovim “našim” vratima.
Svjedoci smo povratku ropstva, kao nužne posljedice zatvaranja Crkava, isključivanjem odgovornosti prema Božjem savezu rezultira nedostatkom božanske snage u čovjeku.
Kako vrijeme prolazi, sve više vidimo da pripadamo zdrastvenim korporacijama i političkim strukturama moći, svedeni smo na stanje ropstva.
“Tko griješi pred stvoriteljem svojim,
nek padne u ruke liječničke.” ( Sir38,15)
Od ropstva ima i gore stanje a to je ravnodušnost, olako ignoriranje ljudske patnje i dostojanstva umiranja, ovakva ravnodušnost je rasadnik tisućama zlih plodova.
Napad je toliko uznapredovao da Crkva ima samo dvije mogućnosti i jedna se mora dogoditi.
Crkva će i dalje biti dio potpore javnosti i tako od sebe napraviti političku nemoćnu instituciju ili će se ponovno uzdignuti i na svoje neprijatelje reagirati snažnije negoli ikad prije.
Jednom riječju, ili ćemo mi vjernici postati malen, izoliran i zaboravljen otok usred čovječanstva, ili ćemo uzviknuti borbeni poklič i krenuti u boj, biti spremni živiotom to platiti.
Zar to i nije Krist učinio za nas?
Zar mislete da su prvi kršćani koji su bacani živi među lavove, bili nepismeni zanesenjaci?
Za razliku od nas umirali su slaveći Boga!

“Zabavno je ljudki život produljiti za nekoliko godina, da to je samo zabavno.
Ozbiljna stvar je za Krista umrijeti”.

Uglavnom jedna od tih dviju sudbina nam dolazi, kao što sve moderno brzo napreduje tako napreduje i ovaj napad kojeg predvodi možda i sam” Antikrist – moderni napad” u očekivanju Sudnjeg dana.
Koji su argumenti;
Tradicija se gubi i topi poput snježnih nanosa na kraju zime. Veliki dijelovi otpadaju jedan za drugim, tope se i nestaju.
Mladi ljudi ne opažaju protiv čega se mogu pobuniti i svjedoci smo nestajanju tradicionalnih sustava vrijednosti.
Ozračje vjere Božić, Uskrs i svi blagdani su uništeni, sve se svodi na dualizam.
Ove 2020 godine za Uskrs, vrata Crkve su zatvotena – “ovo činite meni na spomen”???
To je samo istina, i sve više ljidi mrze one koji govore istinu.
Cijela teološka znanost Crkvenih Otaca za većinu svećenika je prestala postojati, samo spominjanje tradicije i tih naziva kod velike većine stvara učinak nestvarnog, zaostalog i beznačajnog.
Bez imalo straha povlačim paralelu između poganskog društva u četvrtom i petom stoljeću sa katoličkim društvom danas.
Budućnost koju treba predvidjet je poganska budućnost, naša civilizacija, koja već uvelike prestala biti kršćanska u cijelosti ovih dana gubi svoj opći kršćanski karakter.

Nismo htjeli nastaviti organski rast i “bolno” sazrijevanje koji su se odvijali stoljećima, već smo ih – kao da je riječ o tehničkoj proizvodnji – zamijenili izmišljotinom, banalnim proizvodom trenutka.
Napustili smo životni proces rasta i razvoja i zašli u područje tehnološkog fabriciranja.

Katolik danas nije u stanju prihvatiti previše istine, pa mu je i bolje ne pisat sve u detalje.
A ukoliko vas zanima vizija budućnosti, stavite crnu kantu na glavu i s njom hodajte zauvjek.

Za siguran neuspjeh trebate samo njegovati stanje u kojem jeste.
Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: