DUHOVNA TROMOST

Nitko ne bi razapeo Krista učitelja, da je pričao dopadljive priče uz zvuke harfe i citre koje slušamo ovih dana, nije reklamirao svoju pamet i znanje o pismima i vještim baratanjem rupa u zakonu tore.
Njegova zadaća je bila tumačiti da bi razumjeli i vidjeli kako On to izvršava  u djelo.
Krist nikad nije bio moralist, niti učitelj prosvijećenja, niti individua za sebe, on ostaje aktivni praktičar u skladu s duhom svoga vremena i u skladu s duhom našeg vremena.
Sve prispodobe u konačnici idu za tim da naznaće vremensku blizinu nadolazećeg “Božjeg Kraljevstva”.
Nasilje koje se provodi nad mnogim tekstovima iz Biblije “( i životopisima svetaca)”, a naročito ovih dana, nisu ništa drugo nego traženje opravdanja za duhovnu tromost koja je zadesila crkvu.
Nastojeći upirati prst u trun tuđeg oka, a svog brvna ne opažati, zasigurno nam govori o vlastitim zabludama da Kraljevstvo Božje dolazi možda tek za tisuću godina, eto kao da taj dolazak ne može biti baš sutra.
Do čega držimo, tako se i ponašamo, ako nismo kao kršćani u stanju mijenjati svijet, onda svijet mijenja nas.
Papa Benedikt XVI, upozorava da bi Bibliju, a posebice evanđelja, morali bi čitati kao jedinsvto i kao cjelinu, koja svojim povijesnim slojevima ipak izriče duboku poruku, aktivnu u svakom vremenu, ne samo u jednom povijesnom trenutku.
Tim cjelovitim čitanjem, ponovno se vraćamo na početak, gledaamo i ne vidimo, slušamo i nismo u stanju razumjeti.
Bog nam kroz svakodnevnu tragičnu zbilju želi pokazati činjenice koje nas okružuji, i opomenuti nas na stanje naših srdaca. On uzrok svakog blagoslova upozorava i na prokletstva.
Tekstove iz Biblije shvatiti samo kao alegorijsko štivo za puko filozofiranje i isključiti doslovno značenje poruke, znači iz jednog misliti pretakanje u drugo ne misliti i ne razumijeti.
Bog koji ulazi u naš život, Bog je koji životom ozbiljno čini, ono što doslovno tumači, On to očekuje  od nas, budite sveti jer sam ja svet ako mislimo imata udio sa njim.
On nas poziva da budemo Njegovi svjedoci, nema nekih drugih vremena za nas, niti će netko drugi odigrati našu ulogu, posveti sebe i posvetit ćeš društvo.
Čim Krist poziva na svetost samim tim onda i nešto traži, stoga znači da postoji mogućnost odbacivanja,hoćemo li se odazvati sve ovisi samo o nama. za Krista ili protiv. Treće opcije nema, tko nije sa mnom, protiv mene je (MT12,30)
Moguće je ispričati tisuće priča o milosrdnom Bogu kako nas Bog samo voli, današnjoj teologiji kao da nije moguće niti jedan tekst sastaviti o Bogu koji kažnjava i opominje, čeka vas bol, očaj,plač i škrgut zubi. (Mt25,30)
Znači postoji i opcija pakla.
Svjedoci smo slatko rječivih poruka svećenika sa svih strana preko društvenih mreža, portala i kratkih poruka, sve su to puka promišljanja prividne stvarnosti, za ljude velike duhovne tromosti koji se istini boje pogledati u oči.
Bog se ne da svesti na puki pokus, zatvorit ćemo crkve i vidjeti kako će proće, njega ne zanimaju naša mozganja o svijetskoj medicini, o grčevitoj borbi za zemaljsko, hoćemo li produžiti koju godinu života i staviti vječnost na kocku.
Rekao je sveti Augustin, svijet je tvoj brod, a ne trajno pristanište.
On nam poručuje kroz doslovnu povijest, ne alegorijsku prispodobu; ” Vaši me oci iskušavahu premda vidješa djela moja”.
Zar me i vi iskušavate, zar ne vidite?
Ono što danas crkva čini potpuno prihvatljivim, siguran sam crkvenim Ocima i apostolima bi bila najveća ludost.
Ljudi ne mogu nastradat zbog onog što im se događa, nego upravo stradavamo bez Krista koji nam se ne događa.
Problematiku oko zatvaranja crkve možemo svesti na problematiku iskušavanja Gospodina, što nam je činiti a što ne činiti da baštinimo život vječni.
Jedan pismoznanac, dakle teolog danšnjice, postavlja pitanje Gospodinu; Učitelju što mi je činiti da život vječni baštinim?
On zna naučeni odgovor, kao i mi svi – ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.
Problem pismoznanca onog vremena i teologa našeg vremena i nas koji znamo odgovor je životna praksa.
Mi na žalost nismo u stanju reproducirat dobro, ostajemo pasivni i zadržavamo se u svojoj duhovnoj tromosti.
Duhovna tromost je rezultat zatvaranje crkve koja se manifestira pukom solidarnosti čiji sav smisao vodi urušavanju i izmiranju, kršćanska popustljivost svijetu nije ništa drugo nego sahranjivanje kršćanske kolture.
Kao što  pismoznanac iskušava Krista praveći se pravednim, on otkriva svoju duhovnu tromost, koju potvrđuje svojim pitanjem. Tko je moj bližnji?
Isus odgovara prispodobom o milosrdnom samarijancu (Lk10,29-38).
Svećenik i Levit poznavatelji zakona, koji su upućeni u pitanje spasenja, prolaze tim putem i ne zaustavljaju se. Možemo reći da nisu bili tvrda srca kao ni naš medijski popularni papa, možemo reći da su uplašeni kao i mi danas za naše zdravlje, možemo reći da su samo bili nespretni i nisu znali kako je trebalo pomoći, kao što biskupi ne znaju kako danas pomoći i naći rješenje za problem.
Potom tim putem prolazi Samerijanac, netko tko apsolutno nema pojma o pismima netko tko ne zna ko iz topa nabrojati Božje zapovjedi, crkvene sakramente itd.
Taj koji nema pojma dolazi u prvi plan, on se zaustavlja i ne razmišlja o zaslugama, niti o ordenima svjetske zdravstvene organizacije,niti o bolesti koja bi ga mogla zadesiti.
Događa se nešto drugo, srce mu se kida, pogađa ga sve do utrobe, sve do dna duše, videći čovjeka kako leži. Sažali se nad njim i postaje bližnji, mimo svih pitanja i opasnosti.
Dubinskom analizom prispodobe dolazimo do zaključka da se upravo sve ovo tiče našeg vremena,i da je ova prispodoba dovedena do punine velike ljubavi i tragedije, koja zadobiva svoju širinu u stvarnom uočavanju i odgovoru na pitanje. Jesmo li postali otuđeni?
Jesu li naši biskupi olako pristali biti otuđeni od svog naroda?
Biblija nam je to posve jasno pokazala, panični čuvar života na zemlji je izraz čovjekova krajnjeg otuđenja i bijede.
Život na zemlji ne košta 30 srebnjaka, bolest i patnja su blagoslov, i Krist se proslavljuje u svemu.
Isusov život donosi revolucionarnu novost. On predstavlja model sreće koji je u suprotnosti s onim kojeg obično prenose mediji i prevladavajuće mišljenje.
Za svjetovni je način razmišljanja sablazan da je Bog postao jedan od nas, da je umro na križu! Prema logici ovoga svijeta, oni koji drža da je Isus uskrsnuo smatra se “gubitnicima”, slabićima.
Veliča se naprotiv uspjeh po svaku cijenu, blagostanje, nadutost moćnika, samopotvrđivanje na štetu drugih.
 Uskrsli Krist pred nas, stavlja najozbiljnjiji izazov da shvatimo njegov pristup životu i odlučimo koji je pravi put za nas i koji vodi istinskoj sreći.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: