Male ZABLUDE


Jedna tako duboko ukorijenjena iskvarenost klera nije mogla nastati slučajno, nego ukazuje na ozbiljne uzroke, a oni nisu u moralnom području. Već više od 50 godina promatramo progresivno slabljenje moralnih načela koje ima svoje korijene u slabljenju vjere. Vjera i moral, istina i djelovanje nerazdvojno su povezani, potonji slijedi izravno od prvoga. Manipulacija istinom vjere neizbježno dovodi do relativizacije i iskrivljivanja božanskoga zakona i širom otvara vrata grijehu.


1) Suvremena teologija poriče ili zanemaruje činjenicu istočnoga grijeha i njegovih posljedica. Kajanje i mrtvljenje kao lijek za rane istočnoga grijeha postali su suvišni. Zahtjev za zdravim asketizmom bio je u bogoslovijama ozloglašen i potisnut kao povratak u mračni srednji vijek jer se sada kao novi ideali propovijedaju slobodno samoopredjeljenje i samoostvarenje. U početku je stajala zabluda u vjeri koja je na kraju cvjetnjak svećeničkih kreposti iskvarila u kanalizaciju nečistoće.


2) U svome ekumenskome usmjerenju Drugi vatikanski sabor vidio je u drugim religijama ,,tragove istine“ koji bi im davali spasonosnu vrijednost. Ali ako učenja i obrede lažnih religija treba iznenada pozitivno vrednovati, one predstavljaju alternativu katoličkoj vjeri i time relativiziraju univerzalnost božanskoga zakona koji propovijeda Crkva. Konačno može svatko na svoj način postati blažen i odabrati vlastitu moralnost.


3) Koncil je navodno ponovno otkrio i razvio značenje ljudske slobode i osobne savjesti. Poštivanje „autonomije savjesti” ne smije biti ničim umanjeno, druga životna usmjerenja kao npr. istospolna ljubav također imaju svoje opravdanje, čak postaju i sredstva za izražavanje raznolikosti ljudskog života. Te su zablude[1] stvorile temelj za favoriziranje bogoslova s homoseksualnim sklonostima (kao posebno osjetljivih za dušobrižništvo) te konačno formiranje homoseksualnih lobija i pedofilskih lanaca u mjestima svećeničkoga odgoja i drugdje. ,,Male“ zablude suvremene teologije dugoročno su djelovale razorno. Njihovi plodovi su nagrđena Crkva i veliki broj obeščašćene i traumatizirane djece i maloljetnika. Želi li se izliječiti pacijenta, treba ukloniti uzroke bolesti. Treba li našu teško bolesnu Majku Crkvu ozdraviti, moramo skupiti hrabrosti da se novi smjer nakon Drugoga vatikanskog sabora imenuje onim što jest: kao stranputica i iskrivljivanje božanske vjere koju su nam predali Krist i njegova Crkva. Sve dok se to ne dogodi, svaka nada za budućnost je isprazna.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: