VRIJEME UZALUD

U jednom odlomku iz Djela apostolskih Pavao naviješta svoj skori odlazak i daje svojim učenicima određene upute s obzirom na djelo koje oni moraju nastaviti. Poseban je naglasak da paze na zajednicu vjernih, na Crkvu, koju je Isus, kako veli Pavao „stekao krvlju svojom”.
Crkva je stečena Isusovom krvlju, ali se ona neprestano hrani, njeguje i zalijeva krvlju Isusovih učenika kroz cijelu povijest, sve do naših dana.
Mučenici su svjedoci vjere i u tom smislu vjernicima ohrabrenje i trajno nadahnuće. Oni su naši posebni zagovornici pred Gospodinom i snaga njihova zagovora je iznimno jaka pred licem Božjim.
Sveti Ivan u knjizi Otkrivenja piše kako vidi na prijestolju „duše pogubljenih zbog Isusova svjedočanstva i Riječi Božje” (20,4).
I mučenicima se ponekad činilo da je zlo jače od dobra, da zlo pobjeđuje, i ne mogu razumjeti zašto Bog to dopušta. Bog ne žuri jer zna da zlo nema zadnju riječ u vječnom sada, pojedinca i naroda.

Zanimljivo je, doduše, da se ovaj naš progon naizgled odvija bez ikakvoga junačkog otpora, odnosno bez mučeništva progonjenih, za razliku od svih prijašnjih progona Crkve kroz povijest.
Mi kao da nemamo ni svijesti povijesnog trenutka u kojem živimo. Svoje hedonističko vjerovanje, ili bolje reći pogansko praznovjerje apsolutno ne možemo nazvati živom vjerom, niti nema veze sa kršćanskim progonom, nego koliko ima veze sa kršćanskom mlitavošću.
U stvari, ne bismo trebali ni pomisliti o kršćanskoj mlitavosti , već o “samoubilačkoj vjeri” progonu samih sebe, krenuvši od redova crkvenih poglavara i nas samih, koji zatvaranjem crkava i obustavom svetih misa dovode do konačnog ostvarenja procesa samouništenja, započetog na Drugom vatikanskom saboru 1969g., ostvaruje svoj put ka vrhuncu.
Nažalost, unatoč iznimkama, čini se da je i tradicionalno svećenstvo i onaj konzervativni vjernički puk, zatvoren u svojim kućama, postalo žrtvom ovog samoprogona.

Možda smo jednostavno naviknuti misliti na mučenike i svece npr kad se hoćemo pohvaliti kako djeci dajemo imena po svecima ili kakav biblijaki tekst iskoristit za kršćansko reklamiranje , gotovo kao da se radi o rubrici čiji je svetac ili mučenik jači, tko se bolje hvali.
Iznenađujuće prizorište pokazujući naše vrijeme kukavica izrazito bogato prenamaganjem i lažnim karizmatskim pobožnostima, avanturističkim hodočasničkim svjedočanstvima i susretima mladih na medenom tjednu, svjedoci smo super junaka samo na jeziku, koji su na ovaj ili onaj način znali živjeti evanđelje u prilikama bez progonstva, bez istinske autentičnosti zamjenjenom relativističkom racionalnom poniznošću i kojekakvim darovima duha majstora, zvanog vjera na brzaka, vjera prije braka dok ne padne mraka.
Božja riječ, posijana na dobru tlu, donosi stostruki rod. Svojim su nam primjerom mučenici pokazali i gotovo poravnali put budućnosti.
Nama ne ostaje drugo doli, s milošću Božjom, osnovati neku novu religiju i početi povijest računati od 2020 sa 1 godinom bjedokatolika.


U svojoj, tkz. Velikosvećeničkoj molitvi Isus znajući, što sve očekuje njegove učenike, da će ih svijet zamrziti, proganjati i ubijati, žarko moli Oca da u svom imenu čuva učenike da i u mukama života ostanu vjerni.
Bez obzira na to što će mnogi Isusovi učenici živjeti u svijetu ili okruženju koje ih mrzi i progoni, Isus ne moli Oca da ih uzme iz takvog svijeta, nego samo da ih očuva od Zloga, da ustraju i daju živo svjedočanstvo.
Isusovi učenici moraju ostati u takvom svijetu i davati svjedočanstvo tom svijetu, posvećivati taj svijet, a nikako hvatati krivine i relativizirati sve grijehe svijeta pa i sam nauk katoličke crkve.
Kršćanska osrednjost ubija i nikoga ne usrećuje, osim samog Vraga koji će nas uskoro učiniti najnesretnijim kršćanima ikada.
Crkva je odavno izašla iz životnog sklopa i zadobiva novi oblik dekristijanizacije kršćanskog svijeta.
Ona se priprema za svoj kraj, biti očajan i tužan znači ne biti pripravan kao što nam to sveti Pavao pokazuje; nikakav strah niti tjeskobu idući u susret mučeništvu. Naprotiv, on je pun radosti jer ima jako iskustvo Isusove blizine i njegove snage i to je njemu dosta.
U svojoj Drugoj poslanici Timoteju, Pavao piše: „Već se moja krv izlijeva u Božju čast, vrijeme je moje smrti blizu.
A naše vrijeme je izgubljeno vrijeme.
Neka Bože bude volja tvoja …
Za biblijskog čovjeka vrijeme ima značenje i važnost prije svega zbog svog sadržaja. Tipična je ona iz Ps 90,12: „Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce”.
Svi su sposobni brojiti sate, dane, tjedne, godine,… Međutim, osim ovog brojenja koje je čisto numeričko, postoji i mudrosno brojenje koje se bitno razlikuje od numeričkog: ovdje se sati i dani broje po sadržajima, po vrijednostima koje smo u njih ugradili.
To znači da postoje i prazni sati, prazni dani, mjeseci, a možda i godine. To vrijeme se onda ne računa, to je izgubljeno vrijeme. I mi kada kažemo da netko gubi vrijeme, znači da ne radi ništa, ili ne radi ništa vrijedno i korisno. To vrijeme se onda ne računa, jer je to izgubljeno vrijeme. Tako netko može živjeti 90-100 godina, ali ostaje uvijek pitanje koliko je tu bilo izgubljenog vremena, praznih godina koje se ne računaju. Jer te godine nemaju sadržaja, nemaju kršćanske vrijednosti.
Biblija za grešnike pak veli: „Pa ako i žive dugo, nisu ni za što, i na koncu im je starost nečasna”
S druge strane bolje živjeti kratko, ali sadržajno, ispunjeno pravovjerjem, a to znači da ta osoba nije živjela kratko.

Velik je onaj tko zna služiti i žrtvovati se za druge, onaj mučenik i svetac koji poručuje, kako je lijepo živjeti s Bogom i umrijeti.
Pobjrdničku palmu dobivaju ne samo oni koji se bore do prolijevanja krvi, nego i svi oni uz Božju pomoć i nadu, pošto poto čuvaju pravu vjeru da sva naša pozornost bude zauzeta samo Kristom.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: