TEHNIČKI KRIŽ U NOĆI BEZ PROSVJETLJENJA

U drami Isusove agonije, smrtne tjeskobe, nailazimo na dvije naravi, Božansku koja vrši volju Očevu, i ljudsku obuzetu strahom.
Mi uglavnom ostajemo na ljudskoj naravi , naravi koja pod svaku cijenu odbija umrjeti, odbija ugroziti svoj život sve radeći kako bi vjeru okrenuli naglavačke, u službi drugih svjetonazora i naših uspavanih ne izgovorenih molitava.
Mi i kad molimo, Oče moj ! Ako je moguće, neka me zaobiđu sve nevolje i patnje, bez onoga božanskog u nama neka se vrši tvoja volja.
Ostajemo u poziciji kao da nam je Bog milosrđa dužan nešto dati, podaj mi zdravlja, dug život i što više blagostanja.
Je li naša Crkva sastavljena od pogana, koji se nazivaju kršćanima, izostaviti kritiku na stanje Crkve kao zajednice, znači ostati slijep pored zdravih očiju.
Biti slijepac koji pazi samo na zdravlje i dug život, a ne poštivat nedjeljno bogoslužje trebalo bi samo po sebi biti razumljivo samo Antikristu.
Uz svo dužno poštivanje Crkvenom autoritetu, ja sam “katolički ateist” koji promišlja o drami getsemanskog vrta, i postvljam si pitanje, a tko je to naš Bog, koja je njegova volja i jeli On otkupitelj ili sluga naših želja?
Odgovor je čisti svjetovni u skaldu sa našim plodovima, mi smo katolici postali opsjednuti materijalističkim stavom, odjenuti u duh vremena, činimo onako kako nam svjet govori.
Kada emirtus papa Benedikt XVI u ožujku 2005 govori o prljavštini u Crkvi valjda je mislio i na otpad koji je danas očit.
Jesmo li mi, u svom životu spreman izreči; “Oče neka se vrši tvoja volja”.???
Ako Crkvu ne vratimo na njeno autentično poslanje i ako joj ne osvjetlimo obraz liturgije, sa blagoslovljenom vodom na ulazu, liturgijom sa pričesti na usta kao minimum, dopuštamo sotonsku agresiju protiv Krista koja samo što nije zadala smrtonosni udarac, kriminalizirajući svaku žrtvu Krista za nas.
Predoči si mračni tjeskobni getsemanski vrt kao svoj mračni grad ili svoje mračno selo, u kojem po svuda vrebaju vragovi, i nude ti raširena obrazloženja intelektualnog tehničkogo križa.
Odjednom katolički doktori teologije i humanisti mistične molitve, sve znaju o čovjekovu dostojanstvu i zdravlju, ali ispada da nemaju pojma o smrti, ne onoj prirodnoj, nego o rođenju vječnog života.
To je istinska čitava ljudska drama, molitva u getsemanskom vrtu i molitva sa drveta križa, drama našeg otkupljenja, biti ponižen u patnji znači biti poslušan i u skladu s Božjom voljom, znači autentičnošću braniti vjeru.
Kaplje krvavog znoja su predznaci borbe za Crkvu, biti zreo plod ubran sa drveta križa znači biti borac za nebeski svijet i Gospodinu izvršiti volju.
Svoju potpunost i cjelovitost ostvarujemo jedino u poniženju pred Bogom, polazeći od njega, odlazimo iz sebe za druge, postajemo kao nebeski vitezovi za koje ne postoje granice ni strahovi, mi moramo biti posrednici Božje blizine i pobjede.
Ako nismo posrednici, onda ostajemo skučeni i zatvoreni u getsemanskom vrtu našeg grada, i uzalud nam naša molitva, Oče naš …”Budi volja tvoja”, mi tim činom postajemo osuđenici u paklenom bezdanu.
Istinu bacamo na tlo jer se vjera u nebeski svijet preobrazila u žudnju za vremenitim životom, koji će nas na kraju prevariti.
Koliko god nam teško priznati mi smo još uvijek stari Adam i stara Eva na početku, zatvoreni u sebe u službi čiste ljidske volje, upornim našim NE odričemo se Boga i vrhunca slobode, da postanemo sami svoj mali bog, spremni smo igrat kolo sa svojim velikim vrgom i potpisati patnju paklene strahote.
Reći Bogu NE, samo jer misliti da si tako svoj, prihvatiti lažnu slobodu, potvrđujemo svoju nesposobnost za radiklano biti drukčiji od onoga što možemo naučiti u ljudskim hedonističkim školama.
Kockat se vječnim mukama i sa mogućnošću da nam zauvijek Bog bude uskraćen, to je sklonost naše ljudske naravi, kojom smo kušani svaki dan, kroz pustinju iskušenja i tamu getsemanskom vrta.
Još se Augustin tužio na pobunu članova Crkve protiv vjere i crkvene zajednice.
U jednoj je propovijedi progovorio i o mnogim ljudima koji žele ući u Crkvu, ali ih priječe vukovi u ovčjoj koži, koji sjede u samoj Crkvi; koliko je ovaca pred štalom, a koliko je vukova unutra.
To je istinito i danas.
Citirao bi filozofa i kritičara Nicolas Gomez Davila koji donosi prosudbu o postkoncilskoj Crkvi; ” Nakon što nije postigla da ljudi prakticiraju ono što naučavaju CRKVENI OCI, današnja je Crkva odlučila prakticirati ono što naučavaju profesori socijalne etike u ime humanosti, kojega je izmislio moderni kler u kompromisu sa svjetskom političkom strankom.
Pa se opet pitam ako smo u ime humanosti uklonoli križeve iz javnih prostora, zar nije žalosno da pritom iz Crkve uklanjamo blsgoslovljenu vodu u ime istih humanista.
U ono što sam siguran, progresivni teolozi koji misu prilogođavaju nekim novim čudnim oblicima i fenomenima, relativizirajući Crkvenu tradiciju potvrđuju tvrdnje iz Bublije da je Antikristova sjena prodrla u samo središte Crkve.(2Sol2,4)
Bez prave autentičnosti, sve svjetovne vrjednote izgurivaju Kristovo uporište koje obasjava uvijek svojom providnošću i čudom svjedočanstva, cijeli svijet može biti razbojnik koji moli oče sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje, na spasenje mnogima i prave preobrazbe ovog poganskog svijeta, samo ako smo kao kršćani u noći svijeta smpremni dodirnuti Božju ruku i tako čuti i vidjeti ljubav u srcu vjere.
Kršćanin je pozvan na odgovornost križa, kao nešto teško i tegobno, ne misleći na sebe nego na onoga Krista koji nas je sa drveta križa pozvao u svoje kraljevstvo.
U tami getsemanske noći, teške i bezizlazne situacije Bogu reći “DA” – i kad se može postaviti pitanje kako Bog patnju i umiranje može dopustiti? Ta pitanja postaju velika jer je u našim srcima Bog malen.
Čovjek čvrsto ukorijenjen u svakodnevnu životnu patnju koju prihvaća , često zna bolje, nego svi teolozi koji samo pričaju i trguju njegovom dobrotom.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: