Papa njoFra

Komunizam ukida vječne istine, ukida religiju i moral kako bi uobličio nov nemoral, on dakle, proturječi svakom dosadašnjem povijesnom razvoju, komunisti otvoreno izjavljuju da svoje ciljeve mogu postići samo nasilnim rušenjem cijeloga dosadašnjeg društvenog poretka.
Kakve komunizam ima veze sa papom Franjom? Ako malo dublje promislimo o njegovoj socijonalnoj osjetljivosti, ne možemo ne primjetiti kako je pun razumjevanja i sućuti za mnoge, toliko jednostavan i ponizan, da bi ga sad 9O% čovječanstva proglasilo svetim, veći budista od Bude, veći musliman od Muhameda, bolji židov od Abrahama a u stranci zelenih, samo što nije postao zaštitni znak.
Njege vole homoseksualci, imigranti i svemirci.
Pa dobro, kad jedine površne informacije, kao i jedini izvor o vjeri postane Laudato tv i Bitno net, ne čudim se laicima koliko se čudim biskupima, a kad još sagledam stavove dekana KBF -a Zagreb, nije ni čudu kakvi su nam danas mladi svećenici.
U vremenu 1969 god zaživio je II Vatikanski koncil na kojem je sudjelovalo 6 protestantskih pastora, crkva željna sociološkog istraživanja i progresivnosti, korača putem modernosti ili nakaradnosti.
Istodobno u Europi se paralelno događaju pokreti na ulicama, ili bolje reći seksualna revolucija.
U toj revoluciji Europe, primjera radi, 1969 ukinuta je kazna za bogohuljenje, djelomično je ukinuto kažnjavanje homoseksualnosti, ukinuto je kažnjavanje brakolomstva, u škole je uveden spolni odgoj kao obavezan predmet.
Dok se paralelno sa 1969g. u Latinskoj Americi od kud nam dolazi papa javlja nova teološka spoznaja, pod nazivom teologija oslobođenja.
U tom razdoblju Latinskom Amerikom vlada ambijent poznat po kršćanskom socijalizmu tzv., teologija oslobođenja. Ono što bi bilo zanimljivo za pročitat su izjave pape u to vrijeme, citiram papu iz njegovih knjiga;
Sjećam se da smo u srednjoj školi imali profesora komunista. Imali smo prekrasan odnos s njim.
Pročitao sam ” Naš svijet i prijedlozi”, izdanje Komunističke Partije, i svidio mi se svaki članak.
Pa Pio XI 1937g. u encikliki Divine Redemptoris objavljuje; ” Komunizam je u svojoj biti iskvaren i ne može se dozvoliti ni na kojem području suradnja s njim od strane bilo koga tko želi spasiti kršćansku civilizaciju.
Ta teologija oslobođenja je bogoslovna škola zaživila nakon drugog vatikanskog koncila koja se splela sa marksističkim revolucionarnim idejama koje su najpovoljnije plodno tlo našla u Latinskoj Americi.
Kongregacija za nauk vjere teologiju oslobođenja osuđuje i optužuje, za vrijeme pontifikata pape Ivana Pavla II i Benedikta XVI, zahvaljujući prvenstveno u oba slučaja papi Benediktu XVI.
S čime tu teologiju oslobođenja mi u HR možemo usporediti, sa svećeničkim udruženjem ” Dobri pastir kao djelom Udbe i komunističke partije” koju naš blaženik Alojzije Stepinac osuđuje kao i komunizam, tad je izrekao onu poznatu ” Narod nikade neće zaboraviti” možda netko iz naroda neće i nije, ali naši biskupi jesu.
Papa Franjo kaže, teologija oslobođenja je bila više ispravna nego kriva, i tako teolozi oslobođenja izjavljuju; rat između pokreta teologije oslobođenja i Rima je gotov.
Papa Franjo je pobjedio.
Puno bi se primjera moglo navesti koji zorno pokazuju kako papa franjo samo pogoršava stanje Crkve, svojim teološkim ideologijama bratsva i jedinstva, zajedničkih molitava itd.
Mnoga njegova djela svjedoče o toj komunističkoj širokogrudnosti prema svima od homoseksuslaca i same prirode.
O tome svjedoče mnogi njegovi govori, a na poseban se način takva plemenitost može iščitavati u njegovoj encikliki o brizi za zajednički dom.
U toj svojoj plemenitosti i širokogrudnosti on je procijenio da Crkva treba zauzeti podređeni stav pred građanskim vlastima, idući za osiguranjem tjelesnog zdravlja, privremeno zanemariti svoju svrhu – spasenje duša.
Uvodeći novotarije sakramenti putem tv-a, tu ideju je dobio od jednog pastora koji je sebe volio nazivati tv- pastorom.
Zanemariti svrhu spasenja i relativizirati misu, dakle nije riječ o promicanju kršćanskih vrijednosti nego o revolucionarnom aktivizmu ljudskih vrijednosti Antikristovih interesa.
Metoda kojom papa Franjo manupilira je čisto robovanje njegovom selektivnom milosrđu, katolička Crkva je žrtvovana uz suglasnost naših biskupa u korist pripadnicima sinova propasti.
Bezuvjetna poslušnost je tek loš argument i dobar izgovor, u tom smislu sva odgovornost leži izravno na biskupima jer godinama šute na Papine dvojbene raznolikosti mnogostrukog tumačenja i čina.
Istinski katolik ima sasvim moralnu dužnost izaći iz navike blagostanja i slobodarske demokracije, te osvrnuti se na vječno i uskratiti poslušnost onima koji očekuju bezpogovorno kolektivno sudjelovanje u novotarijama diktature relativizma i udara na same temelje Crkve.
Umjesto da biskupi gorljivo i svjesno vrše svoju naučiteljsku službi oni samo šute i šute i šute.
Papa Franjo Crkvu gura u samouništenje, čini se da ima strateški program kako prema novoj slici čovjeka želi stvoriti novu univerzalnu crkvu i spojiti je u globalizacijski program svjetovnog identiteta.
Uz moj ozbiljan manjak poniznosti i dužnog poštovanja kad je oholost u pitanju, onda ruku na srce, svi vi koji mislite drugačije nemate krepost poniznosti, nego prizemna pozemljarska nagnuća bez imalo ljubavi za Crkvu, sa ogromnom ljubavi za svoj pozemljarski zdravi život.
Sve je to skupa jedna duboka žalost, okrnjivanjem sakramenata i oskvrnjivanjem (tv mise) Kristove euharistijske žrtve postat će te poslušnici duhovnog raskola i Franjine sablazni.
Od Crkve ste napravili kućnu ideologiju a od sebe humaniste koji žive za ljudska prava i poštuje dogme države a ne Kristove Crkve.
Bog će uskoro podvući bilancu, dok živimo u vremenu nadmetanja raznih ideja, mi se bližimo svršetku vremena i postajemo iz dana u dan svjedoci vlastitog samouništenja.
Krist birajući Judu za jednog od apostola jasno nam daje do znanja da će i Crkva biti izdana i razorena iz vlastitih redova, dok se prvi papa Petar – ubijen mučenički, razapinje naopačke “simbolom antikrista”, daje nam nagovijestiti kao predznak budućnosti, glasnica Krista putuje daleko od Gospodina , jer je upravo prognana unutrašnjom žalosti i kao takva uskoro će se pojaviti u slavi sa svojim Zaručnikom da na koncu upita; kako smo to, i koga smo to na kraju ljubili, vječnu istinu ili lažni moral.
Papinom inicijativom da sudjelujete na tv-misama, kolektivnim ispovijedima i pričestima putem tv-a, zajedničkim molitvama drugih religija, otvorili ste nove puteve propasti, očekujte uznapredovale bolesti i nove Božje kazne, misliti da se može biti pravovjeran i progresivan katolik je dobra fora za sudjelovanje u agresivnom isključenju Crkve, ograničavanjem vaše slobode ste dovedeni na kušnju hoćete li sudjelovati u ismijavanju sakramenata u ime humanosti.
Danas se događa ono na što se tužio Grgur I Veliki u svoje vrijeme; Sveta Crkva ne može vrijeme svojega hodočašćenja prijeći bez kušnje i nevolja.
I kad nema otvorenih neprijatelja izvana, mora iznutra podnositi lažnu braću, dok neki čestito žive, često im se za dobro uzvraća izrugivanjem da su fanatici, ipak podnose ponižavanje.
Kakvo je stanje u Crkvi, takvo je stanje u obitelji, kako je u obitelji, tako je i u društvu.
Zasljepljenost duha prvorođena je kći razvratnosti.

Bog stvara riječju,dok čovjek doživljava i shvaća svijet pomoću riječi. Adamova je uloga vrlo važna što je on davao imena životinjama. Jezik obično naučimo od majke, čiji nam je glas već poznat. On nam neprestano ponavlja riječi pa počinjemo razumijevati njihovo značenje, a onda ih naučimo izgovarati. ” Ljudsko biće najbolje se odražava u riječima, Dakle, ako se riječ pokvari, čovjek mora biti pogođen, ali i oštećen”. Svatko tko želi ispasti dobar svoje namjere koje štete drugima skriva iza onih dvosmislenih riječi i vrijednosti koji drugi cijene, to je vuk u janjećoj koži. Za sve loše na svijetu ljudi su još od Adama uspijevali naći dobro opravdanje i to uvijek pomoću lijepih riječi. Onaj koga zanima nešto drugo, a ne istina, služi se korupcijom riječi koja se zove laž a njezin plod je manipulacija. Riječ se pokvari kada postane sredstvo moći, budući da se stvarnost mijenja čovjek je jako obrazovan da pronađe opravdanje i za ono najgore. Kvarenjem odnosa prema stvarnosti, kvari se i moralno rasuđivanje i postajemo nesposobni za rasuđivanje da moć zla uvijek postoji.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: