DOĐI KRALJEVSTVO NAŠE

Da, još dobro živimo. Još ne vidimo bijedu na ulicama , ali su duhovne ruševine sve veće, gore od svake bijede i od svake grozote.
Biti kršćanin u Isusovu smislu sažeta je u temeljnoj molitvi Očenaša: dođi kraljevstvo tvoje ‘ to je molba za propast svijeta, svijeta u kojeg se mi pouzdajemo i u kojem još dobro živimo.
Kako ova molitva koju svaki kršćanin zna i koju predpostavimo moli svaki dan, ne dopire do današnjih srca.
Odgovor je vrlo jednostavan danas Crkva na čelu sa papom Franjom više i ne promišlja o današnjemu stanju problema, dok papa sustavno radi na izokretanju i dvosmislenom nauku jedini logičan zaključak je da nas Gospodin resetira i vrati na početak.
Neobično je kako brzo ulazimo u kaos a još brže pronalazimo široki put ka sreći, a jedino što ne primjećujemo da je u Crkvi Bog mrtav, a i Sotona je življi nego ikad, nakon ove male krize sve svoje kršćanske napore i sposobnosti koristimo tako što ponovno težimo materijalnom i poricanju stvarnosti.
Je li kršćanstvo izdržalo ovu kušnju? Kako je došlo do suprostavljanja misnoj žrtvi i građenju zidova između neba i zemlje?
Svi odgovori su u budućnosti, dok utjeha i sigurnost dolazi iz prošlosti, sadašnja Kristova otkupiteljska snaga slabi u nama.
Kad molimo Očenaš ‘ izbavi nas od zla ‘ pritom zlo ne znači samo vidljivo zlo nego i strah od smrti, umirati za Krista, straha kao najvećeg neprijatelja, neprijatelja nad svim neprijateljima kršćanstva.
Živiti od prošlosti i na slavi svetaca i mučenika sa kalendara a sami sebi zbog straha oduzeti budućnost, to se zove pobjeda Antikrista.
Ovaj paradoks civilne zaštite u Crkvi pod nazivom nova civilna religija sastavljena je od političkih dogmi i konzumerizma novog poganstva.
Očevi ove nove religije su naši dragi pastiri, očarani novim horizontalnim naucima o spasenju od covid19 virusa.
Zbog toga civilna katolička religija više i nije religija nego prirodno-tehnička ideologija. Njezine dvije najviše dogme su epidemiološka briga i civilna zaštita.
Pad u smrtni grijeh ove pseudoreligije koja se temelji na sreći života na zemljskom planetu, utemeljena na zdravstvenu ugodu i na vremenite interese, nije ništa drugo nego napuštanje oltara koji zauzimaju demoni.
Mi stojimo u povijesnom trenutku stvaranja religije svijeta bez Boga, to će na kraju biti i globalni Antikristov cilj, koji se dosljedno provodi.
Antikristov dolazak pripada istini objave. Antikrist je lik iz biblije iz spisa Staroga i Novoga zavjeta, tko sumnja neka čita Bibliju.
Sveto pismo i crkveni oci svjedoče da je Antikrist pojedinac, konkretan čovjek, a ne samo pokret ili ideologija; vodi ga Sotona i opromljen je njegovom snagom. Stavit će sama sebe na Božje i Kristovo mjesto i progoniti Crkvu.
Nosit će masku dobra čovjeka, prijatelja ljudi, zbog toga će mu bez napora uspjeti zavesti ljude na bezbožnost.
Smrt i konačni sud, u kršćanstvu kao da više i ne postoji, sve što zadire u ljudsku sreću treba izbrisat tako naša vjera sve više slabi i gubi pojam što nam to dolazi prekosutra.
Budnost za ono prekosutra treba nanovo pod hitno probuditi, pitanje budućnosti nije stvar ovozemaljske sreće nego čitave stvarnosti spasenja duša, stvar vječnosti.
Pred očima nam trebaju biti događaji današnjice, ne kao neke mjere opreza civilne zaštite, nego poniranje u otajstvo vjere za dublje shvaćanje stvarnosti i drugog Kristova dolaska i uspostavom Božjega kraljevstva.
U kojoj je mjeri ovo očekivanje ozbiljno, očekivanje Antikrista i svršetka svijeta, ako pobliže pogledamo što čovjeku kao pojedincu vjera znači danas, rezultat je da vjeru svi doživljavaju kao čisti svjetovni pristup dok se duhovno srozava što u konačnici znači sazrjeva vrijeme žetve.
“Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten.” (Lk 16, 10)
Papa Benedikt XV. je jasno istaknuo da je težnja za novotarijama čak i u tim “manjim stvarima” odraz “duha modernizma”,u koji se Crkva danas zaplela .
Što je za svaku osudu.
Svaka revolucija počinje upravo mijenjanjem manjih stvari, a onda ide prema sve većima, i većima, dok napokon sve ne obori.
Možete to usporediti s primjerom vjernika, koji je upao u mlakost. Kad čovjek postane mlak u duhovnom životu, prvo počinje sa smanjivanjem i skraćivanjem molitve, zatim popuštanjem u disciplini, pa onda radoznalim lutanjem okolo, pa se više ne čuva lakih grijeha, a zatim mnogi završe u teškim grijesima.
Šokantno je vidjeti do kojih se razina srozalo ponašanje modernog klera. Stvarno, takvi odgovori i razmišljanja zaista pokazuju da je današnja situacija glede klera daleko gora nego što se to općenito misli. Današnji “teolozi” ne vide taj ogromni problem. No, i to je pokazatelj razine teološkog obrazovanja i opće (ne)kulture i (ne)znanja koja danas posvuda vlada.
Crkva ne ovisi o državi, ona mora braniti svoju slobodu, govoriti kako je prva dužnost očuvanje zdravlja znači steči sve a izgubiti dušu.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: