DRŽAVNA KRŠĆANSKA SEKTA

Kršćanska sekta koja koristi sredstva za dezinfekciju umjesto blagoslovljene vode iskorištava katoličku religiju kao instanciju društvenoga sustava vrijednosti. No njihov se izvor, Božji red, prešućuje ili otvoreno odbacuje.” Crkva je postala ustanova sekularne socijalne politike i pružateljica usluga u društvenim potrebama, na koje se obazire kada ih treba po državnim propisima pružati. Traži se njezina društvena korisnost, ali ne i njezina ponuda smisla i njezina poruka vjere.

Biskupi koji govore o solidarnosti, dijalogu, konsenzusu vrjednota, pluralizmu i zaštiti zdravlja “pričest na ruke” nailazi na odobravanje. Sve više zabludjelih katolika od sebe rade rulju koja ponovno razapinje Krista. Onoga tko javno govori o grijehu u Crkvi , pokori, kazni, apokalipsi, uskrsnuću, zloupotrebi mise i sakramenata, grubo se napada kao konzervativnu zaostalu ovčicu.

Ovaj vukovski fenomen Crkvene brige oko zdravlja u kojem ona preuzima funkciju doktora, možemo slobodno smatrati državnim idolopoklonstvom.
Crkva je državi dala božansko pravo a Kristu čisto ljudsko.
Očito danas imamo podvojene katoličke ličnosti koje razotkrivaju svoj horizontalistički nauk, novopoganskom vrhovnom vlašću.
Oblikovani covidokatolici novoga vijeka postali su oboružani istančanom sviješću o zarazi i poslušnosti državi dok o Kristu pričaju kao znastvenoj tehnici koja će nam uskoro možda u Međugorju objeviti recept protiv korone ili na nekoj tv misi, kotolike još nitko nije poučio o kakvoj se “ne”poniznosti tu zapravo radi.
Posljedice ne postoje, negu sve ovo što se događa je stvar povijesnih posljedica, sekramenti su običajni rituali već dugi niz godina a Bogoslužje se vrti oko modno osvještene zajednice.
Svećenici su odavno menađeri koji se bolje kuže u ekonomiju nego u Bibliju, sveto pismo su podvrgnuli mjerilu takozvane moderne seksualno hedonističke slike svijeta u kojoj se Bog pojavljuje kao neka vesela dobričina koji je umro na križu, da mi bar nešto imamo u pamćenju dok se kitimo raspelom ukrasnog uklapanja u arihtekturu.

A što je u stvari; Istina je bačena na tlo jer se vjera u nebeski svijet preobrazila u žudnju za vremenitim životom.
Crkva se prilagodila duhu vremena dok njezini krštenici danas očito žele život produljivati u beskonačnost, smrt učiniti što bezbolnijom i kasnijom, a iz života izvuči što više užitaka i ugode kao rješenje za lažno blagostanje su sredstva za dezifenkciju kao pravi blagoslov.
Bez odvažnosti križa, po cijeni određenog rizika da smo spremni izgubiti sve kako bismo sve dobili, nema trenutka istine.
Oklijevanje i relativiziranje svakog trenutka nije stvar vjere, nego stvar udobnosti bez rizika koja se pretvara u kršćansku paralizu.
Kukavičluk ide pod ruku sa lijenčinama, i po svom stilu vjerovanja, Bog im je na jeziku prvi a u životu zadnji.
Korona je raskrinkala podvojene kršćane ličnosti, okljevajući između svijeta i Boga, pokazali su svoju vjeru koliko su spremni činiti svetogrđe novotarijama u razaranju sama sebe i misnog saveza.
Reći, moliti za prestanak virusa a ne ući u bitku tamo gdje se umire spremno za Krista i u Kristu, molitva nema nikakve koristi, jer u trenutku dok molimo u biti govorimo kako nemamo povjerenja u Boga nego u zaokupljenost na vlastiti pozemljarsku ništavnost.
Kršćanin mora biti spreman prihvatiti činjenicu umiranja, koja je uvijek prisutna, kršćanin ako ne sazrjeva iz ljubavi prema vječnom životu on niti ne prepoznaje smisao Kristove patnje.
Ne radi se o uživanju u patnji, ali prava vjera zna da bez muke život ne postiže svoju cjelovitost, vjera bez spremnosti za križem zatajuje samu sebe i zatvara vrta vlastitoj punini istine.
Izbjegavanje patnje je čista oholost, koja blokira istinu, a sve što je protiv istine je laž, dakle u konačnici sve je ništavno i spremno za nove razorne posljedice.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: