NAŠTIMAVANJE DUHOVA

U Bibliji se spominje 900 puta, iako opisuje Božju jednostavnost ipak zahtjeva ozbiljnost.
Tu malenu riječ ljudi uglavnom ignoriraju ili je koriste predmetom popriličnih zabluda, zaostali i zastarjeli su svi oni koji se danas radiklano odvajaju od mentaliteta svijeta a tu sposobnost odvajanja moramo prepoznati u riječi svetost, jer njezino doslovno orginalno značenje znači odvojenost.

Krist koji nam je poslao Svojeg Duha da tu svetost primjeni na nas. Kako li je to prekrasan blagoslov, kročiti ovim svijetom, a biti preplavljeni težnjom ka posvećenju s ovom istinom u srcu, “Ja sam ništa bez Krista.”

Osobna svetost uvijek bi trebala biti obvezujući cilj svakog vjernika, koliko smo ispunjeni životom a koliko smo vjernici puke riječi.
To možemo odvagnuti ili smo suobličeni svijetom ili smo radikalno odvojeni od svijeta.
Na žalost veliki broj katolika navješćuje svoje lažne pobožnosti samo jezikom, dok činima Isusa Krista niječu na svakom koraku uz kompromis sa duhom vremena.
Odbacivanjem Krista obilježilo je mnoge ideologije koje pretvaraju Kristovo kraljevstvo u svjetsko koje se svodi u strukture državne vlasti.
Jedan od glavnih razloga je gubitak borbenog duha viđenja kršćanstva, kršćanstva bez kompromisa sa teologijom koja se nalazi čvrsto na svojim temeljima.
Uz kakvog to duha prijanjamo ako nam donosi osiromašenje, sve što činimo postaje sve prozirnije sa dvoznačnom vjerom, nedjeljom bi bili katolici kad treba ubirati sakramente a preko tjedna pogani.
Vrijednosni poredak jednostavno se pomaknuo, nismo više Kristocentrični nego smo skliznuli u stranu.
Nova kasta mladih svećenika i dobrim djelom drugoVatikanaca, vrhunski su majstori raznih sistema svojeglavih doktrina i nekih čudnih kršćanskih etika bez imalo pojma o stvarnosti.
Ako uzmemo činjenicu da ni jedan svećenik više nema hrabrosti pričati o grijehu pakla ( pobačaju, predbračnim odnosima, erotizaciji crkve”nedoličnog oblačenja”, sodomiji – homoseksualnoj perverziji, kontracepciji, lopovluku, političkoj izopačenosti, nepravdi itd.), što mi možemo očekivati osim propasti.
Zbog toga naša sudbina, naša istina više ne stoji na putu svetosti odnosno odvojenosti od svijeta, gledajući oko sebe čovjek ne dopušta sili Duha Svetoga da djeluje, u stvarnosti mi živimo u kolektivnom otpadu od vjere.
Ova naša moderna vremena su vremena sile sotone i mi živimo u vremenu kompromisa sa Vragom, u stvarnosti mi smo izopačeni naraštaj koji svakim danom zadobiva sve strašniji oblik.
Od svetkovina raditi sjećanje na događaje i prepričavati evanđelja i svake godine slušati jedno te isto, i ako ova korona nije poziv na radikalni preokret, ujedno i poziv na svetost onda stvarno mi više nemamo vremana.
Ni Duhovi, ni sto Uskrsa, ni sto Božića, neće nam biti od korist sa kompromisnim teološkim mišljenjem i svjetonazorima koji trenutno vladaju u samoj Crkvi.
U ime humanosti i kulta zdravlja posljedni udarac se svodi na obeščašćenje euharistije ono što je sramotno i naivno ušlo 1969 god. kao izvanredan oblik danas postaje redovan povod razgradnje našeg postojanja.
Žalosno je da pritom članovi Crkve sami sudjeluju u takvoj razgradnji.

RAZGRADNJI I STERILIZACIJI

Kao katolici se često pitamo zašto je naša kultura toliko dekristijanizirana, zašto katolički mislioci i ideje nisu prisutnije u našem društvu. Uglavnom zbog toga okrivljujemo nenaklonost medija, politike, nevladinog društva, a da pri tome nismo ni najmanje samokritični i ne pitamo se što se događa u katoličkim ustanovama koje bi trebale generirati i promovirati mislioce koji bi danas trebali biti relevantni.”
Naša sudbina i naša istina, ovisi o nešemu odnosu prema njegovu tijelu, duboko i radikalno izokretanje dostojanstvenog primanja pričesti na čisto mehanizacijsko primanje okreće naglavačke nosivu vrijednost našega spasenja i društva.
Upravo sa ovakovim negataivnim pristupom koji i sam razum uviđa ide ka zatvaranju povijesti i pripremanju terena za punu zbiljnost zla, takvo zlo se priprema u samoj Crkvi da i samog Boga dovodi do patnje, iz takve naše loše naravi imamo loše temelje za milost.
Bog nije pobjedio zlo nekakvim ispraznim tvrdnjama čistog uma, nego križem i mukom.
Križ i muka je naša zbiljnost bez toga ostajemo paralizirani, bez snage za mučeništvo ostajemo pokorni zahtjevima državnog poganskog kulta i time javno guramo Krista iz Crkve.
Pričest i Sveto pismo ostaju samo parade i parole na putu zatajenja, nedosljednost i neodlučnost rezgrađuje tradiciju u prilog Antikristu gdje se granice poslušnosti Učiteljstvu moraju ponovno proispitati.
Vjera nije ono što dotična zajednica trenutno misli, misliti da treba biti prilagodljiv državnim aparatima znači zanemariti povijesno religiozno iskustvo i želje ljudske staviti na mjesto predaje.
Crkvene vođe ne mogu biti pokorni državi, pod okupacijom i tragedijom koja nas je zadesila koronom virusom, jedina utjeha nam mora biti mesijanska ideja bez uplitanja političke moći kojoj dopuštamo da nam rovari po predaji bez strahopoštovanja.
Istina ne trpi nikakav kompromis, pa i kad je u pitanju vlastiti život i državni interes, na Kristovim leđima se ne mjeri građanska lojalnost niti odanost državnim zakonima.
Upravo nam se to danas može prepisati kao kršćanima, vjera korona doba ne poznaje pojam mučenika dok prizanje autoritet države, Crkvu možemo smatrati državnom sektom.
Mučeništvo nije nekakva intelektualna spekulacija, ono je konkretnost života, štoviše vrhunac jedne ljudske egzistencije, mučenistvo je vrhunac, ali i izvor vjere.
Isus je rekao da će njegove apostole progoniti i Židovi i pogani: Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim sinagogama bičevati.
Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima.
Što mi imamo od ove predaje danas; NIŠTA !!!
Sveti Augustin kaže da su mučenici umrli za istinu i žive s Istinom, po sebi kršćanstvo se treba opirati političkoj vlasti kad ona zadire u njenu praksu i predaju, priznavati državnu vlast znači imati pravi odnos s Bogom da možemo spremno u svakom vremenu oduprjeti se političkoj moći koja nas kompromitira sa raspetim Kristom.
S Kristom nismo dobili instituciju crkve nego temeljni smisao i zadatak da čuvamo predaju jednostavnih siromašnih ljudi na kojima je Krist gradio temelje, tko sablazni jednog od ovih malenih koji vjeruju( tj. tko im razruši vjeru intelektualnim operacijama Covid19 – propovijedima) bilo bi mu bolje da objesi mlinski kamen i baci se u more Mk9,42.
U ovom tekstu nije riječ o djeci, nego o malima koji vjeruju u svoj svojoj jednostavnosti koji ne strahuju od od smrti nekog virusa hreneći se kruhom živim, pričest na jezik.
Sveti Augistin opet jasno kaže da mučenici snagom i borbom vjere svladavaju čak i strah od smrti. Znači, to je nadnaravni dio koji nam nedostaje da bi se odupirali državnom uplitanju u otajstvo svetog sakramenta Euharistije.
Odupiranje vanjskom utjecaju nije ništa drugo nego božanska vrlina, zato krštenje vodom ne jamči da će čovjek ostati uz ideal koji nudi krštenje, dok spremnošću umiranjem za krista definitivno ostajemo opredjeljeni za Krista.
Ondje gdje se događa pravo naviještenje, ne postoji nešto nedostatno, manjkavo i okrnjeno ( blagoslovljena voda, opravdavajuće propovijedi, oskvrnjavanje pričesti), pravo naviještenje je dar i spremnost umiranja za ideal koja se ne može iznuditi nikakvom teološkom teorijom kao jedinim pukim čimbenikom da se nešto iz mučeničke prošlosti predstavlja na moderan način zanosnim hedonističkim mučeništvom današnjice.
Isus je bio revolucionar, čovjek koji je živio izvan društva, koji ustaje da obrani potlačene i kojeg su državni močnici prošlosti, današnjice i budućnosti pogubili, jeli to dovoljno da nešto shvatimo da je samo Bog mjerodavan za sva vremena.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: