Katoličke zbunjole

Tko može poreći da su katolici u 21. st. zbunjene, zbunjole? Lagani pogled na događaje koji su se zbili u Crkvi unazad trideset – dvadeset godina dovoljan je da svakoga uvjeri da je to razmjerno nedavni fenomen/Nedugo vremena prije, put je bio jasno zacrtan: ili ga se slijedi ili ne. Netko je mogao imati vjeru ili je možda izgubiti – ili je nikad nije imao. Ali onaj koji je imao vjere – koji je ušao u Crkvu po krštenju, obnovio svoje krsne zavjete oko dvanaeste godine i primio Duha Svetoga na dan svoje krizme, znao je što je trebao vjerovati i što činiti.

Mnogi to danas ne znaju. Čuju svakakve zapanjujuće izjave u crkvama, čitaju stvari suprotne onome što se uvijek učilo te se u njihove umove uvukla sumnja ” dok neki sumnjaju nekima su isprani mozgovi jer ne razlikuju kreposnu od slijepe poslušnosti”!
30. lipnja 1968., na završetku godine vjere, Njegova Svetost Papa Pavao VI učinio je ispovijest katoličke vjere, u Rimu u prisutnosti svih biskupa, kao i stotine tisuća vjernika. U svojim uvodnim napomenama uputio nas je da budemo na oprezu protiv napada na katolički nauk za koje je kazao da: „stvaraju, kao što
danas nažalost vidimo, nevolju i zbunjenost u mnogim vjerničkim dušama”. Iste riječi javljaju se u govoru Njegove Svetosti Pape Ivana Pavla II., 6. veljače 1981: Kršćani se danas, uvelike, osjećaju izgubljenima, zbunjenima, pa čak i prevarenima”. Sveti Otac sažeo je glavne uzroke nevolja na sljedeći način: Vidimo raširene ideje koje su protivne istini koju je Bog objavio i koju je Crkva oduvijek naučavala.
Dok Njegova Svetost Papa Benedikt XVI piše o diktaturi relativizma.

U području dogme i moralne teologije pojavila su se prava krivovjerja, koja potiču sumnju, zbunjenost, pobunu. Šteta je nanesena čak i liturgiji. Krščani su uronjeni u intelektualni i moralni iluminizam, sociološko kršćanstvo bez jasne dogme ili objektivnog morala”.
Zbunjenost se može uočiti svugdje: u razgovorima, u knjigama, novinama, portalima ” nebitno net”u radijskim i televizijskim emisijama ” laudato sablatato tv”, u ponašanju katolika koje se očituje, kao što nam i statistike pokazuju, u strmoglavom opadanju vjerske prakse, u nezadovoljstvu Misom i sakramentima, u opće opadanju morala.
Najbolji primjer katolički pristup modi “ono što nalazimo danas, međutim, nije samo snižavanje standarda sramežljivosti, nego i svjesno odbacivanje same ideje sramežljivosti: srama i respektabilnosti. Odjeća koja sugerira seksualnu pristupačnost više nije rezervirana prostitutkama nego razgolićenim damama koje idu na misu.

Naravno je da moramo, stoga, postaviti pitanje, odakle takvo stanje stvari?
Svaka posljedica ima svoj uzrok. Je li vjera oslabila zbog nestanka velikodušnosti, zbog težnje za zabavom, sex privlačnosti životnih užitaka i mnogostrukih zavodljivsti koje moderni svijet pruža, to ne mogu biti pravi razlozi, jer su oni uvijek bili prisutni na ovaj ili onaj način.

Nagli pad religiozne prakse proizlazi radije iz novog duha koji je ušao u Crkvu i koji stavlja u sumnju sav prijašnji nauk i život Crkve.

Sve to bilo je utemeljeno na nepromjenjivoj vjeri Crkve, koju su prenosili katekizm koju su ispovijedali svi biskupi.
Vjera je bila utemeljena na sigurnosti. Sigurnost je izokrenuta te je došlo do zbunjenosti. Uzmimo jedan primjer: Crkva je naučavala – i vjernici su
vjerovali, da je katoličanstvo jedina prava religija. Ono je, zapravo, ustanovljeno od Boga samoga, dok su druge religije ljudsko djelo. Iz toga slijedi, da kršćanin treba izbjegavati svaki kontakt s krivim religijama te, štoviše, činiti sve što stoji u njegovoj mogućnosti, da sljedbenike krivih religija dovede u Kristovu religiju.
Je li to i dalje istina? Naravno da jest! Istina se ne može mijenjati, jer u protivnom, nikad nije ni bila istina. Nijedna nova činjenica, nijedno teološko ni znanstveno otkriće (ako uopće postoji nešto kao teološko otkriće), ne može učiniti katoličku religiju išta manje jedinim sredstvom spasenja.

Ali sada sam papa posjećuje religiozne obrede krivih religija, moli se i propovijeda u crkvama krivovjernih sljedbi i drugih religija. Televizija prenosi cijelome svijetu slike ovih zapanjujućih događaja. Vjernici više ne razumiju.
Martin Luther , je odcijepio cijele narode od Crkve, uveo Europu u duhovni i politički kaos koji je uništio katoličku hijerarhiju po brojnim područjima, izumio je krivi nauk o spasenju i sakramentima. Njegova pobuna protiv Crkve postala je uzor svim revolucionarima nakon njega, koji će baciti Europu i čitav svijet u nered. Nemoguće je učiniti Luthera, kao što to žele sada nakon petsto godina, prorokom i
naučiteljem Crkve, jer nije svetac.

Čitamo li, primjerice, katoličke dokumente drugog vatikanskog koncila ili druga biskupijska glasila, u njima možemo pronaći izjave Katoličko-luteranske komisije, koja je službeno priznata od današnjeg Vatikana ” papa Ivan Pavao II i papa Franjo naročito”
Među idejama Drugog vatikanskog sabora možemo vidjeti zajedno mnogo togta što je Luther tražio, kao što je pojam Crkve kao naroda Božjeg’ (temelja i koncepcija novog kanonskog prava je demokratska, a ne hijerarhijska); naglasak na općem svećeništvu svih poštenih: pravo pojedinca na slobodu religije. Za ostale Lutherove zahtjeve iz njegovog vremena možemo smatrati da su prisutni u teologiji i praksi današnje Crkve uporaba narodnog jezika u liturgiji, mogućnost pričesti pod objema prilikama, obnova teologije i slavlja Euharistije”.

Kakve li izjave! Ispunjavanje Lutherovih zahtjeva, koji je sam sebe proglosio odlučnim i smrtnim neprijateljem Mise i pape!!! Staviti zajedno zahtjeve
hulitelja koji je kazao: Proglašavam da su sve prostitucije, ubojstva, krade, preljubi, manja zla od te odvratne katoličke Mise!”.
Iz takvog zapanjujućeg sažetka možemo izvući samo jedan zaključak: ili moramo osuditi Drugi vatikanski sabor koji je to odobrio, ili moramo osuditi Tridentski sabor i sve pape koji su od 16. st. proglašavali da je protestantizam krivovjerje i raskolništvo.
Razumljivo je da su katolici zbunjeni takvim ishodom događaja. Ali ima još puno toga drugoga! U nekoliko godina oni su vidjeli preobrazbu, u njihovoj srži i biti, vjerskih praksi koje su odrasli poznavali od njihovog djetinjstva.
U crkvama, oltari su srušeni ili zamijenjeni stolovima, koji su često pomični “roštilj stolovi” i nestaju kad nisu u uporabi – kad nema fešte. Svetohranište više ne zauzima časno mjesto: većinu vremena je sakriveno, možda smješteno na stup, u jednu strana.
Kada ostaje u sredini, svećenik mu je okrenut leđima tokom Mise. Celebrant i vjernici gledaju jedni u druge i dijalogiziraju. Svatko može doticati sveto posuđe, koje se često zamjenjuje košaricama za kruh, pladnjevima, keramičkim zdjelama.
Laici, uključujući i žene, dijele pričest, koja se prima na ruku “korona okidač za sprovedbu sotonizma do srži”. S tijelom Kristovim se postupa s nedostatkom poštovanja, što baca sumnju na vjersku istinu pretvorbe (transupstancijacije).
Sakramenti se podjeljuju na način koji varira od mjesta do mjesta, trudnice, vjenčanja i krštenja u paketu su normalna stvar o čistoći i svetosti se ne govori.
Latinski, sveopći jezik Crkve i gregorijanski koral, su općenito nestali. Svi su himni zamijenjeni modernim pjesmama u kojima se nerijetko nalaze isti ritmovi kao na mjestima narodne zabave.
Katolici su isto tako iznenađeni nestankom odijela, habita i reverendi posvećenih osoba, kao da se svećenici i redovnici srame pokazati ono što jesu, hodaju gradom kao šminkeri ili kako je to rekao naš blaženik Alojzije Stepinac ” svećenik bez odijela je kicoš”!
Ne može se mijenjati svetu Misnu žrtvu, sakramente koje je ustanovio Isus Krist; ne može se mijenjati istina koja je objavljena jednom zauvijek; ne
može se zamijeniti jednu dogmu nekom drugom.

Nastavlja se..

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: