Banalnost i katolički modni mačak.

Katolici su u vremenu površinske vjere koja ide do banalnosti pa čak i vulgarnosti, kad samo vidim kako se postupa s bogoštovnim prostorima i kako svećenici prate modu. U vjerskim vremenima neimaštine, ljudi su Bogu davali ono najdragicjenije što su imali. Čak i u seoskim crkvama, mogle su se vidjeti stvari koje ne pripadaju svakodnevici; zlatnina, slike, svila, čipka, vezovi i kipovi obasuti ružama Blažene Djevice Marije a oltari okrunjeni draguljima. Krsćani su podnosili financijske žrtve da bi častili svemogućeg Boga na najbolji mogući način a danas ga mnogi časte svojim viškom ukredenog novca iz državnog proračuna ili utajom poreza. Mnogi su katolici danas s pravom poniženi jer su primoreni moliti u novim crkvenim građevinama koje više liče na svemirske brodove nego na crkve. Kod nas u HR može se još uvijek ići u gotičku ili romaničku crkvu koja ima dušu ali smo zato zakinuti za žar tijelovskih procesija sa svojim brojnim postajama, koralima, kadionicama, pokaznicom koja blista na suncu, koju nosi svećenik ispod neba sa zvonima i cvijećem. To je danas u duhu evolucijskog vremena i napretka zanemareno pod izgovorom novih životnih navika gustog prometa. Boga smo spremni staviti u stranu, pojavom novotarija imamo i svećenike koji se ponašaju kao modni stilisti. S vremena na vrijeme svjedoci smo sablažnjivim stavovima svećenika i njihovom odjećom. Transformacije koje se događaju govore u prilog tome da su promjene dio života a da sam ja ipak statični dinosaur, ne idem ukorak s vremenom. Kažu mi modni kicoši da sam privržen izvanjskim formama koje imaju drugotnu važnost. Možda pitanje nije od najveće važnosti, ali sigurno ima veliku simboličku vrijednost. Ako svećenik nije u stanju nositi svoju prepoznatljivu odjeću , habit ili reverendu on očito nema potrebe za prepoznavanjem nego za skrivanjem. Reverenda ili habit stvara jednu barijeru….svećenik je čovjek kao i svi ostali ali on izražava u civilnoj odjeći ideje koje su suprotne evanđelju. U svim religijama, vjerske vođe nose prepoznatljivu odjeću i znakove. Antropologija, koja je danas u punom jeku, to jasno dokazuje. Među muslimanima primjećujemo razlike u odijevanju, kao i gradnji đamija, nisu podlegli duhu vremena. Njihova pojava ne nailazi na kritike i kad ih vidimo znamo tko su. Habit daje prepoznatljivost kleriku ili redovniku, kao što po uniformi prepoznajemo vojnika ili policajca. Ali postoji razlika: iako predstavnici države i javnog poretka, jesu i građani kao svatko drugi, dok bi svećenik trebao nositi svoju prepoznatljivu odjeću u svim razdobljima života i u svakom trenutku izvan župne sobe ili sobe samostana. Zapravo, sveti biljeg kojeg je primio na ređenju znači da je on u svijetu, ali da nije od svijeta. To nam govori sv .Ivan; Vi niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta. Njegova bi odjeća trebala biti prepoznatljiva, te u isto vrijeme održavati duh skromnosti, diskrecije i siromaštva. Kao drugo, svećenik ima obavezu svjedočenja za Gospodina. ” Vi ste moji svjedoci…ne stavlja se svjetiljka pod posudu”. Religija ne bi trebala biti ograničena na sakristiju i na radno vrijeme. Krist nam je zapovijedio da širimo svoju vjeru, da je učinimo vidljivom svjedočenjem koje bi svi trebali razumjeti. Reverenda i habit su nepogrešivi znak svećeništva koji je sadržan u nošenju svete odore. Mnogi svećenici i katolici, više namaju jasnog pojma o oblačenju i kao takvi katoličku religiju izjednačavaju sa građanskim društvom i modnim trendovim. Svećenik kao i katolik koji živi u takvom društvu a nije autentičan dobiva sve veći osjećaj stranca, koji je osuđen na propast. Odora čuva svećenika od neprilika jer mu daje stav, podsjeća ga svake minute na njegovu misiju na zemlji. Štiti ga od napasti. Svećenik u reverendi nema krizu identiteta kao ni katolkinja i katolik koja se zna pristojno obući, dečki bez uskih pantolana na misu.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: