eKomunizam

Ekumenizam nije ništa drugo nego zbrka pojmova, koji modernističkim teolozima i katolicima koji se ne trude oko upoznavanje vlastite vjere, kako izgleda, sasvim odgovara.
Ekumenizam izraz koji se pojavio 1927. tijekom kongresa u Švicarskoj, pokret ujedinjenja svih kršćanskih crkava u jednu crkvu. Jasno je da ne možemo kombinirati suprotna načela. Ne možemo prihvatiti protestantske laži i odbacivati svu ili samo dio istine.
Ekumenizam osuđuje sam sebe jer sam po sebi je kontradiktoran.
Izraz je postao toliko popularan da se uvukao u svakodnevni govor, govor o sveopćem milosrđu i dobroti, bez raznolikosti sa drugim pa čak i ne kršćanskim religijama.
U Lilleu su dominikanci ponudili muslimanima kapelu koju mogu pretvoriti u džamiju, dok se Versaillesu u crkvama skupljala milostinja za kupnju bogoštovnog mjesta za muslimane, tako ispada da su katolici postali apostoli najgoreg neprijatelja Crkve Kristove, što zaprovo islam jest, davati novac heretiku Muhamedu znači izdati Krista.
Danas je poznata stvar iako to veseljaci karizmatici koji vole mahanje rukama i govore u jezicima ništa ne kuže da se Mise u Francuskoj slave u prisutnosti tibetanskih redovnika, odjevenih u svoju ceremonijalnu odjeću te sjede u prvom redu, dok naši svećenici jedva da i kolar stave na košulju a reverendu neću ni spominjati, sve sam opisao u prošlom komentaru.
Mogao bih novoditi bezbrojne primjere takvih događanja od duha Asiza pa do božice zemlje, što sve možete pronaći na YouTube kanalu.

Ekumenizam u strogom smislu, kako ga se prakticira među kršćanima, dao je poticaja zajedničkim euharistijskim slavljima sa protestantima, kao primjerice u Strasbourgu. Anglikanci su bili pozvani u katedralu u Chartres da bi slavili zajedno sa katolicima.
Kakav zaključak iz svega toga može izvući katolik koji nema pojma šta mu se pred nosom događa na krćanskom kontinentu? Ako sve religije imaju istu vrijednost, onda nije bitnu u što vjerujemo, spasenje je zagarantirano, naše je samo da budemo dobri i fini.
Trud oko svog spasenja više nije bitan, jer nema najbitnije stvari. To je zapravo ono što ekumenizam predlaže kao i drugi vatikanski koncil koji je dopustio protestantima da kreiraju našu novu liturgiju, na narodnom jeziku i svećenikom okrenutom prema narodu. Da, dobro ste pročitali, protestantski pastori su pozvani na drugi vatikanski koncil da sudjeluju u reformi našeg bogoslužja, tom prilikom je poznata izjava kardinala “Bugnini” koji je kasnije priznao da je mason, napravit ćemo ekumensku misu, kao što smo napravili ekumensku Bibliju.
Sve moderne ideje polako su prodirale u cijelu Crkvu i sjeminšta, dok se danas neki bude, neki ipak ostaju spavati snom uljuljanosti u relativističkoj luđačkoj košulji.
Iako mnoge naše zagrižene hrvatine će reći kako treba biti poslušan, onda im postavljam pitanje jeli vam poznato da za vrijeme drugog vatikanskog koncila nije osuđen komunizam. Ako vam danas smetaju hrvatski komunisti i mrzitelji vjere budite poslušni državi kao i humanističko modernističkoj crkvi. Ostanite do kraja slijepi.
Moramo jasno znati; papa do drugog vatikanskog koncila “Pio XII” osudio je komunizam kao što su mnoge pape osudili i borili se protiv heretika protestanata i modernista.
” Izvan Crkve nema spasenja” , izjava koja vrijeđa moderne umove, iako ova nauka više ne vrijedi, jer je napuštena. Čini se preoštrom i za samoprozvane milosrdne pobožne duše koje sve znaju o Bogu i njegovoj dobroti.
Ali ustvari, ništa se nije promijenilo; ništa se ne može promijeniti u tom području. Gospodin nije osnovao nekoliko crkava, ustanovio je samo jednu. Samo je jedan križ po kojem možemo biti spašeni i taj križ povjeren je Katoličkoj crkvi. Nisu ga dobili drugi. Svojoj Crkvi, svojoj zaručnici, nijedna milost u povijesti čovječanstva, ne podjeljuje se, osim po njoj.
Znači li to da nijedan protestant, musliman, budist ili ateist neće biti spašen? Ne, ako bi se tako mislilo, bila bi to još jedna pogreška. Oni koji zazivaju netoleranciju u tumačenju formule ” Izvan Crkve nema spasenja” , isto tako odbacuju Vjerovanje; ” Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha, te su nedovoljno poučeni o tome što je to krštenje. Postoje tri načina po kojima ga možemo primiti; krštenje vodom, krštenje krvlju – mučenici i krštenje željom.
Ekumenske i drugo vatikanske zablude se sastoje u stavu da se oni spašavaju po svojoj religiji. Oni mogu biti spašeni dok su u svojoj religiji, ali ne po njoj.
Nema protestantske, budističke ni muslimanske crkve u raju. To je možde teško prihvatiti modernistima i hedonistima, ali je istina. Crkvu i Nebeski Jeruzalem je utemeljio naš Gospodin Sin Božji, Isus Krist.
Dok danas svećenici kulturno zaobilaze te istine i nameću sheme o vjerskoj slobodi u duhu ekumenizma i dijaloga sa drugim religijama, Crkva se dovodi u suprotnost s tradicijom i naukom prijašnjih papa. Tako možemo lako shvatiti i današnju korona crkvu koja kumuje građanskom društvu i njezinim propisima, izlažući se opasnosti da postane jedna među mnogim sljedbama. Izlaže se čak opasnosti da nestane, jer očito istina ne trpi zablude.
Što nam sve govori pastoralni drugi vatikanski koncil, ne dogmatski, jer to i nije; u relativističkom vremenu Ništa više posebno u katoličkoj Crkvi, nove ideje o stilu bogoštovlja predstavljaju temeljni odmak od Krista. Prihvaćajući duh vremena i protestantske običaje u luturgiji od narodne glazbe, pričesti na ruke, okretanjem svećenika prema narodu, Crkva je nužno oslabila i obljutavila, od želje da svima ugodi i svakom se svidi. Pokušavajući biti zanimljiva i privlačna uspjela je jedino u tome da postane sve više i više dom zbunjenih katolika na papiru koji se jedino mogu pohvaliti poznavanjem protestantskih običaja kojih nisu ni svjesni.

Moderna ekipa.
Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: