Farizeji i hrvati nakon koncila

Komunisti nikada nisu krili zadovoljstvo razvojem događaja na Drugom vatikanskom koncilu. To pogotovo vrijedi za komuniste u bivšoj Jugoslaviji.

Jugoslavija je bila jedina od komunističkih država istočne Europe, koja je imala predstavnike na završnim svečanostima Drugoga vatikanskog koncila.
Poslanstvo SFRJ, koje su činili Ivo Vejvoda (veleposlanik SFRJ u Italiji) i državni podsekretar Petar Ivičević, bila je nazočna 7. prosinca 1965. zadnjoj javnoj sjednici Koncila, prijemu kod pape Pavla VI. i kod državnog tajnika Cicognanija, te 8. prosinca na svečanoj sjednici zaključivanja Koncila.

Što su komunisti vidjeli u Drugom vatikanskom koncilu, saznat ćemo iz njihovih vlastitih riječi.
Izdvajam izjave trojice istaknutih hrvatskih komunista: Vladimira Bakarića, Mike Tripala i Jakova Blaževića. Iako su ovi ljudi pripadali različitim frakcijama u Partiji, svi su bili (kao uvjereni komunisti) neprijatelji Crkve.

Pogledajmo, dakle, zašto su ti neprijatelji Crkve pozitivno gledali na “koncilska zbivanja”.

Vladimir Bakarić je bio najmoćniji čovjek u Hrvatskoj za vrijeme komunističke diktature, sve do svoje smrti 1983. Sudjelovao je dakako i u progonu Crkve, od 1945. nadalje.

Pa ipak, i on se ugodno iznenadio kad je vidio kojim je smjerom krenuo Drugi vatikanski koncil i “postkoncilska obnova”.
Bakarić je izazvao prilično veliku buru u javnosti svojom izjavom 15. kolovoza 1978., koju su prenijeli i državni mediji i Glas koncila:

“Mi smo stvorili dobre odnose s papom Pavlom VI. Što nas je vezalo?
On je bio borac za mir, on je bio borac za koegzistenciju, i to kako među velikim silama tako i u religiji, među različitim vjerama.
Zatim, uspostavljao je normalne odnose sa socijalističkim zemljama. U tim svjetskim razmjerima, promijenio je politiku jednog od svojih prethodnika, Pija XII., koji je bio antikomunist i protagonist hladnog rata.
S Ivanom XXIII., Katolička crkva je napustila hladnoratovsku politiku, što se ne bi moglo reći i za većinu biskupa u Hrvatskoj. Zbog toga mi smo kao komunisti, imali bolje veze s papom Pavlom VI., nego što su ih imali neki naši biskupi, bili smo mu bliži.
To nam je davalo mogućnost da postavimo jasnije i pitanje našeg odnosa prema Katoličkoj crkvi kod nas, to jest da zahtijevamo od tih biskupa da se drže barem linije pape Pavla VI., a ne one Stepinčeve, i da u tom slučaju možemo s njima surađivati na svim točkama na kojima smo surađivali s pokojnim papom.
Oni nas optužuju da smo borbeni ateisti koji se bore protiv vjere – ovo je značilo ne; mi nismo borci protiv vjere, za suradnju smo, ali uz ove i ove uslove.
I kad bi mene netko pitao kako ide suradnja, kad bi me to pitao papa ili njegov izaslanik, ja bih rekao: ide slabo, ide slabo zato što se naši biskupi ne drže baš uvijek vaše linije.”

Redovito ćete vidjeti u izjavama komunista kako hvale Koncil, jer je napustio antikomunistički stav Pija XII. (i svih prethodnih papa).
Postoji mišljenje da je komunistički režim upravo zato i dozvolio hrvatskim biskupima da sudjeluju na Koncilu, jer je dobio informaciju da će Koncil zauzeti pomirljiv stav prema komunizmu.
Inače, prije tog vremena nijedan hrvatski biskup nije uopće mogao dobiti putovnicu!

Tripalo je kao sekretar Gradskog komiteta SK “svez komunista” Zagreb, u govoru 9. veljače 1965., rekao ovo:

“Nama je u interesu da razbijemo današnju priličnu homogenost rukovodstva Katoličke crkve u Hrvatskoj, koja čak ima vrlo reakcionarnu ulogu u okviru cjelokupne međunarodne Katoličke crkve, što se vidjelo po stavu naših biskupa na Koncilu. Ne treba prema tome administrativnim, divljačkim i nepolitičkim mjerama u našoj zemlji da pružamo hranu takvim najreakcionarnijim tendencijama u okviru katoličkog klera, ne samo u našoj zemlji.
Znamo da reforme Katoličke crkve nisu, razumije se, na komunističkoj liniji. To je svima jasno. Te reforme imaju za cilj prilagođavanje Katoličke crkve savremenom razvitku društva. One nemaju za cilj da unište crkvu, nego da joj produže vijek. Ali postoji u svakom slučaju naš interes da se takva evolucija odvija ne samo u Katoličkoj crkvi, nego i u drugim crkvama.”


Dakle, jedan komunist u govoru pred drugim komunistima kaže: “postoji naš interes da se takva evolucija odvija u Katoličkoj crkvi”. Znamo svi o kojoj evoluciji on ovdje govori: o modernističkoj “evoluciji nauka”, o razvodnjavanju nauka, koje bi učinilo Crkvu bezopasnom za komunistički režim (ali i za svaki drugi protuvjerski režim).

Od svih hrvatskih komunista, možda je najzanimljivije mišljenje Jakova Blaževića o Drugom vatikanskom koncilu, s obzirom da je on bio glavni tužitelj u procesu protiv bl.Alojzija Stepinca.

Blažević je 1986. napisao predgovor za II. (beogradsko) izdanje zloglasne knjige Viktora Novaka “Magnum crimen – pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj”, u kojem je, između ostalog, napisao ovo:

Enciklike “Pacem in terris” i “Populorum progressio” i ostale silne pisanije koncila koji se protegao na četiri godine (1962-1965) grčeviti su pokušaji aggiornamenta: ekumenizma, priznavanja prava radničke klase, zalaganje za socijalnu pravdu i napuštanje antisocijalizma, dijaloga različitih ideoloških pozicija, napuštanje klerikalizma, zalaganja za novi ekonomski poredak u svijetu, za mir, nuklearno razoružanje i gašenje ratnih žarišta, za jačanje UN i uspjeh KEBS-a.
Na toj platformi, Sveta Stolica mogla je normalizirati odnose sa socijalističkim zemljama.

Sveta je Stolica priznala Ustav, zakonodavstvo, socijalistički poredak, što znači da se saglasila sa slobodnim prostorom za isključivo vjersko djelovanje i sa odustajanjem od upotrebe crkvenih funkcija i vjerskih osjećaja u političke svrhe.
Duh Protokola je smrt klerikalizma.
Protokolom su državno pravno utvrđeni odnosi socijalističke Jugoslavije i Vatikana kao i preuzimanje međusobnih obaveza u ponašanju jedne i druge strane.

Vrhunac trenda dobrih odnosa bio je susret Tita i Pavla VI 29. marta 1971. godine u Vatikanu, kad Papa potvrđuje svoj pozitivni stav prema našoj socijalističkoj, samoupravnoj, nezavisnoj i nesvrstanoj poziciji i izražava da visoko cijeni ugled, autoritet i povijesnu ulogu Tita.

Krvnik Blažević kaže:
“Umjesto ‘krasnog sunčanog dana za povijest Crkve’ nakon Koncila došli su ‘dani oblaka, oluje, sumnji, traženja i nesigurnosti’ kako to reče Pavle VI.”

Čak je i ovaj komunist to primijetio!
Rekao je ono, što se još uvijek ne usude izreći mnogi katolici.

Svi to vide, ali se nitko to ne usudi reći. Dakako, nitko od “neokonzervativaca” koji namjerno zatvaraju oči… Kao da će se problem riješiti sam od sebe.

Evo… ovako je Stepinčev tužitelj vidio postkoncilsku situaciju koja i dan danas razara Crkvu kao rak rana.
Vidimo, uglavnom, isto mišljenje kao kod Bakarića i Tripala. Hvaljenje “koncilskog otvaranja”, a napadanje “tradicionalnih snaga otpora i netolerancije”.
To je zapravo zapanjujuće slično stavu modernista u crkvenoj hijerarhiji i u 2020 god., dok nam država diktira kako primati pričest.

Hoće li naš blaženik Alojzije Stepinac biti proglašen svetim? Dok je papa Franjo na Petrovoj stolici sigurno NE i dok je na vlasti komunistički HDZ i SDP. Glas za HDZ je bogohuljenje kao i za SDP.
Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: