NEMA NASLOVA

Kako je teško prihvatiti Isusovu viziju života, vječna tajna ostaje kako ljudi obdareni razumom, dobri samo kad sebi trebaju zgrtat korist, pravedni samo kad sebi sude, oštroumni i hrabri kad treba svoju pamet i bitku upregnuti za svoju vlastitu kožu i trbuh.
Danas sve, svi možemo prihvatiti osim jednoga, prihvatiti Isusovu viziju života, križ. Lakše je se zlikovcima pokoriti i pričat o razboritosti toj odvratnoj umjetnoj riječi koja je plašt za kukavičluk, nego li se ljubeći križ pokoriti Bogu.
Scio cui credidi.
Znam kome sam povjerovao!
Tako je zborio sveti Pavao.

Njega nitko nije moga preplašiti, zbuniti, obuzdati. Što možeš onomu kojemu je smrt dobitak?

Kršćanski život i mučeništvo se samo mijenja i suobličije Kristu, a ne oduzima, kako nas neki možda danas žele uvjeriti.
Ako se poradi Krista smrću postiže ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo, a jezik nije u mogućnosti da iskaže, zar onda nije istina da samo kršćanstvo tragediju pretvara u trijumf, vraća život za život, daje vječnost za dašak na zemlji?
Eto tako to nekako ide sa početkom  apostola i sa svetim Pavlom. Svi su bili suočeni sa bičevanjima, progonima, smrtonosnim malarijama i teretima, jer svaki apostol je mnoge nosio na duši, koji su zbog njega izgubili život povjerovavši u Krista.
Kristov apostol, ni časa nije osjećao grižnje savjesti zbog pogubljenih života, a mi se danas bojimo kihnuti, doći na mise da nebi postali ubojice, ali kao što vidimo to je ipak samo naša razboritost odnosno plašt kukavičluka kojim sam se i ja prvi, dao zaogrnuti.
Zar onda prvi apostoli nisu najveće ubojice i monstrumi, a ne misionari ljubavi i istine?
Naravno da nisu, oni nisu živjeli nekakvim vanjskim znacima kao danas veliki propovjednici strujnim kanalima i valovima interneta, velikodostojnici našeg vremena, svetiji od svetih a pokvareniji od farizeja. Istinski apostol skupa sa svakim u strahu i patnji nosi križ. Pa tko su onda danas slijepci, oholi ako ne oni koji se kite perjem poslušnosti i žele se predstaviti kao Gospodinovi, to jest mi veliki poslušni vjernici i klerici. Tko su ti koji toliko toga vide u svetome Pismu koje propovijedaju i proučavaju, a ne vide znamen križa i ne mare za njim?
Dok su prvi mučenici hrlili nebu, mi danas glumimo mučeničke žrtvice smrzavajući se vani jedan sat,  a strmimo zemsljskim veličinama i pokoravamo s pozemljarskim bogovima.
Ako je sveti Ivan, pretkazan po anđelu,posvećen u majčinu krilu i među rođenima najveći od žene, živio za istinu i glavom platio, što li moramo raditi mi začeti u grijehu, zar stalno kalkulirat i radit kompromise, da na kraju budemo odbačeni od Gospodina. Ono što mi danas smatramo progonom to nije ništa drugo nego moderno sotonsko ropstvo. Zbog nestalnosti i nesposobnosti za prihvaćanjem križa nismo u stanju ni prihvatiti Istinu. Uz nekakve isprazne ofucane mainstream parole u ime poslušnosti trebali bi biti odgovorni prema drugima. Živjeti istinsko zajedništvo sa Kristom nije moguće ako  izguramo istinu i pravednost, uvođenjem discipline koja isključuje čovjeka kao Božje dijete pred Bogom, stvoreno za nebo, a ne zemlju. Zajednica koja se boji bolesti i žrtve, i koja se boji suočiti sa križem i pouzdanjem da žrtva otkupljuje, to onda više uistinu i nije kršćanska zajednica.
Možemo je nazvati kako želimo, pozemljarska, prašinarska, računalska, kalkulacijska, kako god samo to nije kršćanska zajednica.
Politika ne može nadomjestiti svetost, niti pobjeda virusa poništava grijeh licemjerja. Ostat ćemo zapamćeni kao najveća sramota u povijesti kršćanstva.
Užasno je nailaziti svuda na otpor, dok se neki na smrt rastužuju, neki ovo koriste kao izgovor za ionako svu svoju mlakost i godišnji odmor. Tuga ubija, a organizirana selektivna misa, usuđujem se reći nije ništa gori oblik nego totalna zabrana, koja razara svaku logiku i svaki kršćanski odnos u zdravom razumu.  Za modernista sve je ovo mudrost, a za nekog konzervativca odvratan čin nesagledivih posljedica.
Doista, ima li kršćanin razloga za strah? Vlasnici pogrebnih poduzeća i grobari  djeda božićnjaka sigurno nemaju, a ubojice duša mogu nastaviti život po planu i programu. Da bi netko bio dobar uskrsli, mora prvo dobro umrijeti, a da bi dobro umro, najprije mora životom posvjedočiti za Krista, biti pripravan. Ako čovjek ne svjedoči ovdje i sada, ako ne ljubi Boga svim srcem, svom dušom i svom pameću, za svijesna zatornika mogao bi drugi dolazak biti prilično loša istina, zadržavao si misli na zemlji i prašini, tvoja budućnost će truleži pripadati.
Radosna vijest izmiče mjerilima Boga a podlježe mjerilima sigurnosti; ona nije informacija namijenjena pojedincima nego poziv svakome. Rijetko koji katolik tako misli u supermaketu dok prebire po policama da nahrani vlastitu utrobu i zadovolji požudu očiju, ništa ne raste na policama velike distribucije koju smo danas zamjenili za Božju providnost, nismo tvorci ničega niti su to darovi slučajne prirode. Dok će mnogi Božić slaviti već sad nakićenim borom i vrećom poklona, pjevajmo hvalospjeve odojku i pilećem batku, uzvisujte uzgajivače peradi i shoppinga, srameći se njihova Stvoritelja.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: