COVID JASLICE, MORALNI KIČ I CIJEPLJENJE ISTINE

Samo ljepota može spasiti svijet – poznata je rečenica pisca F. M. Dostojevskog, zapisana u romanu IDIOT.
Ljepota stvaranja ili ljepota onoga što čovjek svojim rukama izradi, neko umjetničko djelo ima moć otvoriti ljudsko srce za ono nevidljivo, za ono što oči ne vide, ali zato srce osjeća i čezne.
Tako ovih dana čitam o vatikanskim jaslicama i kako su tobože katolici uznemireni njihovom ružnoćom. Društveno blagostanje postalo je ogavno, tako bi danas možda neki i podizali revoluciju protiv jaslica ali nisu naučili kako hrabro umrijeti i dovršiti vlastito krštenje presvučeni u zaprljanu košulju fenomena blagostanja.
Mene jaslice nisu uznemirile ni malo a još manje oduševile, nego naprotiv sva moja hrvanja i prepiranja dovode na čistac.
Francuski dramaturg i diplomat Paul Claudelu ( 1868 -1955 ) koji je došao na polnoćku u parišku katedralu kako bi našao argumente za obračun s katolicima, na pjevanje Marijina Magnificata (  https://youtu.be/fEzkj8v0fhQ  ) duboko ga je potreslo te je iz katedrale izašao kao obraćenik. Koga danas gitarice, tamburice, zvečke i glazbene virtuoze duboko potresaju? Današnja moderna crkvena glazba sto puta je gora od ovih nakaradnih vatikanskih jaslica, miljenica karizmatskih masa koja pobuđuje jeftine emocije bez poniranja u dušu. Crkvena glazba nije više crkveno nego svjetovno ruho, koje uz pomoć ritma i melosa izaziva ekstazu osjetila vezajući duh za krivi Lutheranski smjer. Kako kaže Benedikt XVI moderna crkvena glazba ne služi pročišćavanju nego omamljivanju. Sv. Toma Akvinski kaže; liturgijska glazba mora biti ponizna; njezin cilj nije pljesak ” mahanje rukicama i njihanje” nego ponizna i tiha izgradnja. Zato sam potpuno uvjeren uzročnu krivnju za propast liturgije treba pripisati crkvenim pjesmuljcima ” Nek pada i nek propada”. Sergej Bulgakov, ruski ekonomist, filozof i teolog, svoj je susret s Raffaellovom Madonom u Dresdenu ovako opisao ; Gledale su me oči kraljice neba koja ulazi na nebo sa svojim sinom. U onima se očima krila beskrajna snaga čistoće i svojevoljne bezgrješnosti….Izgubio sam osjetila, niz lice su počele teći istodobno slatke i gorke suze koje su otopile led na mome srcu. Dogodio se susret, nova spoznaja, čudo.
Poznata ” duhovna fitness ” crkva na Jarunu Mati Slobode i umjetničko djelo iza oltara od akademskog kipara Kuzme Kovačića, samo je još jedan u nizu modernih skulptura koja nadmašuje vatikanske jaslice, i sve da bi to oko shvatilo treba vam elaborat i stručno predavanje što ste gledali i vidjeli, a godinama možete razmišljati o tome što je umjetnik htio reći. Ne čudi me da se danas isti ti zadivljeni katolici modernom umjetnošću zapravo najviše čude vatikanskim jaslicama, koje su ionako stvar trenutka. Slijepci ne vide pobjedu jeftinog kiča nad umjetnošću srca unutar crkvenih  zidina. O kakvoj se dekadenciji modernizma zapravo radi tome u prilog govori činjenica da je šest stotina svjetskih kritičara umjetnosti odlučilo dodjeliti  nagradu Marcelu Duchampu i njegovoj Fontani, a zapravo se radi o običnom WC pisoaru na kojem je njegov potpis i smatra se najznačajnijim djelom 20 stoljeća, čijim se duhom danas povode naši umjetnici i arhitekti.
Ono što nekog dovodi do zanosa, na drugome uopće ne mora ostaviti traga. Ipak, svako ljudsko srce čezne za ljepotom, samo je pitanje kojom, ljepotom koju promatramo u svjetlu čiste ljepote Isusa Krista ili u svjetlu prilagodljiva duha vremena.
Prihvaćajući duh vremena, Crkva je oslabila i obljutavila, u strahu od propovijedanja slave i straha Božjeg u želji da ugodi ” popusti ” svima i svidi se svakom, pokušavajući biti moderna uspjela je jedino u tome da postane mlaka bljuvotina.

Znam tvoja djela, da nijesi ni studen ni vruć, O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, i nijesi ni studen ni vruć, izbljuvat ću te iz usta svojih. ( Otkrivenje 3, 15 – 16 )
Mnogi negativni komentari na račun vatikanskih jaslica su zaprovo ogledalo ukiseljene duše i atrofirajućeg mozga,  umjesto kojeg godinama misle progresivni klerici;  “Slijepe vođe! Cijedite komarca, a gutate devu”! (Mt 23, 24)
Što sve danas u suvremenoj crkvi nije vrijedno žaljenja, od samih modernih zgradurina, da na sebi nemaju neki nakaradni križ nebi ih ni prepoznali kao mjesto molitve. Ako nam moderna crkvena arhitektura nije ništa govorila o virusnom stanju kršćanstva, onda nikakve koristi ni od poimanja kakve bi to jaslice trebale biti koje se postavljaju jednom godišnje.
Jaslice su samo dokaz naše zakašnjele reakcije i tromosti srca, diktatura relativizma na koju je godinama Beneditk XVI upozoravao, korona je poslužila tek kao mali okidač velike razorne moći  koji razotkriva sav naš licemjerni katolicizam, onakvim kakav uistinu i jest,  bljutav do srži.
Kao i u mnogim drugim idejama modernog doba, od misa preko TV-a pa do internet izražavanja klera nebi li  produbili vjeru i ostale zdravi, danas sve obiluje novotarijama i inovacijama, gdje nemir i podjela “Rimsko-Vatikanskog Carstva” postaje ključno obilježje u crkvi današnjice.
Tako sam naišao na podatak da nikad prije u povijesti nije sagrađeno više crkava kao u godinama neposredno nakon Drugog vatikanskog koncila 1969., danas iste te moderne Pater noster garaže zapada se prodaju, i služe kao skladišta i javna parkirališta.
Moderna evolucija crkve nije ništa drugo nego univerzalno bratstvo i jedinstvo, vatikanske jaslice su jasna poruka  i pravac kojom teologija uz pomoć umjetnosti, filozofije i znanosti postaje nova svjetska Egipatska religija vannebesa univerzalnog boga proizvedenog u uspavanoj Crkvi.
Dok su  prije mnogi ateisti znali reći kako se dive katedralama, danas je situacija takva da jedva postoji katolik koji se zgrožava na novotarije crkvene umjetnosti, glazbe i arhitekture, za katolika više ne postoji Bog strahopoštovanja, divljenja, čuđenja i ljepote, dok sjedimo u klupama i pitamo se: jel to sada bila sveta misa,  ulazimo u crkvu da bih gledali i čuli Boga, a izlazimo kao kazališni ktitičar.   Danas je sve prilogođeno kompromisima mutnog religioznog misticizma, budući da se Bog nalazi u narodu, unutar pametne i moderne zajdnice pa neka se onda Bog izvoli prilagoditi čovjeku a ne čovjek Njemu.
Ono što je sveti Pavao rekao o varanju ljudi, o lukavosti što put krči zabludi ( Ef 4  14 ). dotle da nas amo – tamo goni ‘ svaki vjetar novog nauka prikazuje se kao ispravan stav na razini današnjih vremena, kao posljednje mjerilo su posesivne želje za zdravljem, opravdanjem i korištenjem cjepiva protiv COVID-a 19 proizvedenog iz stanica pobačenih beba. Pa mi tako neki vrli katolici pričaju o gnjusnim jaslicama a jedva čekaju cjepivo, zapravo to je zadnja etapa moralnog zastranjenja, tj. licemjerje koje se još želi nazvati i poslušnom krjeposti, jer tako je rekla papinska akademija za život i crkva nema ništa protiv.
Ono što je zanimljivo; Papinska akademija za život, 2005. godine svojom izjavom osuđuje cjepiva dobivena na nemoralan način, i svaki vjernik je dužan u svojoj savjesti odbiti ista, a to su cjepiva protiv rubeole, protiv hepatitisa, protiv dječje paralize, protiv vodenih kozica, protiv zaušnjaka i bjesnoće.
Zašto se to godinama vjernicima prešućuje od strane modernog klera ili zašto progresivni katolici puni Duha Svetog traže zdravlje za svoju djecu na račun ubijenih. Zar nam Duh i savjest ne progovara??? Ili imamo duha koji se ne podudara sa cjelinom istine??? Puno priče malo prakse???  Barbarski čin kakav nije postojao u povijesti civilizacije, čini koji Crkvu sve više guraju u pogrješnom pravcu ljudskog zakazanja pod opravdavajućom  krinkom teologije milosrđa koja se zasniva na sahranjivanju istine pomoću finih riječi.
I tako mic po mic stigli smo do točke da danas živimo u svijetu koji se temelji na čovjeku hedonizma, blagostanja i kompromisa sa crnim vragom kojemu je sve dopušteno da sebe ispovijeda, a ne Boga. Mic po mic fenomen straha od smrti postaje katolički neprijatelj broj jedan, zato se i pamte riječi svete Terezije iz Lisieuxa ” Nikad neću naučiti umrijeti “dok je smrt  za sv. Franju bila sestrica oslobođenja koja dovodi do istinske egzistencije, vječnog bitka. A mi danas ubijamo bebe da bi osigurali dug i zdrav život sebi u egzistenciji pakla. Na razbijenom instrumentu morala duša više ne može svirati.
Gospodin je rekao da će u posljednja vremena čak i izabrani biti zavedeni ( Mk 13, 22), Što znači čak i izabrani? Znači, napad Crkve nikad nije prestao, bit će još žešći, još jači, još suroviji nego prije jer ovaj put dolazi koketiranjem kršćana sa zlom i glorificiranjem zemaljskog života. Danas kristološki idealizam ne znači veličanje Boga nego upravo kompromis sa sitnim  velikim sotonskim lažima ” kristofobija u ime Krista” manjkavo vrjednovanje tradicionalnih vrjednota i onog ključnog nedostatka ‘hrabrosti i spremnosti na mučeništvo’ da bi se živjela radikalna Istina. Ni jedno ljudsko stradanje nema uzrok u događajima,  stradanja su posljedica neznanja jer nisu prepoznali ono što im se ima dogoditi.
Vjera nije apstraktna umjetnička i znanstvena učena ljudska tvorevina koja oblikuje Kristovo kraljevstvo u pozemljarski čimbenik Otac, Sin i duh svjetski. Vjera je teološki rat između srca i ispraznog mozgovanja današnjice, ne rata kako bi pokorili, nego rat kako bi onemogućili da  nam spriječe ljepotu žive autentične vjere u Krista.
Da zaključim u pozitivnom tonu, jer mi mnogi rekoše da sam tjeskoban  pesimističan i frustriran;
kada je riječ o ljudima koji ugodno čavrljaju s Bogom, o ljudima koji vole glazbeni i umjetnički crkveni nesklad, o ljudima koji više vole ružno, o ljudima koji se kite vjerom kao bor po svojim internet profilima, o ljudima koji se mole preko mobilne aplikacije, o ljudima koji ni “A ” nebi rekli da im se pričest ponudi čarobnim signalom ili poštom, o ljudima koji veličaju modernizam i preziru zastarjelu tradiciju, o ljudima koji su vjeru pomješali s pomodnošću, o ljudima kojima je potrebno sto duhovnih seminara i hodočasća da pojedu jedan gram čokolade manje, o ljudima kojima jutarnja studen izaziva halucinacije velike žrtve i svete kušnje ” Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske ( 1 Kor 10,13) “,  o ljudima kojima Bog svakog dana čini čudesa osim da im učini čudo sakramentalnog života, o ljudima koji kavu ne mogu popit a da im se Duh Sveti ne obrati koji će šećer zamutit bijeli ili smeđi, o ljudima kojima je svaka peta “Bogu hvala” a svaka druga balkansko lajanje … ,.
Ne samo da se osjećam nelagodno nego se osjećam počašćeno pored barbarske ispraznosti toliko prolazne da je gotovo ne traba shvaćati ozbiljno, jer se urušava kao kula od karata.
Dakle kad pomnije promotrim “neprijatelje” otkrivam vrlo zanimljivu osobinu s katoličkom crkvom, ne sukobljavaju se ateisti s kršćanstvom koliko se sukobljavaju turbofolk kršćani po pitanju soft nauka i kič morala, no kad bi me neko pitao koji je to znak po kojem ovo zaključujem, odgovorio bih parafrazirajući Romana Guardinia; kako suvremeni katolicizam stoji pred kaosom pustoši i tame, a to je utoliko strašnije što to većina uopće ne vidi, budući da posvuda govore o nekoj turbo milosrdnoj ljubavi u svom naklapanju tako brišu krepost istine i krepost hrabrosti na štetu slobode. Također Benedikt XVI. nazivan velikim pesimistom i negativcem koji je ukazivao još pedesetih godina na golemi gubitak vjere i sedamdesetih godina progovara o smeću u crkvi, a danas tvrdi da dekristijanizacija nezaustavljivo ide dalje,  kako Europa više jednostavno ne će biti kršćansko društvo, danas ipak taj veliki frustrirani pesimista ispada veliki prorok koji je pretkazao gubitak vjere. Suradnik istine najveći papa i teolog od Drugog vatikanskog koncila Benedik XVI., optužio je teologiju da je istinu uvelike ostavila po strani, istinu koju moderni čovjek ne želi čuti, grijeh je ne htjeti duboko iskreno.
Istina će vas osloboditi..  ( Iv 8,31-42 )
Mi kao kršćani moramo sebi posvijestiti i priznati kako živimo grešno u grješnomu svijetu i kako je prevelik naš udio u ovom stanju kakva je crkva. Da bi jasno vidili svoj položaj u njemu i da bi postali istinski Kristovi svjedoci moramo se priznati odgovornima za nastalo stanje.
Ja se samo priznajem grešnikom, a nikako boljim od drugih. Valjda je i to nešto što smeta uhu i oku koje ne razumjeva čitati  znakove vremena kao u ono vrijeme, a tako ni danas; »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!

Nakon mnogo godina provedenih u Jeruzalemu prevodeći Riječ Božju, Jeronim je završio svoj veliki projekt samo nekoliko dana prije Božića. Kako bi proslavio svoje postignuće, Jeronim je odlučio provesti badnju večer u obližnjem Betlehemu, u jednoj od brojnih špilja koje okružuju selo. Prema drevnom izvještaju, negdje oko ponoći Isus mu se ukazao govoreći: „Jeronime, što ćeš mi dati za rođendan?“

Jeronim je odmah i entuzijastično izjavio: „Gospode, dajem ti svoj prijevod Riječi Božje“. Ali, umjesto da mu čestita, Isus je jednostavno odgovorio: „Ne, Jeronime to nije ono što želim“.

Jeronim je ostao bez riječi. Tada se počeo žaliti i prigovarati Isusu, pitajući zašto ga je pustio da bude četrdeset godina daleko od kuće, trudeći se za nešto drugo umjesto onoga što je Bog najviše želio od njega. Ali Isus je šutio. Jeronim je počeo predlagati druge načine poštovanja Isusova rođendana – postom, postajući pustinjak, dajući svoj imetak siromašnima…. Na svaki od navedenih načina Isus je odgovorio: „Ne, Jeronime to nije ono što najviše želim“.

Konačno je Jeronim prosvjedovao: „Onda mi reci Gospode. Reci mi što bi te najviše radovalo na tvoj rođendan i imat ćeš to“.

„Obećavaš li Jeronime?“

„Da, Gospode, što god to bilo“.

Isus je odgovorio: „Daj mi svoje grijehe…“

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: