VJERA SAVRŠENA ZLOČINA

Osjećam gađenje i sažaljenje prema katoličkoj moralnoj teologiji koja pokušava stvoriti društvo u kojem neće više biti virusa osim savršenstva u farizejskoj amoralnosti.

Ima katolika koji misle da su krštenjem djece i pohađanjem nedjeljne mise, autentično posvjedočili za Krista.
A ja, tko sam ja? Netko bolji? NE !
Ja sam katolik više po običaju, okorjeli grešnik koji je u životu najmanje bio pobožan, ali duboko u sebi prgavi i tvrdoglavi čovjek željan Istine zamotan u pakao, gori od svih drugih zajedno i da nije bilo milosti odozgor nebi nikad ni spoznao da sam grešnik.
Pa tko mi to ima pravo prčkati po prošlosti, tko to tako olako surađuje sa đavolskim iskušenjem dijabolizirajući mene i moje poglede na nastalo stanje videći frustracijsko zlo u meni, radije nego kaos u tromosti crkve i vlastitu manjkavost.

Fabrice Hadjadj u svojoj knjizi “Vjera zlih duhova” započinje primjedbom sv. Ivana Zlatoustoga; Sigurno je da ne uživamo govoreći vam o Vragu.
Danas očito živimo u vremenu kada katolici više i ne vjeruju u Vraga, zašto i bi kad je sam Vrag u njima.
Sveti župnik Arški tvrdi; ” Osrednji kršćani i okorjeli grješnici već su za Sotonu kao siguran plijen, osjećati se sigurno na zemlji samo je hrpa prijetnji i pakao preuzetnosti.
I vragovi vjeruju, to je paradoksalni pojam iz biblijskih tekstova, Krist nije imao najstrožije riječi za pogane, nego za ovce izraela, farizeje i pismoznance. Danas bi to bili moralni teolozi i njihovi sljedbenici ali bez ispravne pobožnosti sa svim svojim ispraznim kompromisnim nastranostima koje izazivaju na vraćanje želudačnog sadržaja.
Tako sam siguran Krist ni danas nebi imao ništa puno za reći ateistima, homoseksuslcima, lopovima, i glumcima x filmova, koliko bi imao reći nama koji se kitimo darom krštenja a od krštenja imamo samo krsni list i suvenirima okićen frižider sa hodočašća.
Kad danas papolatristi i slijepo poslušni svo zlo vide u nevjernicima, a ne vide zlo u sebi “Crkvi”  i u učiteljima Zakona koji svoje namisli usklađuju sa očito propalom modernošću, mi više ne možemo govoroti o evanđeoskoj stvarnosti koliko o farizejskoj tromosti i slijepoj podmuklosti današnjice.
Čuvajte se pismoznanaca ( Mk 12, 38 ).
Briga za tjelesno zdravlje, zabranom misa za Uskrs i redukcija steriliziranog broja ninđa  za Božić, i čekanja dočekanog cjepiva, to je sve truli plod želja za našom vanjštinom koju želimo učiniti blistavom u skoroj propaloj budućnosti, a zapravo se radi o sadašnjem nutarnjem nedostatku svjetla i nedostatku hrabrosti u duhu tromosti.

Sretan zemaljski život nije cilj, nego borba za kraljevstvo nebesko do kojeg se dolazi prolaskom kroz teške kušnje nakon što bivamo prosijani kao žito.

Nepoznati vitrajist koji je naslikao Kristovu kušnju u pustinji, vraga prikazuje u liku svetog pustinjaka. Sveti  Ivan Kasijan pustinjak i učitelj nutarnjeg života,  piše kako vrag nastoji prije svega oslabiti volju protiv koje se smjelo valja boriti suprostavljanjem. Vrag nema rogova ni repa, njegov lik je spokojan, tek se njegova uljudnost očituje u naravi koja zavodi, on zavodi dobivajući na sigurnoj masi da bi katolik pojedinac izgubio u snazi nastavljajući vjerovati sotonskim modernističkim sredstvima, a Krist je taj koji nas upozarava na njegovo lukavstvo kako nas vrag nebi zaveo dosadnim moralizirajućim govorima.
Vrag umnoža znanje i tehniku, govori istinu bez duboke pobožnosti kako bi nadomjestio fikciju vjerovanja igrajući se dobroga Samaritanca bez ulaznice za nebo.
Đavao nije iz Crkve, ali u njoj voli prebivati pokušavajući svaku istinu pokvariti krivotvoreći cilj – prodajem sretno nebo za žalosnu zemlju.

Od nas izođoše, ali ne bijahu od nas ( 1 Iv 2, 19 ). Kada u ime modernosti i znanosti u ovom slučaju cjepivo posluži kao bijeg od dubljeg ulaska u bitno, tako je privlačnije pred jednostavnim pitanjem sa DA i NE odgovarati kompliciranim dvosmislenim filozofskim govorom. Moralno zlo je ZLO bilo prije 500. godina ili prije 2. dana, zlo nije neka kategorija razvrstavanja koja bi nas u jednom povijesnom trenutku trebala brinuti a u drugom ne, kako nas uče skolastici i crkveni oci zlo je uvijek neuredna uporaba stvari.  U stanju duhovne lijenosti crkva svoje podčinjene vragu propagira po svojim slijpo poslušnim nemoralistima , i to jednako gorljivo i vrlo uspješno kao i državne vlasti.

• Upoznaj neprijatelja, upoznaj samoga sebe, i pobjeda neće biti dvojbena ni u stotinu bitaka.
• Onaj tko poznaje sebe, ali ne i neprijatelja pretrpjet će jednaki broj pobjeda i poraza.
• Onaj tko ne poznaje ni sebe ni neprijatelja, pretrpjet će poraz u svakoj bitci.

Koliko mi danas kao katolici poznajemo sebe i svoju vjeru, i neprijatelja, dovoljan je pokazatalj da se vrag, pakao i kazna više i ne spominju. Kazna je izbrisana sa teologijom milosrđa i postala ofucana ljubavna priča puna dobrote bez zrna soli ” hvalite me usta moja”. Ne postoji vjera koja bi se zvala ” MILOSRDNA LJUBAVNA KATOLIČKA VJERA ” takva vjera nije nikad ni postojala kao što i ne postoji 100% nepogrešiva Rimo katolička vjera na čelu sa papom, a postojala je i uvijek će postojati hereze unutar nje, koje nastoje relativizirati crkvena učenja  zadržavajuću nešto od učenja i morala.

Kako objasniti činjenicu korištenja cjepiva dalekom moralnom odgovornošću, nikako drugačije nego jednostavno, da je i prije postojalo barbarsko poganstvo divljih plemena prinoseći ljudske žrtve i djecu bogovima, vjerujući kako će sebi priskrbiti sreću i bogatstvo. Danas istina postaje sve jasnija, kakve se sve vulgarne besmislice i fantazije mogu izroditi iz kršćanskog uma u modernoj kršćanskoj teologiji, jasno je i luđaku da one ne dolaze od gladi za vjerom  nego isključivo iz panike za životom. Opravdavanjem takove manjkavosti, jasno se zaključuje da sve dolazi iz istog izvora, koji ovaj svijet čini novom materijalističkom religijom pokleknuvši se vragu pred prvom korizmenom pustinjskom kušnjom .

Tako Hilaire Belloc piše o velikim herezama i da je posljednji napad na Crkvu, koji će se možda pokazati i kao posljednji upravo  moderni materijalistički koji se temelji po svom zahtjevu za društvenim blagostanjem. Toga je duboko bio svjestan i Chesterton ponavljajući rečenicu: Moderne ideje su kršćanske ideje koje su poludjele, izobličene u sadržaj bez glave i repa poremećenog kreposnog religioznog pustolovnog lutanja koje uzrokuju najstrašniju štetu.

Mi vjernici ” crkva” i naš zemaljski pastir priznaje ljude iz WHO za idole kojima kolektivno prešućujemo njihove gnjusne žrtvene prinose nerođone djece, da bi sačuvali svoj život i položaj klanjajući se znanosti. Budućnosti nema u naklonosti prema zemaljskom ludilu, modernizam je tvornica slabih karaktera bez sposobnosti za preuzimanja rizika progona i mučeništva u obrani katoličke vjere.
Nema sumnje da se svi katolici zaljube u katoličku filozofiju i njezine biblijske priče, ali je malo onih koji se zaljube i prihvaćaju žrtvu koja uključuje radikalnu istinu razapinjanja na križu. Puno je lakše misliti da si dobar katolik nego se suprostaviti protivštinama, zatvarajući oči i tražeći zaklon pod prividom dobra.

“Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni”, ( Iv 12, 24-26 ).

Bližnjega se ljubi jedino i uvijek izbliza a nikakvom dalekom odgovornošću kao virtualiziranim đavolskim evanđeljem akademskih full HD kutija koje prodaju pamet na burzi teologije. Krivo i naopako shvaćanje vjere krije u sebi drugo i mnogo strašnije proklestvo, uz mnoštvo bolesnih biblijskih likova pozivajući se na moć Kristova liječenja, vjera nekima postaje samo dvorište sretnih karizmatskih čudesa, no ta šaljiva sretna turbofolk vjerska zajednica očito nikad ne prepoznaje najteže proklestvo i opomenu koju je Krist izrekao; ” Doista, da su se u Sodomi zbila čudesa koja su se dogodila u tebi, ostala bi ona do danas. Ali kažem vam: Zemlji će sodomskoj biti na Dan sudnji lakše nego tebi. ( Mt 11,23-24/Lk 20,15).” Tako će biti i sa nama, i sa svima koji vjeru naopako shvaćaju te prihvaćaju čuda znanosti na račun abortiranih kako bi produžili svoj bijedni život, moleći se prozirnoj bočici i igli sotonske finese.
Nitko ne može biti oslobođen odgovornosti i kao izgovor pozivati se na Glas Koncila i papinsku akademiju za život, to je jeftini pokušaj prebacivanje odgovornosti na druge bez pokušaja da bi se mi osjećali odgovornima za njihovu krivnju opravdavajući svoje licemjerje trikom ” Nisam prvi počeo ja ” !

To nije ništa drugo nego opravdanje genocida nerođenih umjetnom “legitimnom” moralnom obranom bez ikakvog uporišta u Bibliji, štoviše čak dokazom da upadamo u prvi i završni grijeh; ” Čovjek reče nisam, Gospodine počeo ja, nego žena koju si stavio uza me. Žena reče, Gospodine nisam počela ja, zmija me prevarila. Prebacivati grijeh i njim se okoristit takve su bile prve sotonske laži zmijskog račvasta jezika i Adamova i Evina izgona iz raja, a cijepivo je zapravo nastavak punjenja pakla račvastim dvosmislenim jezikom, moralna teologija je protiv proizvodnje ali i ne protiv upotrebe istog cijepiva.
Papa Benedikt XVI eksplicitno kaže u navedenom memorandumu kako se katolici glasači i političari moraju suprotstaviti zakonima koji dozvoljavaju pobačaj i eutanaziju, kao i suzdržati se od primanja svete pričesti ako formalno surađuju oko tih zala. To “oko” znači sve što je povezano sa abortusom, moralna napredna teologija ne niječe zlo i iskušenje, ali mu izokreće smisao na prividno dobro”.

Zar postoji abortus kao korisno dobro? Raspršimo tamu dvosmislenosti, cjepivo koje je isključivo stvar tehničke amoralnosti, namjerno zlo nikad nije bilo, niti će biti vrlina, a daleka materijalna odgovornost je priča o prividnoj vrlni nastaloj iz čistog sotonskog zla izvrnuta u korist zemaljske želje za zdravljem koja se utapa u pohlepi farmaceutskih trgovanja daleko od Boga. Bog rekao jedno, a ja dvoje čuo…(Psalam 62). A jao vama, zemljo i more, jer Đavao siđe k vama, gnjevan veoma, znajući da ima malo vremena! (Otk 12,12)”.

Dominikanac Serge Thomas Bonino je opravdano primjetio: “Znanost ima u sebi nešto sotonsko”, služeći se svojim planovima ne prema volji Nebeskog Oca mi propadamo na račun grijeha od kojeg smo kanili živjeti.
Teže je Boga ljubiti svim srcem i svom dušom, nego u nj vjerovati. Nasuprot tome, prodrmani potresom i zaraženi virusom u postojanje đavla više i ne vjerujemo, ipak očito mu svi služe a nitko u nj ne vjeruje. Kako nam tumači  Toma Akvinski magarac ne želi postati konj, ali on eventualno želi da, ostavši magarac, vjeruje da može  zadobiti konjske odlike, tako i poslastica od cjepiva želi preuzeti ulogu čudotvornog Boga i htjeti određenu sličnost s Njime na jedan neuredan način, posjedovati čudo ozdravljenja zemaljskim tehnikama na račun ubijene nevine dječice.
Htjeti svoju sreću na račun nemorala i smrti drugih, nužno je zamjenjivanje pouzdanja i providnosti za ljudskim vremenitim znanjem i tezom napretka usred kojeg katolici postaju superiorno farizejstvo koje se voli osjećati boljima od drugih na račun par sklekova u crkvi i pričanju o progonstvu bolažljive maskirane sterilne klerikalne elite koja brani vlastitu crkvenu-sektu sa katolicima bez da im fali dlaka sa glave osim koje kune.
Nije riječ o igri tko će biti pametniji nego tko će više čisto ljubiti. Nije sotonski samo činiti zlo, sotonski je i činiti dobro na štetu izvora svakog dobra, ne može nešto biti dobro i korisno za dušu ako je u pozadini priče ubijeno nedužno Božje stvorenje,nad kojim je kriminalizirana  peta Božja zapovijed razaranjem logike uzajamnog prava zajedništva u našoj ovisnosti jednih o drugima kako bi slavili dar života za vječni život a ne dar smrti za vječnu propast. Tako vjera koja razvija apoligetiku cjepiva na prekršenoj  3 i 5 Božjoj zapivijedi nije ništa drugo nego vjera vragova, koja je proizvod isključivo čistog opsjednutog razuma a ne čistog i nedužnog srca. Što više očekujemo od pozemljarskih čudotvoraca, to manje imamo vjere u Krista, konačno i kad Petar hoće medalju od zlata za Krista radije nego krunu od trnja, nazvan je Sotonom. Krist nije nikad bio obrazac borbe za sretan život i preživljavanje inteligencije vrlo aktivnim političkim apostolatom, vojnim ili kojekakvim karizmatskim pokretima i virtualnim okupljanjima u duhu, nego isključivo djelatnom pažnjom prema malenima i potrebitima milosrđa i onom tko se prizna grešnikom. Bog se i danas u providnosti skriva ali katolici ga više ne traže, brzina inteligencije da se riješimo zaraze briše svaku želju da ga se željno traži i skrušeno moli, čovjek možda ne koristi i posljednju priliku za preispitivanje i kajanje nego stvara kršćanstvo pomodnim tehničkim idejama po svome ukusu, ne dokidajući primanje hostije nego diktaturom relativizma i vjerom vragova hostiju baca mjerilima mode, koju nudi Božji majmun, praveći se većim svecem i mučenikom od prvih kršćana upravo stigavši vremenskim strojem iz prošlosti, a pokvarenim za otputovati u razorenu budućnost.

Blaženi tvrda srca, jer oni će posjedovati zdravlje na zemlji.
Blaženi milosrdni, jer oni će prestati širiti zarazu na račun abortusa.
Blaženi progonjeni, jer njihove su nagrade zapisane u civilnom stožeru.
Blaženi koji gledaju a ništa ne vide.

Umjesto da budemo s Kristom i da ga slijedimo na Kalvariji, na kraju naše mlako stanje i cilj našeg putovanja mogao bi se svesti na Kriste pošalji nas u ove svinje ,(Mk 5, 12), pusti nas da se cijepimo, ” Za sad, dok ne dođe (naj)bolje cjepivo, moralno je dopustivo kaže Glas Koncila, budemo zdravi da se fino debljamo, a zatim da se penjemo na naše krmače u miru. Nije nam više dovoljna sveta hostija, koliko nam je potrebitija higijenska sigurnost.
Da je Bog htio moralizirati izbjegao bi sramotu križa, punina vremena bi bila ponuđena jednim medicinskim potezom. Mariji bi bilo omogućeno da pobaci kako bi jednim potezom izbjegla užasne muke Golgote i svima nama omgućila otkupljenje jednostavnim turbo milosrdnim ubrizgavanjem matičnih stanica svoga sina. Preuzimanjem svoje uloge i pristankom na cjepivo farizejski smo protiv pobačaja, spašavamo znanstvenika Barabu dok Pilat u Rimu pere ruke a pobožna svjetina i WHO poručuju pobaci …pobaci …pobaci ga, eto što neizmjerno raduje pakao koji je pun farizeja, pismoznanaca, katolika i teologa.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: