DUHOVNI PEKMEZ

Ne postoji pravda bez kazne, niti nada bez oprosta od kazne. Čitajući Bibliju, osobito Stari zavjet nailazimo na Boga koji naređuje nasilje; Bog koji sam čini nasilje; Bog koji kažnjava.
Primjer prvog tipa Božjeg nasilja imamo u ( 1 Sam 15,3 ) gdje Bog naređuje Šaulu: “Sada idi i udari na Amaleka, izvrši ‘herem’, kleto uništenje, na njemu i na svemu što posjeduje; ne štedi ga, pobij muškarce i žene, djecu i dojenčad, goveda i ovce, deve i magarce!
Osim što naređuje nasilje Bog ga u Bibliji i vrši. Najpoznatiji primjer je pomor egipatskih prvorođenaca (Izl 12). Što su djeca kriva da moraju ispaštati zbog faraonove tvrdoće srca? Treći tip Božjeg nasilja u Bibliji je kažnjavanje. Tako npr. kad su Izraelci na Sinaju sagradili sebi zlatno tele Bog ih je kaznio smrću 3000 Izraelaca (Izl 32,28). Jesu li baš svi bili krivi?Premda u daleko manjoj mjeri i u Novom zavjetu nastavlja se linija nasilnog Boga. Isus pak govori o vječnoj muci koja čeka one koji nisu činili djela milosrđa (Mt 25,46). Kako jezivo zvuči prijetnja: “Strašno je upasti u ruke Boga živoga” (Heb 10,31).
Isus je prema svima milosrdan i blag, ali prema pismoznancima i farizejima je izuzetno oštar (Mt 23). Kada su farizeji doveli ženu koja je uhvaćena u preljubu pred Isusa i zapitali ga trebaju li je kamenovati, Isus je odgovorio: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!« (Ivan 8,7) Ovu zgodu ne bismo smjeli protumačiti kao da je Isus odbacio kaznu u svakoj prilici i za sva vremena. Isus je jednostavno razotkrio licemjerstvo farizeja.
Kao što su u ime Boga farizeji bili spremni izvršiti kaznu, tako danas moderni donfratrići u ime Boga brišu kaznu, i u oba slučaja imamo licemjerstvo.
Licemjerstvo je oholost koja jako dobro oponaša svetost do te mjere da bi mnogi bili kanonizirani da se gleda samo jezik kojim laprdaju. Pa tako ni izjava ja sam grešnik, nejveći grešnik i ispovijed reda radi sa zadanom malom pokorom od 3 x Očenaš, Zdravo Marijo i Slava  Ocu, ne povlači za sobom nikakvo istinsko pokojanje ako ostajemo isti i ustrajemo po starom.
Bog ne zahtjeva automatsku svetost, ali zahtjeva ozbiljnu radikalnu borbu protiv grijeha.
Što je Isus rekao ženi koju je spasio od kamenovanja, to govori i svakome od nas, “… idi i ne griješi više” (Iv, 8-11). 
Taj standard – idi i ne griješi više – ne primjenjuje samo na laike katolike, nego i na farizejsko svećeništvo. Prema tome, Isus voli do beskonačnosti, isto tako ima milosrđe do beskonačnosti. Isto tako, vidimo da on ima gnjev do beskonačnosti, a sve to opstoji u savršenoj pravdi i ravnoteži.
Bog je ljubav (1 Iv 4,8), ali njegova je ljubav oganj što proždire (Heb 12,29), koji je tvrdoglavim grješnicima nepodnošljiv. 
Bog nikada ne će moralno zlo, njegove kazne nisu plod mržnje. Nisu osveta, već milost. Ili donose pravdu ili donose spas. Njegove su kazne pedagoški usmjerene, služe tome da se ljudi obrate od svojih zala. Sluga Božji papa Pio XII. ovako je 1957. govorio katoličkim pravnicima: „Željeli bismo vas pozvati na razmišljanje o činjenici da `Bog kažnjava`, kako jasno proizlazi iz objave, povijesti i života. Koji je smisao ove božanske kazne? Apostol Pavao ga daje razumjeti kada uzvikuje: `Što tko sije, to će i žeti` (Gal 6,7). Čovjek, koji sije grijeh, žanje kaznu. Božja je kazna odgovor na grijehe ljudi.
Sv. Toma Akvinski piše; Bog u sadašnjem svijetu sudi svakog pojedinog čovjeka prema njegovim djelima, neke ljude već za života nagrađuje za dobra djela, a druge kažnjava za počinjena zla.
Moramo imati na umu da je grijeh konstantno prisutan u našim životima dok god smo na ovoj zemlji (Rimljanima 3,10. 23). Stoga, ne samo da se za našu neposlušnost moramo suočiti s Božjom kaznom, već se također moramo suočiti s prirodnim posljedicama grijeha. Ukoliko vjernik nešto ukrade, Bog će mu oprostiti i očistiti ga od tog grijeha, te obnoviti zajedništvo između sebe i pokajanog kradljivca. Međutim, društvene posljedice za krađu mogu biti teške, a rezultiraju novčanom kaznom ili zatvorom. To su prirodne posljedice grijeha i moraju se podnijeti. No, čak i kroz te posljedice Bog djeluje kako bi uvećao našu vjeru i proslavio se.

Crkva nas opominje prvi grijeh protiv Duha svetoga je: ” Ufati se preuzetno u milosrđe Božje”. Što to znači nego svesti Bog na ljubav bez odgovornosti, ne kajati se duboko i iskreno, radim što hoću i kako hoću, bez razamišljanja o posljedicama nevjernosti.
Grijesi počinjeni  u našim životima ponekad nužno zahtijevaju Božju disciplinu i opominjanje, kao i u odgoju djece. Hebrejima 12,7-13 nam kaže: „Poradi vašega odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja? Pa ako niste pod stegom, na kojoj su svi imali udjela, onda ste kopilad, a ne djeca.
Tako mlaki klerikalci koji žele izbrisati kaznu od vjernika prave kopilad nebi li prvenstveno izbrisali strah od Boga ” Rimljanima 3, 18″ Straha od Boga nema pred očima njihovim”.
Odnosno oni nemaju hrabrosti biti u svetom strahu Božjem, nego misle da kokodajanjem o ljubavi bez opominjanja mogu imati neki uzvišeniji polet prema Bogu. Istinska vjera i hrabrost nisu umijeće brisanje straha od Boga  i isključivanjem kazne kao jedne od opcija odgoja kako bi nas Gospodin privukao k sebi. Istinska vjera i hrabrost je odgajati vjernika da izdrži legetimni strah npr.  od potresa koji je od Boga kao što je sve od Njega i dozvoljeno od Njega, velika je stvar preuzeti tjeskobu kao posljedicu grijeha a ne bježati od nje kao da su grijeh i njegova posljedica čarobno izbrisane. Negiranjem kazne u svojoj suštini je velika nesposobnost razmišljanja o smrti i pokušaj bijega od stvarnosti, pa tako svako brisanje kazne nije ništa drugo nego pokušaj od nas napraviti super katolike zamaskirane u duhovni pekmez o ljubavi bez odgovornosti, što na kraju rezultira psihozom koji prelazi u kukavičluk da bi se ponašali kao kopilad bez stege.
Dakle, stega znači da Bog s ljubavlju okreće svoju djecu od pobune ka poslušnosti. Kroz disciplinu naše oči mnogo jasnije vide Božju perspektivu za naše živote. Kao što kralj David navodi u Psalmu 32, disciplina nas dovodi do toga da priznamo i pokajemo se za onaj grijeh s kojim se još nismo suočili.
Nije slučajno potres na dan uskrsa baš pogodio Antemurale Christianitatis (“predziđe kršćanstva”), nije slučajno da su crkve najviše stradale, na ovaj način stega i kazna su poruka za čišćenje od grijeha. Ako tvrdimo da je potres i virus dio prirodne slučajnosti, onda možete biti sigurni da je slučajnost ponizno ime providnosti.
Kazna je također katalizator rasta. Što više znamo o Bogu, više znamo koje su Njegove želje za naše živote. Disciplina nam daje priliku da učimo i preobražavamo se u sliku Krista (Rimljanima 12,1-2). Disciplina je dobra stvar!
Bez govora o paklu, posljednjem sudu, kazni i pravdi vjera postaje razgolićena filozofija bez autentičnosti koja proživljava duhovnu smrt i kao loš roditelj postaje iluzija.
Kako je sve više svećenika i teologa koji negiraju kaznu kao opciju Božje pedagogije time upadamo u napast zastranjenja, niječući ono što je očito, anđeli izlijevaju čaše Božjeg gnjeva a jake vojske povlače se u strahu. Odnosno Bog nas prepušta porocima, dopušta nam i nakon opomene griješiti, a to je najstrašnija kazna, gora od svakog potresa i virusa. To je čisto očitovanje Božjeg gnjeva. Mi možrmo misliti da je uživanje u grijehu bolje od patnje i nesreće, ali nije.
(Rim 1,24)
Mlakost je danas postalo naše ” dobro “, naša najdublja čežnja za blagostanjem ” Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom ( Iz 5,20)”.

Potres i virus su najmilosrdnija upozorenja, ono što smo poznavali mora iščeznuti ” Ta šta koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi? ( MK 8,36). Bolje je reći zbogom duhovnom pekmezu i grješnom svijetu nego biti izgubljen bez nade za pokajanje. Katastrofe se događaju kršćanima, baš kao što se i dobre stvari događaju zlim ljudima. Ipak za kler koji negira kaznu očito nije bila dosta opomena zbog zabrane prakticiranja vjere ” misa”, pa sad moralnom teologijom  opravdavaju vektorska cjepiva za SARS-CoV-2 ljudske stanične linije, znajući da su etički kompromitirana crkva nas očito više ne zna preodgojiti od navezanosti na ovaj svijet.
Ljudski rod, rekao je pjesnik T. S. Eliot, ne može podnijeti previše stvarnosti. Stvarni život i logika su ono od čega danas kršćani bježe, jedan po jedan, povlači se u svoje privatne svjetove u ime sotonske parole budimo odgovorni, praveći od Crkve virtualnu igru prizivajući na sebe ogromnu količinu zla u varljivoj imitaciji Božje prisutnosti mi na zemlji stvaramo pakao.
To je stvarnost koju ne možemo podnijeti, postali smo žrtva pastira u ovčjem ruhu i vlastih duša u kojima nalazimo oholost, zavist, lijenost, nemeumjernost u jelu i piću, škrtost, srditost, bludnost i sve to zavaravajući sami sebe radi neuredne ljubavi kojom ljubimo zdravo hedonističko tijelo. Neće biti ni jedne mane koja neće imati svoje posebne muke, tamo će biti teži jedan sat kazne nego li ovdje sto godina najstrože pokore na koju nas ni jedan svećenik nije pozvao da okajemo grijeh “zabrana misa” nego nas još i uče da pakao i kazna ne postoje. Možda i postoje u njihovim glavama ali pakao za pse i mačke koji kakaju po tuđem dvorištu ili za konje koji održavaju utrke na kladionicama, nisu pakao i kazna vrijedni spomena kad se nađete među magarcima koji svu svoju ogorčenost okreću recimo protiv onih koji se opravdano bune pričesti na ruke i koji opravdano kukaju jer nema blagoslovljene vode na ulazu.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: