PRORAČUNATI JUDA

Hvalisavac Juda?
Više ili manje svi započinjemo tako da smo suučesnici u vrhovnome zločinu. Započinjemo kao slabići, izdajnici i krvnici. Bogoubojice smo
(čak i ako smo kršćani). Promjena se ne događa na toj zajedničkoj platformi, nego poslije, jer Bog baš od nas carinika, bludnica, velikih svećenika, sitnih nasilnika, delinkvenata prve vrste, multirecidivista, protuha i taloga, sinova Sodome i Kafarnauma želi stvoriti svoje Kraljevstvo. Tako da do razdvajanja dolazi poslije, a samo se razdvajanje ne odvija izmedu dobrih i zlih, nego između zlih i zlih: oni se dijele na one koji prihvaćaju oprost i koji se gorko kaju te nikad nisu zadovoljni sobom, i na one koji ga prihvaćaju ali odbijaju jer su zadovoljni sa svojom površnošću. Drugoga izbora nemamo, nego odabrati između sumnjivih apostola i samodopadnog Jude. Petar je zanijekao kao i svi, Juda je izdao. No Juda se objesio dok su se Petar i mnogi pokajali, i kaju.

Juda nije osuđen zato što je izručio nevinog ( tko to nije učinio?), nego zato što je odbio njegovu milost i oprost. Prihvatiti milost Božju puno je veća pokora. Nije riječ o vratu što ga davimo štrikom, nego o skrušenu srcu koje krvari zbog svijesti grijeha iz dana u dan. Nećemo se iskrasti užetom obješenim o stablo, nego ćemo se spasiti vezom ljubavi, ne treba si umišljati lakomisleno kako nismo Jude jer ne razmišljamo o suicidu, postoje i duhovna samoubojstva odnosno ohola užad kojima se vješamo. Glavni trik sastoji se u tome da ne sve strane frca kršćanska samopromocija, pa si mnogi prisvajaju titule milosrdnika objavom lopate na internet statusu iz Petrinje ili hvalisanjem nekom revnošću u svom srcu, to je katoličanstvo u ekstazi a ne Božjoj milosti. Tako nastaju bestseleri, di god dođeš sve pobožnosti na instant internetu. Nek ti zna desnica i selo što ti čini ljevica. Jer nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Žuditi za javnim kršćanskim statusom duboko u sebi je Judina filozofija, duboka istina nema potrebu promocije ona se jednostavno živi u tišina srca a razljeva se na svakog. Svatko mora ispovijedati svoju vjeru, no nitko ne smije promovirati svoju vrlinu kao plod vjere kako bi tražili jeftinu potvrdu dobrog vjernika. Takva vjera je nedostatak ljubavi iz pomanjkanja razuma ili posljedica oholosti. S Ivanom Krstiteljem trebamo reći; On treba da raste, a ja da se umanjujem. Zato se ne kitite statusima koji bi privukli tuđe poglede Judine kese, biti dovoljno nevidljiv na Zidu plača upleten bez uplitanja to je savršeni misterij kako pomoći bližnjega. Onaj tko čini nešto s osjećajem da je učinio veliko dobro, kao i Juda svjedoči protiv sebe, bez obzira koliko je plemenito jer tko čini on ne može biti zadovoljan ako se tim hvalisao, istinski vjernik se ponizuje i nestaje kako bi mogao poći ususret Onomu koji sve u njemu čini. Boga se ne tiču predmeti promocije, nego moral, način kojim se život živi spram Isusova identiteta. Razlog zbog kojeg je izopačeni Juda bio takav leži u činjenici što je središte njegova života bilo krivo duhovno uže “novac i proračunata želja za društvenim uspjehom” i postavljanjem sebe kao mjerilo moralnog uspjeha. Istaknuti se u brizi za materijalno barem u nekoj predstavi kad već duhovno štekam cijeli život. Njemu su uvijek materijalne stvari na prvom mjestu-važnije od duhovnih, pa tako mnogi sve svoje ” pobožnosti ” čine da ih ljudi vide, zakonom protestantskog reprociteta kao da ljubav ovisi u odnosu na grešna čovjeka a ne savršena Boga.

Juda je bio uključen u tu skupinu očajnika koji za sebe misle da su pravedni . Juda je imao vjeru, ali to nije bila prava, spasonosna vjera, nego vjera željna populizma i vlastitih ambicija. Mnogi tako jako teško provode život bez teškog grijeha ali se grčevito pokušavaju uspeti na društvenoj ljestvici morala nebi li zasjeli u prve klupe. Pa se tako mnogi ponašaju kao filmske zvijezde kojima trebaju agenti za promiđbu i kojima je vjera stvar proizvodnje publicetata. Božja dobrota nam daje ono što nam je potrebno za naše savršenstvo, a ne ono što mi želimo kako bi se mogli prikazati boljima od drugih. Sudimo o sebi uspoređujući se s bližnjima i sami sebi laskamo da ne možemo biti tako loši kad od nas ima puno gorih, a u suštini smo podvojeni jer odabiremo ono lakše i oku vidljivo. Na neki način živimo izvrnute pobožnosti iz čiste ljudske naravi, sami sebi predstavljamo krepost ne zbog Božjih milosti nego zbog ljudskih sposobnosti. Juda nije napravio samo jednu pogrešku izdaje kao čina, nego niz pogrješaka u svojim planovima, htio je biti učenik i dobar ekonomista, htio je biti egzorcista i dobar poslovođa, htio je otpuštati grijehe i biti dobar računovođa ili glavni pokrovitelj u caritasu koji svoj višak poklanja. Sa Judom ostaje činjenica kakav god kršćanin da jesi, nisi onakav kakav bi trebao biti, dok se hvalisaš čudesnim ozdravljenjima, izbavljenjima i oslobođenjima vrlo dobro znaš kao Juda da imaš još tisuća mana satkanih plitkim pobožnostima. Analizirajući dušu Jude vidimo da se radi o automobilu bez goriva na cesti za koju nitko nije posve siguran dali da ti ulije malo goriva ili te upozori kako ti je auto u krivom smjeru.

Možeš voljeti onoga koga ti je lako voljeti, možeš poštivati one koji poštuju tebe, možeš praštati onima koji tebi praštaju, ali ne možeš voljeti nikoga tko ti nije po volji. Bog je ljubav to je valjda jedino čime se hvališ dok pričaš s lopatom i fotkom iz Petrinje a bližnjemu zamjeraš sto stvari, eto takva su duhovna samoubojstva i lažne jeftine pobožnosti, štrik za vješanje koji stalno živi između dvije krajnosti, apsolutne dobrote 100km od kuće i potpune ravnodušnosti ispred kućnog praga u vlastitom susjedstvu.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: