COVID JABUKA

Kada čujemo da netko kaže: ,, stvar pričesti na ruke ne stoji između mene i Boga.? Biti prestrog prema takvima nema smisla jer ovakva izjava je posljedica neznanja i dubokog nesporazuma između vjere i pismoznanaca. „Ne želim da način pričest stoji između odnosa mene i Boga.” Tako nešto reći je antikatolički jer se time podrazumijeva da prepreka djelovanju Božje milosti ne ovisi o nama, a Krista svesti na sredstvo kako se kome sviđa.
Nije li sam naš Gospodin rekao da se prije nego
što dođeš prinijeti svoj dar na žrtvenik trebaš pomiriti s bratom kojega si uvrijedio, a tek onda pristupiti oltaru i prinijeti dar? Nije li On ljubav prema Bogu učinio apsolutno neodvojivom od ljubavi prema bližnjemu? Nije li nas poučio da molimo „Oče naš”, a ne „Oče moj”; „kruh naš svagdašnji”, a ne ,kruh moj svagdašnji”; „otpusti nama duge naše”, a ne „moje duge ( grijehe).? Nije li ovo uvod u strahopoštovanje?

Samovoljnog tumačenja nema po nekom svojemu nahođenju, Crkva i katekizam to rade za nas, tumačenje vjere ne može započinjati riječima ” ja mislim ili ja smatram ili tako je bilo” Kad je povijest Boga u pitanju onda je jedno, a kad je razvoj i sazrjevanje Crkva onda je drugo. Na žalost u doba korone naslušali smo se kako i kler u nekoj mjeri tumači što je ga volja u suprotnosti sa naukom i katekizmom, do te mjere da su čak prekršene neke zapovijedi i banalizirani sakramenti. Na žalost Crkva nije ovu krizu prepznala kao mogućnost javne pokore i žarke molitve.

Dakle vjera nije nikako privatna stvar, kao što se nitko ne može roditi sam, ne može živjeti sam, na kraju ne možeš ni umrijeti sam. Vjera nužno podrazumijeva braću i sestre u odnosu prema Bogu. Sve najbolje u životu proizlazi iz solidarnosti i zajedništva. Sad si postavi važno pitanje, kako ja stupam u kontakt s Kristom Otkupiteljem? Kako me On spašava? Kako da spoznam njegovu istinu i volju? Jedan od načina da odgovoriš na ovo pitanje jest da ispitaš kako je čovječanstvo stupalo u kontakt s Bogom prije Kristova dolaska. Jeli vjera bila čisto osobna stvar ili je bila stvar zajednice? Je li se Bog odnosio prema pojedincima izravno ili neizravno, odnosno putem zajednice. Pretražuj Sveto pismo i naći ćeš da se Bog obraća ljudima uvijek putem skupina ljudi ili plemena kojima je na čelu bio poglavar pun strahopoštovanja izabran od Boga.

Povijest čovječanstva u stvari je rat koji se vodi ne između pojedinca, nego između rodova dvaju sjemena, sile tame i sile svjetla. Glavna korporacija zla bio je Sotona, nevidljiva korporacija dobra bio je Bog, no Bog je svojemu udruženju uvijek Birao vidljivu glavu da djeluje u njegovo ime. Najprije je to bio Noa po kome je, spasenje došlo čovječanstvu. Kasnije, su bili birane nove vođe: Abraham, Izak, Jakov, Mojsije itd.., koje je Bog pozvao iz izabranog naroda i po kojima je tomu narodu dao obećanje. Tako jasno vidimo između ljudske zajednice i Boga bio je sklopljen savez kojim je Bog obećao blagoslov budu li poslušni i postanu li vjerni svjedoci.

Zajednica ili izabrano tijelo nisu uvijek bili vjerni, znali su zastraniti u idolopoklonstvo. Zanimljivo ili tragično je kako mnogi tako sebi tumače i opravdavaju Covid – 19 krizu, bez promišljanja što uistinu predstavlja zajednica i jesmo li zastranili, do kakva to saveza držimo i s kim ga na kraju držimo. Vrlo je vjerovatno da je u vrijeme potopa svaki pojedinac poželio imati vlastiti čamac, no Bog je inzistirao da se spašavaju samo oni koji su ušli u korablju, sada se spašavaju oni koji žive puninu istine u korablji Crkvi pod vodstvom Duha Svetoga, sagrađenoj na stijeni. Jezgra ove zajednice su apostoli koji su prenjeli nauk u Božjoj istini. Sada dolazimo do odgovora kako me to zajednica spašava? Kristovo tijelo i danas je fizički prisutno kao i Duh Sveti po sakramentima, dok sakramentom krštenja pripadamo zajednici Crkvi koju je utemeljio Krist. Sakramentom pričesti nam omogućuju život po Božjoj volji u skladu sa čistom savješću i naukom kojeg treba ispravno poznavati. Ono što moramo znati Crkva je obilježena putokazima nauka i dogmama, ako koji put neki putokaz i zaraste u korovu rasčisti ga mačem dogme pa ćes znati koje stramputice trebaš izbjegavati. Nikad nemoj misliti da se vjera upoznaje preko youtube ili instagram kanala, tamo ćeš se nabosti na trnje, na sva pitanja odgovor je u katekizmu i sakramentalnom životu. Sakramenti su Božja drama spasenja, naša učinkovitost ne ovisi o našemu subjektivnom uvjerenju samim time što ih primamo. Pitanje je primamo li ih dostojno? Olako primanje sakramenata a naročito pričesti, ne znači da se nešto sveto u zajednici događa. Imati svoje ideje u tom odnosu ili kad netko iz crkve narušava ideju odnosa Boga i zajednice, ono što bi trebalo služiti vječnom spasenju moglo bi, zbog nedostojna primanja odnosa, služiti vječnom prokletstvu.

Budući da ne možemo živjeti naravnim životom ako ne uzimamo hranu, tako ne možeš živjeti ni nadnaravnim životom ako se ne hraniš u svetoj euharistiji dostojanstveno po kojoj se sjedinjujemo u zajedništvo tijela Kristova. Budući da ne možemo voditi savršen ovozemaljski život ako ne postanemo zreliji i odgovorniji, tako ne možeš voditi nadnaravni život osim ako ne upoznaš svoju vlastitu vjeru i sam preuzmeš puninu odgovornosti za kršćanski život a ne da netko drugi površno formira tvoju pobožnost. Budući da naravni život moramo živjeti pod zakonom i vladom, tako nadnaravni život moramo živjeti pod duhovnom upravom koju vrše primatelji sakramenta svetoga reda – Kristovo svećeništvo nahranjeno zaslugama misne žrtve sa Kalvarije a ne nekog pukog slavlja. Povorka života kreće se i dalje dok Krist još jednom hoda zemljom u svojemu mističnom tijelu. Rijeka Jordan utječe u svakoga krštenika kada Krist krsti dušu u ono tijelo kojemu je On glava, plamen Pedesetnice nanovo se užiže na svakoj svetoj potvrdi kada Krist šalje svojega Duha da nas učini hrabrim bojovnicima svojega tijela na zemlji. Stol iz dvorane posljednje večere preseljen je na oltar ispred kojeg klečimo i primamo svetu pričest, gdje se Krist daje kao kruh života. Šimunova kuća postala je ispovjedaonica u kojoj Krist još jednom polaže svoje ruke nad raskajanim grješnicima, pozivajući ih da idu u miru i više ne griješe. Križ zdesna Kristova križa na Kalvariji postaje simbolom milijuna smrtnih postelja dok Krist još jednom čisti dušu za put u nebo.

Kršćanstvo nije etički sustav, ono je život, nije dobar savjet, nego božansko posinjenje. Biti kršćanin ne sastoji se u tome da budeš ljubazan i solidaran prema svijetu, odlaziš u crkvu preko tv signala, čitaš Bibliju i budeš sterilan da nebi kihanjem ubio bakicu od 90 godina, pažljiv prema svima – iako uključuje i sve ovo. Kršćanstvo je prije svega odnos prema Kristu iz ljubavi a ne odnos iz straha i nametnutog usmenog pravila . Kršćanstvo počinje sa ozbiljno činiti a ne biti, sa životom prožetim djelovanjem a ne pričom o vjerovanju. Biti kršćanin znači zanijekati sebe kao vrhovnu odrednicu djelovanja svjestan da je tvoje tijelo dio Božjeg hrama – Crkve – zajednice, (1Kor 3,16 ). Ako želiš da budeš poštovan i čašćen, onda poštivaj i časti kako priliči Krista i njegovo mistično tijelo koje te čini zajednicom otkupljenom krvlju. Mnogi koji žive u tijelu možda su i mrtvi u duši, prolaze ono što Sveto pismo naziva dvostruka smrt. Na taj način možemo razumjeti ono što je rekao sv. Ivan ” Imaš ime da živiš, a mrtav si” ( Otk 3,1).

Da bi sačuvali zajednicu, savez i dar otkupljenja Bog je postavio jedan uvjet, i to nimalo težak. Treba samo voljeti Boga, onoga koji je samo savršenstvo. Ali kako dokazati ljubav prema onomu koji te beskrajno voli, nikako drugačije nego strahopoštovanjem. Ljubav nije samo potvrda da si nešto obavio, ljubav je i negacija modernosti, kad izabereš da padaš na koljena pred Bogom prisutnom u živoj zajednici, time prihvaćaš ozbiljnost a ujedno isključuješ sve druge mogućnosti koje dolaze kao loši savjeti skovani na drvetu spoznaje dobra i zla u tri faze.

Prva faza je pristup bez strahopoštovanja, koji se odlikuje dijaboličnom domišljatošću jer podrazumjeva da te kler tjera da nešto činiš što ne želiš i da stoga napasnik izigrava tvoje neznanje ograničavajući tvoju slobodu. Druga faza je ismijavanje kada nam kao Evi odgovaraju da je tako netko zapovjedio, ako drugačije učinimo možemo umrjeti, Sotona se narugao. I na kraju imamo treću fazu, lažno obećanje da će zaraza nestati sve dok velika masa nije prevarena ono strahopoštovanje koje smo nekad imali sada počinje blijedjeti, a zlo koje se širi počelo je maha uzimati. Sve više i više okrećemo se od glasa savjesti uprta pogleda prema lažnoj WHO organizaciji zabranjenog voća koja zamračuje intelekt i oslabljuje čovjekovu volju da sve s vjerom postiže. Kao što je istočni grijeh unio nered u čovjekove sposobnosti tako danas možemo reći da zapadni grijeh napretka unosi nered u čovjeka i betonira temelje pokvarenosti i zla u crkvi, kako bi za kraj vremena sam vrag predstavio svoju karikaturu istinskog nauka.Ublažiti strahopoštovanje znači promašiti smisao Križa i Ljubavi koja je na njemu visila.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: