SUD

Ako postoji nešto za što se može reći da je svojstveno tvojemu životu, to je nesnošljivost prema granicama. Želiš beskonačno. Zato se toliko često razočaraš; vidiš golem nesrazmjer između ideala koji si zamišljao i stvarnosti koju si postigao. Ipak nastavljaš tražiti, i to zato što imaš neograničen kapacitet za još više. Jednostavno ne možeš zamisliti sebe kao nekoga tko ne čezne za onim još. Priroda postavlja našemu tijelu određena ograničenja za tim još. Mnogima su oči veće od želuca. Postoji granica tjelesnim užitcima. Oni dođu do točke u kojoj postaju bol, kada nam prisjedne njihovo još. Ali za želje duše nema ograničenja. One nikada ne dostižu točku zasićenja. Nema granica istini koju možes spoznati.

Kada bi ovaj život bio sve, pomisli koliko bi ti duša bila prevarena. Bila bi ogorčena kao žena zaluđena modom koja u sobi ima tisuću haljina a nema ni jedno zrcalo. Budući da imaš i tijelo i dušu, samo jedno od ovo dvoje možes učiniti gospodarem; možes natjerati tijelo da služi duši, što je kršćanski način, ili možeš natjerati dušu da služi tijelu, što je način koji vodi u bijedu. Upravo taj izbor život čini tako ozbiljnim. Drama ne bi billa zanimljiva kada bi likovi bili lutke na koncu. I nebi bilo nikakvog smisla u životu da velike i vječne sudbine nisu u pitanju, na koje možemo odgovoriti s DA ili NE našemu vječnom spasenju. ” Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu” ( Mt 10, 28)…..Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? ( Mt 16,26).

Jednoga dana doći će čas u životu kada će ovo iskušenje završiti. Znam da je to tema o kojoj suvremeni umovi ne vole slušati. Činjenica smrti danas se toliko prikriva da bi nas pogrebnici i tv propaganda, kada bi mogli, uvjerili da u svakome lijesu leži sreća. Suočen sa smrću suvremeni um osjeća nelagodu. Ne zna kako se nositi u svijetu umiranja, samo zato što se usredotočuje na okolnosti covida – 19 koji danas jedini ubija, a ne na vječna pitanja koja su uključena u smrt. Nitko se danas ne pita; jeli ovaj lik spašen ili izgubljen u paklu, nego samo, korona ga ubila ili nešto drugo.

Svet Pavao nam govori, i to na grub, stoički način, da moramo svakodnevno umirati ako želimo živjeti s Kristom. Sretna smrt s Kristom je remek djelo. Najveći razlog zbog kojeg se bojimo smrti jest to što nikada nismo spremni za nju. Većina nas umire samo jednom, a trebali bi umirati tisućama puta, trebali bi umirati svakodnevno. Smrt je strašna za onoga koji umre samo kada umre, ali to je lijepo za onoga koji umre prije negoli umre.

Zanimljiv natpis nad grobom Dunsa Scota koji glasi dva puta je umro prije nego što je bio ukopan. Manje od jednog na tisuću posjetitelja koju dođu na taj grob razumiju otajstvo ljubavi u pozadini tog natpisa.

Nakon smrti više se ne može popraviti grješan život. Ali prije smrti postoji lijek, mogućnost popravka, to je da umremo sebi podvrgavajući se zakonu žrtvovanja koji je zakon čitava svemira. Nema načina da se prijeđe u viši život osim da umremo nižemu. Onome koji se mrtvi u Kristu smrt nikada ne dolazi kao lopov u noći, već je smrt ta koja ostaje iznenađena zatekvši domaćina budna. Sviđalo se to nama ili ne, od istine ne možemo pobjeći; Ljudima (je) jednom umrjeti, a potom na sud ( Heb 9,27 ). Sud će biti dvojak. Bit će ti suđeno u času smrti, na osobnom sudu, i bit će ti suđeno u posljednji dan na općemu sudu. Na prvi sud ideš jer si osoba i stoga si osobno odgovoran za svoje slobodno djelovanje, tvoja će te djela suditi. Na drugi sud ćeš ići jer odgovaraš koliko si radio na svojemu spasenju u kontekstu mističnog tijela Kristova. Kako će izgledati sud, to će biti vrjednovanje tebe kakav doista jesi. U svakome od nas ima više osoba, to je osoba za koju drugi misle da jesi, osoba za koju ti misliš da jesi i osoba koja pred Bogom doista jesi. Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati svršeno, kao što sam i spoznat! ( 1Kor 13,12 ).

Stoga Bogu ne će biti ni najmanje važno jesmo li bili zgodni, sakati, neuki, pismeni, kapitalisti ili siromasi. Sud se neće temeljiti na našoj društvenoj pozadini. Niti nemoj, dakle misliti, da ćeš u času suda raspravljati o svojem slučaju. Ne ćeš se pozivati na olakotne okolnosti, niti ćeš moći tražiti promjenu sudnice, nema gore veze ni rođaka, niti stranačke porte kojoj ćeš podnijeti pritužbu. Ti ćeš biti svoj vlastiti sudac. Samome sebi ćeš biti porta, sam sebi izreći ćes vlastitu presudu. Bog će samo na nju udariti svoj pečat.

Sud je prepoznavanje, kao što majka poznaje svoje dijete po sličnosti sa samom sobom, tako i Bog poznaje svoju djecu po sličnosti sa svojom naravi. Duša koja ne posjeduje sličnosti s Božanskom naravi može samo čuti one riječi koje izražavaju neprepoznavanje: “Ne poznajem te” – a strašno je kada te Bog ne prepozna. Duša uprljana lakim grijesima odlazi u čistilište da opere krsne haljine, duša uprljana smrtnim i teškim grijesima baca samu sebe u pakao tako prirodno kao što kamen koji ispadne iz ruke pada na tlo. Tri su mogućnosti suda kad umreš:

Pakao; muka bez Ljubavi.

Čistilište; muka i Ljubav.

Raj; Ljubav bez muke.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: