SAKRAMENT POBAČAJA

Čovjek teško proživljava moralni pad zato što ima grižnju savjesti. Moralni pada kada postane navika, što se nekad zvao porok, može se podnijeti samo ako ga se racionalizacijom opravda. Ako pape od drugog vatikanskog koncila ne razrešuje službe progresivno liberalne i popustljive teologe, koji vjernika nužno uče  odbaciti jednu tradicijsku normu, a  to posljedično utječe na odbacivanje i drugih normi, mi imamo generalni problem u crkvi.
Evo kako funkcionira racionalizacija progresivna tumačenja uz moderni zabludjeli katolički kler koji drži da je svaki čin moralan pod uvjetom da ga vrijeme u kojemu živimo smatra moralnim. Pa tako u razdoblju  Covida – 19 krize, vjera je dobro potegnula iz čaše opojnih ideja od tv – misa, uskračivanjem sakramenta euharistije, pokore, posljednje pomasti, raskid sa tradicijom i njezinom praksom. Tako teturajući pod utjecajem Svjetske zdravstvene organizacije –  WHO, crkva propovijeda religiju koja se potpuno ograničila na ovozemaljsko vrijeme i zaboravlja na vječnost. Ona očito više ne traži od vjernika da spasi svoju dušu za vječnost, već  da spasi svoje tijelo za svijet. Ne bavi se državljanstvom u kraljevstvu Božjemu, nego kraljevstvom ovoga vremena. Ako je crkva u stanju prihvatiti WHO odredbe onda je nužno prihvatila sotonsku racionalizaciju zla, bez pokušaja raskrinkavanja zle logike koja se krije iza WHO i niza njezinih procesa obezvrjeđujući sve objektivne standarde po kojima bi smo se mogli mjeriti kao moralno društvo ili zdravo kršćanstvo.

Jedan od najvažnijih partnera Ujedinjenih naroda je Međunarodna federacija za planiranje roditeljstva IPPF i Svjetska zdrastvena organizacija WHO.
Rad Svjetske zdravstvene organizacije koja toliko brine o našemu zdravlju, 70% svojih novčanih sredstava troši na seksualnu pedagogiju antropološkom smjernicom koja kaže da ljudska bića od rođenja imaju potrbu za seksualnom aktivnošći, a i pravo na to. Ne zvuči samo sotonski, nego je sotonski.
Kakav je to mamac sotonizma progutala klerikalna crkva, racijonalizirajući svoju vjersku praksu, zadirući čak u nauk i tradicijske vrijednosti, možemo sažeti u jednu tempiranu bombu koja uskoro ima puknuti.
Njezina sotonska energija započinje odabirom zla čina, kojeg se mora predstaviti kao nešto dobro, inače ga, kako kaže Aristotel ne bi mogli odabrati. Ono šo je bilo zabranjeno ili ne zamislivo sada postaje dopustivo. Hilaire Belloc piše da je u tom slučaju ” svako zlo svoje vlastito dobro”.  Stvarnost moralnoga reda, kojemu bi naše želje trebale biti podređene, kršćani danas zamjenjuju nekom modernošću za koju svu teologiju koristimo tražeći opravdanje za svaki kompromis sa Sotonom, u uvom slučaju – ta sotona je WHO.
Smisao usporedbe Sotone i WHO nije medicinsku znanost proglasiti zlom, nego opisati golemu moć utjecaja Sotone koja racijonalizacijom kvari i otupljuje savjest pojedinca i kršćana. Zabrinutost postaje razumljiva u širem kontekstu lažne stvarnosti kojoj je kamen temeljac kontracepcija, a krunski je kamen istospolni brak.  Logično je da od prvog dođe do drugog, od drugog dođe do trećeg, u svaku ideju je ugrađena njezina svrha koja nosi svoje posljedice, kao i djela koja iz toga proizlaze. Ako WHO može opravdati i zakonskim regulativama opravdati ubijanje milijuna djece, što onda ne može učiniti. Ako sotona za cilj ima ubijati nedužnu djecu mora se dobro poslužiti psihološkom dinamikom da slabovidne tupane duhom uvjeri kako nas želi zaštiti od virusa, ni manje, ni više, nego Sotonskim sakramentom pobačaja u kojem cijelom svijetu nudi inicijaciju zla kroz cjepivo, zamislite logike od 1973 ista ova organizacija koja nas danas tobože štiti, je ubila 55 milijuna djeca a sada starudiju želi spasiti. Znači WHO pod okriljem Ujedinjenih naroda svoju avanturu sa Sotonom započinje provođenjem brige o zdravlju i tolerancijom prema homoseksuslcima oboljelih od AIDS-a, odnosno pozivom na odgovornosti za druge ” prije kapica prezervativ na donju glavicu, a danas  maskica na gornju tikvu”.  Isti ti Ujedinjeni narodi i Svjetska zdravstvena organizacija nisu ništa činili da bi nerođenu djecu zaštitili, nego suprotno pojavom pilule i kondoma pod krinkom zaštite  zdravlja od side, progurali su homoseksualnost – promiskuitet kao uzročnu posljedicu abortus kojeg  javno priznaju kao ljudsko pravo, nametnuto kao normalna pojava izvrtanjem naravnog zakona zaogrnut u jezik ljudskih prava, a zapravo je posve suprotno. Ako UN i WHO nisu moderne religije smrti onda ni katoličanstvo nije religija vječnoga života . Drugim riječima Sotona se služi iluzijom o istini, da bi on uspio svi moraju pristati na njegove predigre kako bi završili u glavnoj igri. Svi smo u opasnosti, i sotonsko rješenje te dvojbe je vršenje pritiska stvaranjem krize, oni koji to ne prihvaćaju moraju biti prisiljeni državnim aparatima kako bi pokleknuli pred Sotonom i pred njegovom religijom smrti u obredu sakramentalnog pobačaja. Religija smrti vodi kampanju straha od zaraze dok maršira kroz društvene institucije, tisak, medije, liječnike, vjerska tijela i čoravi kler, građanske pederaste udruge, poslovne i korporativne čimbenike, vodeće javne ličnosti, obrazovne ustanove te jedno po jedno pridobiva za svoju stvar.
U tom smislu, postoji li bolji mehanizam za izbacivanje Boga i njegova zakona, u ime nekakvih sotonskih organizacija koje za cilj imaju smanjenje populacije pobačajem, homoseksulističkim seksualnim oslobođenjem i eutanazijom kao činom pun ljubavi, zar da nasjedam na njihovu viziju zdravoga svijeta bez temeljnih moralnih postavki.
Zar može nešto čemu je temelj zlo, donjeti dobro???
Ironično je da kršćanska logika ne prepoznaje WHO igru kao svoju najveću pogibelj,  bez sposobnosti prosuđivanja i ne prepoznavanje vlastite ravnodušnosti na usvajanju svega što nam nameče sotonska organizacija. Ne može Crkva prihvaćati neka nametnuta pravila na štetu vlastitih ako na kraju ne zagrize jabuku cijelog svjetonazora iz kojeg proizlazi da jedino ljudski um pobjeđuje u ovoj borbi. Stoga se postavlje logično pitanje, može li WHO biti borac za moje zdravlje kad od istine nemaju ni “I” jer je njihova istina provođenje pobačaja koji je proizvod njihove UN seksualne revolucije koja se toliko snažno nameće društvu. Njihova logika pobačaja zahtijeva da se smrt proširi s fetusa na dijete koje će se roditi, zatim na bolesnu osobu i na druge koji predstavljaju teret za društvu. I sad nam polupani katolički moralisti opravdavaju njihovo sakramentalno cijepivo kao moralno prihvatljivo. Jednom rječju religija je preuzela ulogu da tvrdi da je dobro ono što je u svojoj suštini čisto zlo. Tako ispada da u razvijenom intelektulnome svijetu, nikad prije ni jedna skupina učenih ljudi nije se prometnula u bandu tupavih  suradnike ubojica, zaodjeveni u akademske i misne halje koristeći se jezikom znanosti i vjere. Pristati uz malo zla, iz nužno zlo uvijek za sobom vuće drogo veće zlo koje tek dolazi. Kako su oni s početka teksta liberali u Katoličku crkvu donjeli pokvarenost i mlakost, tako danas šutnjom i dopuštanjem biskupa nalazimo se pred velikim promašajem Crkve, koja je za sve loše na svijetu od Adama uspijela naći dobro opravdanje, pa tako i danas nalazi opravdanje pomoću lijepih riječi za svoje sudjelovanje u najvećem kolektivnom zlu sakrementalnog ubrizgavnja cjepiva.
Ako crkva dopušta da pravila određuje WHO, to je zato jer klerom i njihovim dušama vlada nered što za posljedicu ima kapitulaciju duha pred tjelom, odnosno jezovita slutnja  i pristanak na konzumaciju WHO sakramenta pobačaja doslovna je činjenica da je kler sišao s uma. Lekcija je jasna Antikristu nisu potrebni ateisti i agnostici, nego tupavi katolici da bi  đavao zasjeo u crkvu i zaposjeo dušu. Na kraju oslobođenje od  Covida nije sloboda nego masovno uništenje.

Na kraju nećemo pamtiti riječi naših neprijatelja, već šutnju naših prijatelja.
Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: