NOVI SOJ PARTIJA

Poslušnost crkve prema državi pomiče granice u korist kvaziljudskog a ne slobode poslušnosti Bogu. Nije smisao cjelokupnog ljudskog postojanja sve ljudsko i prolazno, čovjek i njegova nada idu onkraj ustroja države i sfere političkog djelovanja. Gospodin dakle odbacuje svjetovnu mudrost, jalova i bezdušna djela. Svako iduće pomicanje granice  straha  od zaraze Covid – 19, pretvara nas u novi Babilon, a od katoličanstva pravi protukršćanstvo upravo zato što crkva pokušava biti medicinar ljudskih mogućnosti i nada. Tako crkva samu sebe po ljudskom činu ovlašćuje za nešto što nema veze s Bogom, tako falsificira i osimurašuje čovjeka stvorenog na sliku Boga. Prihvačajući totalitarni Covid režim crkva sve više postaje otpadnička Judina sluga i religijska tiranija, koja ne žudi za duhovnom ostavštinom crkvenih otaca i sinovskim strahopoštovanjem nego državničko služanskim strahom.

U isti mah država i dobar dio klera nas truju kako je slobodan i zdrav onaj tko ispunjava zahtjeve strategijske borbe protiv Covida, dubinska razlika u prožimanju naše trenutne životne prakse na nastalu situaciju nije stvar u odnosu na prisutnost virusa, nego u odnosu koliko crkva danas uistinu vjeruje kao i svaki pojedinac u Isusovu prisutnost dok ga se obeščašćuje i gazi razbacivanjem po rukama. Nemojte me dakle ponovno razapeti i oskvrnuti ni vrijeđati Duha Svetoga, čovječe bez sinovskog strahopoštovanja nećeš živjeti u miru.
Citiram Tomu Akvinskog;
Štovanje Presvetog sakramenta sastoji se u strahu povezanim s ljubavlju, strahopoštovanje pred Bogom naziva se sinovskim strahom, jer želja za primanjem proizlazi iz ljubavi, dok poniznost i poštovanje izviru iz svetoga straha. Prema tome  ljubav i strah jedino pripadaju štovanju pričesti.

Tako današnja pastirska tiranija pati od nerazumijevanja Golgote sadašnjosti, svjedočeći svojim promjenjivim praksama i prevrtljivoj pokorničkoj misli prema državi, kao zmije pokrivamo se ljuskama lažne pobožnosti ” rod guja “. Danas se zapravo, više nego ikada, ponovno odbacuje i razapinje Krista, crkva osim bijedne čovjekove ispraznosti nema ništa. A u skladu s tim opasnost postaje sve teža, koja izmiče sigurnosti čovjeka dotle da demonskim planom crkva po prvi put u povijesti proizvodi teološku ideologiju pakla. Sve što danas crkva smatra razumskim, to nije ništa drugo već hedonistički proizvod nas samih, ta prividna pobožnost koja je usmjerena prema čovjekovu samouništenju. “Ja znam da će nakon mog dolaska među vas uljesti vuci okrutni koji ne štede stada” ( Dj 20,29 ).
Pravi naziv za katolika današnjice je pacijent kršćanin, koji da bi se zvao katolikom mora imati neki predznak, pa makar to u ime osrednje pobožnosti bila i slijepa poslušnost. Glavno je u Covid tiraniji načiniti kršćanina koji je više usredotočen na posao države nego na strahopoštovanje prema Kristu u pričesti. Beskrajni izvor relativizma u religiji, ludost u državi i strah u narodu od zaraze nije ništa drugo nego nasjedanje na sotonsku filozofiju koja čovjeku želi odvratiti pozornost od Vječnosti. Jedno veliko kao da izgleda kao pobožno nešto, a u stvari je veliko ništa. Kada religijska tiranija i diktatura relativizma postanu pravilom koje se treba održavati, tada se pojavljuju izvanredno povoljni učinci za protivnika da ugrabi duše koje su trebale napučiti nebo, ravnodušnost i mlakost se mora izbljuvati.

Borba protiv Covida postaje idolopoklonstvo nužnosti, tako klerikalno sluganstvo više vjeru ne prikazuje kao cjelinu koju nastoji očuvati nego naprotiv skupa sa državom radi na produbljivanju njezinih nedostataka te omogućava monopolizaciju vlasti da ona upravlja crkvenom slobodom i dostojanstvom kojeg je uvjek pratila opasnost da se izgubi, odnosno njezina sklonost nazadovanju kada gubi svoju autentičnost.
Prihvaćanjem ovog stanja golema je čistka u kršćanskoj misli koja za sobom vuče neizbježnu podjelu i nazadak kršćanskog nauka. Dok danas kler nastupa samouvjereno i bahato, bez osobita poštovanja Euharistijskog Krista i promišljanju o nasljeđu tradicije i svetaca, kler gubi pastirsku službu a postaje sve više činovnički i službenički aparat države. Njihovi savjeti se svode geslom poslušnosti i čarobnim selektivnim riječima ideoloških predrasuda prema povijesti, čini koje niti su spremni dovesti u pitanje niti posjeduju volju za njihovo istinsko propitivanje. Slijep za euharistijsko strahopoštovanje, slijep za Boga, to je istina, slijep za Boga, slijep za povjereno mu stado.
Ako Bog nije vrhovna instanca za sve, onda to mora biti samo razum. Ali, ljude je zahvatila „intelektualna paraliza”. Komotnije je tvrditi ono što Covid politika kaže ili pobijati suprotno mišljenje nego to argumentima dokazivati. I dok se ovozemsljsko proglašava božanstvom, u tjelesnu se čast stalno prinose propovijedi ludosti. Rasprava među katolicima više i nema smisla, kao ni pokušaj usklađivanja  biti poslušnosti i biti strahopoštovanja prema pričesti. Ideologija pričesti na ruke je stvar covid trenutka  po svojoj naravi, jer ona nije na usluzi sredstva da se produbi vjera, nego sredstvo na usluzi da se ispuni forma države i njenog duha kako bi se sačuvalo raspadljivo. Tako odjednom ideologija pričesti na ruke ne daje prostor biti protiv, onaj tko pokušava postaviti pitanje automatski prelazi u neprijateljsku stranu i prozvan je nazadnim. U novoj  covid ideologiji crkva i država zajedničkom skrbi za zdravlje prave novu zbilju drugova i drugarica, tj. odgovorni i ravnopravni građani  postaju ponosni članovi nove covid komunističko-katoličke partije. Ispovijedanje Tomine vjere i potvrda naše vjere više nije stvar svete sumnje i strahopoštovanja odgovarajući Gospodin moj i Bog moj, odgovarajući Tomi, Gospodin nije rekao: Budući da si dodirnuo, nego budući da si me vidio, tko se usuđuje dodirnuti živoga Krista vjerujući vjerom bezvjeraca i pogana da bi Kris mogao biti zaraza.??? Gospodin moj i zaraza moja, sve znaju, sve vide, a srcem ne dodiruju, otklonivši svaku sumnju povjerovaše da je i Bog možda covid pozitivan i kažu povjerovali su u mene Boga. Ovim riječima pokazuju da ne služe Bogu nego sebi.
Nije potrebno biti osobito pronicav da bi se zamjetila velika sličnost covid politike između totalirizma i komunizma, jedna te ista dogmatičnost tisuću puta ponavljena laž postaje istina, jedan te isti pripropsti um, jedni te isti priglupi silogizmi, jedno te isto zanesenjaštvo podređivanje mišljenja političkom programu. I umjesto da to kod katolika izaziva sram, kler ističe ponosno kao da su oni veći civilni stožer nego sami stožer, a većinu katolika povezuje odbojnost sa svijetom prema shvaćanju vrhunca misne žrtve, odnosno pričesti. Jedni i drugi se mogu hvaliti jedino kako žele bolji neuhvatljivi svijet, a jedino što im uspjeva je slijepo slušati ideološku vlast, i jedini umni i duhovni doseg je hvaljenje vlastitim ograničenim vidokrugom. Tako covid katolik sam sa sebe uspješno zbacuje pobožnost koja mu ugrožava život, mjere opreza kod pričesti nikad neće učiniti život istinski slobodnim i radosnim. Covid katolik je na sebe stavio drugačije okove, a duh mu znatno oslabio za oslobođenje. I takvo ga tužno stanje stvari ipak ne rastužuje jer ograničenja koja su mu nametnuta savršeno odgovaraju njegovoj nevjeri i  njegovu postojanju u svijetu bez Boga.
Bog je sama Ljubav. U Njemu je ona svemoguća, stoga nisu slijepi oni koji ne vide sunca, nego oni koji ne vide rješenje pandemije u Bogu.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: