KORIŠTENJE CJEPIVA ( zrno tamjana za Baal Zebuba)

Protukršćanske svjetske sile koje promiču kulturu smrti, nastoje nametnuti (svjetskom) stanovništvu implicitnu – udaljenu i pasivnu – suradnju s pobačajem. Takva udaljena suradnja je sama po sebi zlo zbog izvanrednih povijesnih okolnosti u kojima te iste svjetske sile promiču ubojstva nerođene djece i eksploataciju njihovih posmrtnih ostataka.

Kada koristimo cjepiva ili lijekove koja su nastala od staničnih linija pobačenih beba, fizički imamo koristi od „plodova“ jednog od najvećih zala čovječanstva – okrutnog genocida nad nerođenim djecom. Jer da nedužno dijete nije okrutno ubijeno, ne bismo imali ta konkretna cjepiva ili lijekove. Ne bismo trebali biti toliko naivni da ne vidimo kako ta cjepiva i lijekovi ne nude samo zdravstvenu korist, već i obećavaju te promiču kulturu smrti.

Kad papa poziva na cijepljenje on ne čini nikakav nauk osim zastupanja osobna mišljenja u kojem netko drugi snosi odgovornost za pobačaj koristeći se tezom da smo mi odgovorni za smrt ili bolest ako se ne cjepimo. Tako kultura pobačaja koja ima razorne nemoralne posljedice, za papu i pobornike cjepiva očito nema. Cjepiva dobivena na nemoralan način, objektivno u teoriji sadrže nešto dobra. Što u praksi znači; današnja primitivna moralna teologija po pitanju pobačaja legitimira mehanizme ubijanja nevinih ako su u korist drugih. Svaki katolik kome ova papinska teorija cijepljenja kako bi se izbjeglo veće zlo – nebo vapijućim zločinom postane praksa odobravanja pokazuje primjer vlastite prosudbe dobra, kojom samo umiruje svoju savjest, i to tuđom prosudbom manjka dobra, odnosno viškom zla u iskrivljenoj svojoj savjesti. Po logici prosudbe dobra – moralne teologija navodi npr.; “studentica ostane trudna i nema nikakve pretpostavke za brak ona mora učiniti prosudbu dobra, odnosno biranja manjeg zla, donjeti dijete ili imati loš brak”. Niti je dijete zlo niti brak, nego je zlo ostati trudan prije braka i svaki izlaz eliminacijom je samo pokušaj umirivanja savjesti. Tako i kod cjepiva nije stvar biranja manjeg zla prosudbom dobra, dijete je dobro i ne može služiti tvornici genocida koja će proizvesti moje dobro, zlo je činiti pobačaj i njime se okoristiti kao sredstvom za moje dobro, prosudba većeg ili manjeg dobra ne može biti ako je zlo u pitanju. Problematika je jasna kao na dlanu, ako je za nauk katoličke crkve pobačaj neprihvatljivo sredstvo za rješenje problema, tada je neprihvatljivo i svako cjepivo. Tko god tvrdi suprotno taj opravdava da se ponekad može i ubiti u tuđu korist.

Promatrajući odgovor Katoličke Crkve, zagovornici abortusa odgovorni za biomedicinska istraživanja zaključit će da je hijerarhija prihvatila ovu situaciju, koja uključuje čitav lanac zločina protiv života i doista se može prikladno opisati kao „lanac smrti“. Moramo se suočiti sa stvarnim opasnostima, posljedicama i okolnostima trenutne situacije.

Naravno, neki tvrde da će se čak i ako ljudi ne budu uzimali ta cjepiva, industrija pobačaja i dalje nastaviti ubijati nevine. Možda nećemo smanjiti broj pobačaja ako prestanemo uzimati takva cjepiva ili lijekove, ali to nije problem. Problem leži u moralnom slabljenju našeg otpora prema zločinu pobačaja i prema zločinu trgovine, eksploatacije i komercijalizacije dijelova tijela ubijene nerođene djece. Korištenje takvih cjepiva i lijekova – iako neizravno – podupire nastavak ove užasne situacije. Jedna je stvar ne biti odgovoran ili ne činiti pobačaj, a savim je druga ispitati savjest kakve nemoralne posljedice sadrže za moje duhovno dobro. Jer, prioritet je spasenje duše a ne tijela, težinu božanske zapovijedi ” ne ubij ” ne možemo osmišljavati kao nužnu potrebu od koje stvaramo teoriju dobra. Život je poseban dar, ali veći dar nego život je dar duše. Bog privlači k Sebi, ali i Sotona k sebi, to je razlog zašto đavao porobljava duše. Sotoni se ionako gadi svaki ljudski grijeh ali on voli mali kompromis.

Teorije koje opravdavaju upotrebu cjepiva stvorenih od pobačene djece

Dokumenti Svete Stolice (iz 2005., 2008. i 2020.) koji se bave cjepivima razvijenim od staničnih linija ubijene nerođene djece nisu nepogrešiva odluka Učiteljstva. Argumenti izneseni u gore spomenutim dokumentima vezana uz moralnu dopuštenost upotrebe cjepiva, za čija su se istraživanja koristile stanične linije pobačene djece, su u konačnici previše apstraktni. Moramo pristupiti ovom problemu na dublji način, a ne ostati u pravnom pozitivizmu i formalizmu apstraktnih teorija suradnje sa zlom, koristeći se tuđim zlim djelima, dvostrukim učinkom ili onim što netko želi nazvati teorijama opravdanja.

Moramo ići dublje, do korijena problema i razmotriti aspekt proporcionalnosti. Ovaj konkretni lanac stravičnih zločina – ubojstava, uzimanja staničnih linija i dijelova tijela ubijene nerođene djece i komercijalizacija njihovih ostataka kroz proizvodnju i ispitivanje cjepiva i lijekova – je neusporediv u odnosu na druga kaznena djela, primjerice korist od ropskog rada, plaćanje poreza itd. Čak su i najočigledniji povijesni primjeri, koji se ponekad navode kako bi se opravdala moralna dozvoljenost uporabe cjepiva koja su okaljana pobačajem, neusporedivi s pitanjem i problemom koji je pred nama.

Zbog ozbiljnosti pobačaja i trenutno sve veće industrije pobačaja i biomedicinskih istraživanja koja uključuje trgovinu i eksploataciju pobačenih dijelova tijela djece, načelo materijalne suradnje ili drugih sličnih teorija se u ovom slučaju ne mogu primijeniti. Stoga je izuzetno protupastoralno i kontraproduktivno dopustiti upotrebu cjepiva okaljanih pobačajima u ovom povijesnom trenutku. Duše ubijenih beba, od čijih dijelova tijela ljudi sada imaju koristi kroz lijekove i cjepiva, žive i imaju ime pred Bogom.

Kada netko koristi cjepivo stvoreno od pobačaja, zapravo izravno podržava cjepivo. Plaćajući porez, čovjek se ne suočava izravno i osobno s postupkom određenog pobačaja. Vlada sada konkretno ne traži da vaš novac dajete za „ovaj“ konkretni čin pobačaja. Vlada često koristi naš novac protiv naše volje. Stoga je uporaba cjepiva stvorenih od pobačaja puno osobnije suočavanje i puno bliži susret s monstruoznim zločinom, nego plaćanje poreza ili korist od zlih djela druge osobe. Ako vlada kaže građaninu izravno i osobno: „uzimam vaš novac da platim ovaj konkretni pobačaj“, netko to mora odbiti, čak i ako to znači oduzimanje vlastitog doma i zatvor.

U prvim stoljećima su kršćani plaćali porez poganskim vladarima, znajući da će dio poreznog prihoda koristiti za financiranje štovanja idola. Međutim, kada je vladar zatražio od kršćana osobno i pojedinačno sudjelovanje u zločinu idolopoklonstva, prinošenja samo malog zrna tamjana pred kipom idola, to su kršćani odbijali, čak i po cijenu mučeništva zbog svjedočenja prve Božje zapovijedi.

Odbijanje prilagođavanja cjepivima okaljanih pobačajem

Kako možemo maksimalno odlučni biti protiv pobačaja kada prihvaćamo cjepiva koja su okaljana pobačajem, to jest nastala su zbog ubojstva djece. Logika i zdrav razum zahtijevaju da ne prihvaćamo takva cjepiva ili lijekove. U teškim vremenima velike pomutnje Bog se često koristi malim i jednostavnim ljudima koji govore istinu dok je većina prihvatila „kulturu smrti“. Nažalost, mnogi ljudi u Crkvi, pa čak i neke katoličke pro- life organizacije su prihvatile „kulturu“ oko specifičnog pitanja cjepiva i lijekova koji su nastali pobačajem. Čini se da su se mnogi teolozi, pa čak i Sveta Stolica i velika većina biskupa prepustila „kulturi“, a u današnjoj Crkvi ostaje samo manjina koja govori: „Stani. Ovo nije dobro. Ovo je opasnost!” Kao kršćani, naša je dužnost svjedočiti svijetu ne prihvaćajući ta cjepiva i lijekove.

Mogli bismo pitati zagovornike korištenja cjepiva ili lijekova, koji svojim ponašanjem vrijeđaju pobačaj, „…ako biste putovali u prošlost i bili svjedoci jezivog ubojstva nerođenog djeteta, komadanja njegovog tijela, uzimanja njegovog tkiva i njegovih stanica koje su zatim obrađene u laboratoriju, čak i ako su stotine kemijskih procesa bile povezane s tim određenim cjepivom ili lijekom, biste li mogli mirne savjesti primiti takvo cjepivo ili lijek u vaše tijelo?“ Teško je zamisliti da bi mogli, nakon što bi im pred očima bio prizor komadanja djeteta i fizičke koristi od upotrebe njegovih stanica. Ako vam i tad nebio bio problem s tuđim djetetom, zamislite vlastito dijete kako ga komadaju, ako vam i sad nije problem, onda potražite egzorcista.

Razlika se često radi između izravne prisutnosti linija fetalnih stanica koje potječu od ubojstva nerođenog djeteta u cjepivu i njihove upotrebe u ispitivanjima, a zasigurno je potonje objektivno gledano jednak zločin. Još uvijek ne možemo prihvatiti upotrebu ovih staničnih linija čak ni za testiranja, jer nas dovode do zločina upotrebe stanica ubijenih beba. I u ovome se slučaju nagomilavaju stravični zločini. Prvi zločin je ubojstvo djeteta. Drugi je upotreba i obrada njegovih staničnih linija. Te je još jedan zločin upotreba ovih staničnih linija za testiranja. Ne možemo surađivati u ovom gomilanju zločina i ni na koji način ne možemo imati koristi od „nusproizvoda“.

Obaveza pružanja otpora

Zamislimo da je mogućnost pobačaja u cijelosti zabranjena u cijelom svijetu. U tome bi slučaju medicinska i farmaceutska industrija morale potražiti alternative za razvoj cjepiva, a Bog će ih pružiti ako poštujemo Njegov zakon, posebno Petu zapovijed. Međutim, Bog će nas kazniti ako za proizvodnju i ispitivanje cjepiva i lijekova koristimo stanične linije od ubijenih beba! Moramo se otvoriti nadnaravnoj perspektivi.

Moramo se oduprijeti mitu da alternativa ne postoji – a korištenjem ovih cjepiva ili lijekova surađujemo u daljnjem širenju ovoga mita. Ipak, postoje alternative! Protu kršćanske svjetske sile zasigurno neće priznati da postoje alternative i nastavit će gurati cjepiva koja su okaljana pobačajem. Ali moramo se oduprita – dok se mnogi katolici čude novonastalim bolestima.

Čak i ako postoji samo mala skupina vjernika, svećenika i biskupa koji to čine, u konačnici će istina prevladati. Povijest će nas podsjetiti i reći nam da su čak i neki dobri katolici dopustili ovo, čak da su i visoki prelati odgovorni za upravljanje Svetom Stolicom popustili rastućoj biomedicinskoj i farmaceutskoj industriji koja je koristila stanične linije od ubijene nerođene djece za proizvodnju i ispitivanje cjepiva i lijekova. Povijest će reći da su dopustili da ih zaslijepe apstraktne teorije o udaljenoj materijalnoj suradnji ili nekoj sličnoj teoriji, imajući korist od zlih djela drugih.

Moramo slijediti istinu.

Čak i ako izgubimo sve prijatelje, trebali bismo slijediti svoju savjest, kao što su to učinili sveti Thomas More i sveti John Fisher. To je ujedno znak posljednjih vremena da su čak i dobri ljudi zbunjeni oko ove važne stvari. Prisjetimo se riječi našega Gospodina, koji je rekao da će čak i izabrani biti zavedeni (usp. Mt. 24,24). Doći će vrijeme kada će Bog otkriti ljudima u Crkvi, koji sada brane ispravnost korištenja cjepiva okaljanih pobačajem, neke od posljedica njihovih izbora. Otvorit će im se oči, jer je istina tako moćna. Moramo živjeti za istinu i vječnost.

Šutjeti i pristajati na već široko rasprostranjenu upotrebu pobačenih dijelova dječjeg tijela za biomedicinska istraživanja i argumentirati ovu nepravdu apstraktnom teorijom „udaljene materijalne suradnje“ ili kako god bi netko mogao nazvati takve teorije opravdanja, duhovno je sljepoća i težak propust u dramatičnom povijesnom trenutku. Na taj molitveni vapaj jednog naroda koji je poubijan pobačajem, izrmcvaren pod krinkom ljudskih prava, uzvikuje Bogu u lice svoju bol, na taj vapaj svatko tko se ogluši zaziva na sebe prokletstvo. Kršćani bi trebali ustati i proglasiti cijelom svijetu: „Nikada se nećemo pomiriti s ovom nepravdom, čak iako je ona već toliko raširena u medicini! Nije dopušteno tretirati nerođenu djecu, živote najslabijih i najbespomoćnijih ljudi na cijelom svijetu na takav ponižavajući način, tako da jači, oni koji su već rođeni, mogu imati privremenu zdravstvenu korist od njihove upotrebe“. Gdje si, Bože, kako katolik može šutjeti dok – tvoja najnedužnija stvorenja najgore trpe – kao ovce koje vode na klanje, a da ni usta ne mogu otvoriti. Nije vjera pobožna pro life fraza ja sam protiv pobačaja, ali sam za cjepivo, križ se ne može iskonstruirati da temeljne ljudske vrjednote postanu subjek nijekanja istine, bez obzira koliko vi volili svoj život i život vaše djece, ne priznaje se Boga samo usnama dok iz fotelje blagostanja šutite na strahote kako bi taj udio zla vama koristio. Ako vam se ovakve stvari čine prihvatljivim, onda Boga u vašem životu nema. Nikad ne može biti dobro ono što se temelji protiv istine, te ako se vjerski život sveukupnog djelovanja zasnuje na nijekanju istine. Istina ne može biti konkurent našeg života, “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 45), dug grijeha koji pobačaj ostavlja seže dalje od radijusa oproštenja i mogućnosti da se učinjeno popravi, zar pobačaj nije Nebo vapijući grijeh, ne može se nitko otarasiti krivnje po radi glupe fraze da se istina i laž nerazdvojivo pomiješaju.

Lik Ivana Karamazova u poznatom romanu „Braća Karamazovi“ postavlja kobno pitanje:

Recite mi odmah, pozivam vas – odgovorite mi: zamislite da Vi sami gradite zdanje ljudske sudbine s ciljem da ljude usrećite u konačnici, da im napokon pružite mir i odmor, ali za to morate nužno mučiti samo jedno maleno stvorenje, to isto dijete koje je udaralo grudi malim šakama, i da podignute svoje zdanje na temelju njegovih neuzvraćenih suza – biste li pristali biti arhitekt pod takvim uvjetima?

Nezaboravne su riječi kojima je papa Ivan Pavao II snažno osudio svako eksperimentiranje na embrijima, izjavivši:

Nikakve okolnosti, svrha i niti jedan zakon ne mogu nikada dopustiti čin koji je suštinski nedopušten, jer je u suprotnosti sa Božjim zakonom koji je zapisan u svakom ljudskom srcu, spoznatljiv samim razumom i proglašen od strane Crkve. Ova procjena moralne težine pobačaja treba se primijeniti i na novije oblike grešne intervencije na ljudske embrije koji, premda provedeni u legitimne svrhe, neizbježno uključuju i ubijanje tih embrija. To je slučaj s eksperimentiranjima na embrijima, koja su sve raširenija na polju biomedicinskih istraživanja i zakonski su dopuštena u nekim zemljama… Upotreba ljudskih embrija ili fetusa kao predmeta eksperimentiranja predstavlja zločin protiv njihovog dostojanstva kao ljudskih bića koja imaju pravo na isto poštovanje kao dijete koje se rodilo, i kao svaka odrasla osobaOva moralna osuda se isto tako odnosi na postupke koji iskorištavaju žive ljudske embrije i fetuse – ponekad posebno „proizvedene“ za svrhu oplodnjom in vitro – bilo da se koriste kao „biološki materijal“ .

Krv ubijene nerođene djece vapi Bogu zbog cjepiva i lijekova koji koriste njihove ostatke. Moramo se pokajati zbog nagomilanih zločina. Moramo tražiti oprostiti ne samo od Boga koji istražuje „bubrege i srca“ (usp. Otk 2,23), već i od duša sve ubijene nerođene djece koja imaju ime pred Bogom. Posebno moramo tražiti oprost od one djece čiji se dijelovi tijela koriste na tako ponižavajući način radi zdravstvene zaštite živih ljudi. Neshvatljivo je kako klerici uz pomoć apstraktnih teorija iz moralne teologije mogu umiriti savjest vjernika, dopuštajući im upotrebu takvih cjepiva i lijekova. A još je više neshvatljivo da se danas katolici hvale vlastitim poganlukom i otupjelom savješću.

Krv ubijene nerođene djece vapi Bogu zbog cjepiva i lijekova nastalih od pobačaja! Na koncu strah za karijeru postaje jači od straha pred božanskom istinom. I Pilatu je bio važniji politički mir od Istine.

Prošireni tekst mojim mišljenjem, na tekst biskupa Atanazija Schneidera.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: