UMIRUJUĆA RELIGIJA

(Otk 16, 1 – 17 ) ….i sedmi izli čašu na zrak.

Priča ili sami spomen o paklu nije dobrodošao u današnje hedonističke uši. Odgoj vjernika kroz propovijedi u katoličanstvu bez eshatološkog spomena čistilišta i pakla nije ništa drugo nego deformirani oblik religije, poput kakva sektaštva. To se izobličenje religije javlja kada se premalo pozornosti poklanja pročišćujućoj ulozi svetoga straha Božjeg. Naš svetac Alojzije Stepinac kaže; Iz žive vjere niče onaj spasonosni strah Božji, koji je početak svake mudrosti, jer izgoni grijeh iz duše i čuva i unapređuje krjeposti. Po ovoj logici mi danas imamo mrtvu vjeru, iz koje niče strah od virusa, potresa, siromaštva, dugova, recesije, tumora, koji je početak svake gluposti. Drugim riječima katoličanstvo je postalo sredstvo potiskivanja cjelovite istine, o sudu i paklu ni spomena.  Provalom protestantske hipijevske teologije milosrđa u katolički nauk, tolerancija grijeha pomaknula se do gadljivosti. Disciplina se svakim danom srozava i svaki sakramenat postaje mehanizam opravdavanja čovjekova vlastita ne/pogleda na grijeh koji se nalazi u teškoj zabludi sa vlastitom iskrivljenom savjesti. Ako nema  propovijedi o paklu, zašto bi bila propovijed i o raju, ako nema pakla onda nema ni raja, ako je grijeh relativan, onda Boga nema, ako nema Boga, onda je zlo dobro, a čuti istinu je fanatizam, srđba i zlo.

Postoji stara narodna izreka koja kaže; Dobar je strah kome ga je Bog dao. Ali postoji i novi soj narodnih – koja kaže; misli da je razuman i onaj kome je Bog razum oduzeo.  Svako ljudsko biće barem bi trebalo biti svjesno gorčine smrti, kao i toga da ne zna kamo ide nakon smrti, ili katolički rečeno čovjek bi svaki dan trebao promišljati o posljednjem sudu. Krist vrijeme privodi njegovu kraju tako što ulazimo u trenutak velikog otpada ili širokog puta koji vodi u propast. Kao što je spomen o uskrsnuću kroz povijest oduvjek bio i ostao sablazan za intelekt svijeta, tako spomen o paklu postaje sablazan za nadrikatoličanstvo. Bljutave propovijedi u ključnim trenutcima današnje covid krize postale su stvarna misaona i jezična kamilica za ispiranje usta  – jeftina predstava koja ugađa neprosvijetljenoj uspavanoj publici.

Čovjek jedino može o vječnosti promišljati ako u razum stavi sve ono što se odnosi na vječnost. Izostavom samo jedne zbiljnosti o mogućnosti da možemo lakše završiti u paklu nego mukom zaraditi nebo, današnji kler  ugodnom rekonstrukcijom prikriva vlastita zlodjela, propovjedajući jedno a živeći drugo, izjelice, vinopije i razmetnici, hedonistički život – hedonističke propovijedi. Sve oprečno onome kako je govorio, naučavao i primjerom živio Gospodin. A budući da je Crkva sazdana od svećenika i od laika, onaj kome svećenik nije pastir vjerovatno ni laik nije ovca. Isprazna floskula da kler propovijedima o paklu odbija vjernike savršeno odgovara uzroku svih naših nemira, koji jest taj da se više ne samooptužujemo. Đavao i ovozemljski silnici i crkveni velikodostojnici našeg vremena postupaju kao vukovi, ustupaju crkvena dobra WHO silnicima da im isti odaju priznanje njihovih poslova a ne poslova vječnog spasenja, oni pakao ne spominju ali ga proizvode kada imaju pomoć sina prokletstva koji sije zablude. Crkva ima dužnost svoju djecu rađati riječju Božjom, u porođajnim bolovima stege, oštrine i pokore da bi mogli djelovati a ne biti oslijepljeni u svome razboru rođenom iz laksne savjesti.

Propovijed mora biti čvrsta, mora predstavljati prave riječi, a ne lažne, smiješne, lakoumne i laskave, već riječi koje potiču ganuće i plač.
Salomon kaže u ( Prop 12,11 ); Besjede su mudrih ljudi kao ostana ( ostan znači štap) i kao probodeni kolci.
Naime, kao što od ostana”štapa” poteče krv, a kolac ako probode izaziva veliku bol, tako i riječi propovijedi i mudrih moraju podbadati grešnikovo srce i izazivati krv suza, kao što kaže sv. Augustin, krv duše – izazvati bol zbog prošlih grijeha i zadati strah od kazne paklom.

Korona je unatoč svemu idealna prilika, da katolik smrti da pozitivni smisao. Sakramentom krštenja dobili smo novi život, umrjeti u Kristovoj milosti mi zapravo pobjeđujemo smrt. Nisam za poziv na ekstremizam, niti za angažirati se u širenju zaraze, ali činjenica da bezbožni ovoga svijeta nisu ateisti, nego upravo osrednji kršćani, koji se odgajaju u doba velike krize bez pomisli posljednjeg suda, odnosno dok me sveti strah ne obvezuje na pokoru, svijetu ništa ne nedostaje osim cjepiva. Zapravo sam za poziv na pokoru i obraćenja. A ,zapravo, oni koji bi trebali pozivati na obraćenje i pokoru, ovom svijetu nedostaju više nego cjepivo. Danas ni jedan katolik za sebe nema pravo reći da je progonjen, a još manje netko može biti mučenik, od svih tlapnja naših bijednih vremena najsmješnije  su propovijedi bez spomena o kazni i  paklu, i takve ispraznosti mnogi još nazivaju mudrošću. Ljube istinu kad im svijetli, a mrze je kad ih osuđuje. Budući da ne žele biti varani, a varati hoće, ljube je kad sebe otkriva, a mrze je kad njih otkriva. Katolicima je danas istina ugodna vijest dok je na razini dobre vibracije ljubavnih priča o dobroti, kao da se radi o akcijskoj cijeni – ponuda dana. No čim istina progovori o kazni i paklu, postaje nepodnošljiva našem ponosu i užitku života, supermarket postaje fosilna roba rezervirana za fanatike. Mrzimo puninu istine zbog vlastitog blagostanja, posljednje stvari nas živciraju zbog činjenice jer nemamo hrabrosti zauzeti čvrsti stav, dok smo bili maleni vjerovali smo u bajke, a sad kad smo veliki vjerujemo u velike bajke i pakao rezerviran samo za Judu, vragove i masone. A pako je zapravo krcat kršćanima. „Kome je mnogo dano, od njega će se mnogo iskati“ (Lk 12,48)! Krštenjem smo mnogo dobili.

Isusova riječ je oduvjek bila istinita, nije proturječita ” Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.” (2 Kor 5,10) – Zatim će (Isus) reći onima slijeva: ‘Odlazite od mene prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavolu i anđelima njegovim!’ (Mt 25:41). Bez poimanja posljednjega Suda, suda na kojem su razgolićene sve mogućnosti našega života, nema ni autentične odgovornosti, ali skrivanje iza napredka medicine jedino autentično je kukavičluk koji ucjepljuje svoju fatalnu paklenu besmrtnost. Nema sumnje dragi katolici vjerujte u svoju besmrtnost, nego dršćite li zato što ste besmrtni.  Neki se možda nadaju da će u paklu biti samo privremeno, nažalost, Biblija govori o vječnom paklu, i nema govora o privremenim mukama. Pakao je, dakle, mjesto mučenja, oganj vječni, plač i škrgut zubi u vijeke vjekova. Činjenica da se priča o posljednjim stvarima, paklu i sudu, danas smatra bolesnim govorom zrelim za psihoanalizu, to je samo dokaz u kolikoj mjeri izvori budućnosti su u nama presušili. Koliko zapravo na dnevnoj bazi razmišljaš u vlastitoj smrt, toliko istodobno i vjeruješ . Ili, koliko imaš smrtnih grijeha? – Koji su već prešli u naviku, koja se ponavlja, toliko zapravo bogova imaš, i obožavaš. Vidim da neki planiraju vječno živjeti na zemlji.

Zakoni jednoga Boga su iznad carevih dekreta, suučesnik, suučesnik, suučesnik,to je gore i od počinitelja, beskrajno gore.

Ako je tako velika bijeda ovoga smrtnoga života da ni pravednici koji će jednoga dana prebivati na nebu, ne mogu proći kroz ovaj život bez muka, s obzirom na veliku ljudsku bijedu, to više oni koji će biti lišeni nebeske slave moraju kao sigurno očekivati vječnu kaznu.