UZALUD

Svijet je jezero oholosti, bludništva i lakomosti koja nikad ne propada, štoviše, svakodnevno rastu. Jama propasti  puna grijeha ne može proći kroz iglene uši.
Adam naš praotac, stvoren lako a još većom lakoćom sagriješio. Jao nama koronašima, bijednicima, koji smo ponovno stvoreni i otkupljeni tako velikom mukom, tako velikom patnjom i bolima, a sa tako malo strahopoštovanja prema Kristu a s još većom lakoćom teško griješimo. Uzaludnom muku Gospodinovu činimo.
Sam Isus govori kroz Izaijina usta; ” Zalud sam se mučio, ni za što naprezao snagu ( Iz 49,4 ). U stvaranju Gospodin se nije mučio jer stvorio je ono što je zaželio; ali u ponovnom stvaranju mučio se toliko da bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. Kad je trpio teko veliku muku u molitvi, što mislimo kolika mora biti muka razapinjanja? Gospodin je dakle patio i tako nas istrgnuo iz ruku đavoljih. Naprotiv mi, griješnici, ponovno padamo u đavolje ruke i tako muku Gospodnju činimo uzaludnom.

Zato kaže: Zaludu sam se mučio, to jest bez ikakve koristi. Nikakve koristi od Kristove muke jer pokvareni rade gadosti nitko da čini dobro ( Ps 14 (13), 1 ). Pastiri otpadoše od Krista, gnjusne propovijedi prorokuju u ime Baalovo i iđahu za onim što im svijet doktora nametnu da bi izgledali pametniji od drugih.

Ispravno stoga Gospodin kaž; ” Zalud sam se mučio, ni za što naprezao snagu”. Snaga se božanstva istrošila u slabosti čovještva. Ne čini li ti se da se snaga istrošila kad je on, Bog i Čovjek bio privezan za stup poput lopova, bičevan, udaran, popljuvan, išiban, kad je bio razapet između dva zločinca.
Jao dakle bijednicima, kukavicama i luđacima koje ni ovi događaji nisu natjerali da izbjegnu ispraznost svijeta.
Treba stoga biti u strahu, kao što je na početku rekao ” Jer sam se pokajao što sam ih stvorio” ( Post 6,7 ), sada ne kaže ” Kajem se što sam ih otkupio, jer istroši pokvareni rod moju snagu, a zloća ljudska sve je razornija. Zato Hošea kaže; Jest će, ali se nasititi neće, bludničit će, ali se neće množiti, jer oni su prestali štovat Jahvu – blud, mošt i vino zarobiše im srce” ( Hoš 4,10 – 11 ).

U svijetu nema pravednosti, a u Crkvi se gubi jer se više skoro nitko ne boji Boga, obeščašćuje se Kristovo tijelo i vjeru u njega, mrzi se strahopoštovanje a veliča se nezahvalnost prema svecima Njegovim. Pravednost svetaca nas opominje poput mjeračkog užeta kojim se mjeri život grešnika, ne svetkujete dane svetaca da bi imali ispunjen kalendar i davali imena djeci po njima, nego da bi nam bili čvrsto pravilo za život.  Smješno je i svetkovine slaviti hranom kada znamo da su se oni uspeli na nebo postom. Mi ljubeći svijet i njegovu slavu, pazeći na tijelo u strahu od virusa da bi mogli živjeti u zadovoljstvu, gomilajući blagostanje izvijesno ne slijedimo život svetaca; zato će njihova pravednost biti čisti dokaz da smo mi danas zaslužili kaznu.