DEMON RAVNODUŠNOSTI

“Converte nos, Deus salutaris noster. Et averte iram tuam a nobis.”
(“Obrati nas, Bože, spasitelju naš. I odvrati srdžbu svoju od nas.”)

Teško je usporediti i razraditi svaku kompleksnu pojedinost društva s svakom pojavom u kršćanstvu. Ako je naših tisuću godina jedan dan u Gospodina, čovječanstvo je posve mlado a koliko li je još mlađa Crkva, s malo iskustva i s puno grešaka, još je djetinjasta zaprječena kompromisima kroz cijelu povijest od konstantinizma. Crkva je stalno davala žalosne primjere prema drugima, pa čak i u bratoubilačkim sukobima, može se reći evanđelje tako teško doseže do srca ljudi dok svi veliki sveci kršćanstva ostavljaju Isusov primjer ne prema mjeri čovječanstva u kojem su živjeli, nego prema mjeri Krista u čovječanstvu u kojem su djelovali.
Ipak, suvremeno kršćanstvo i papinstvo je definitifno pogubljeno nastojeći približiti Crkvu zemaljskoj državi u onoj ideji koja se može imati o državi Božjoj. Čineći tu politiku Crkva ne zadovoljava pružanje zaštite malom stadu u disciplini nauka, Crkva je postala politička ruka koja se sve više služi svim raspoloživim političkim kompromisima, godpodarskim, društvenim i intelektualnim silama, pa čak i mješanjem s drugim vjeroispovjednim heretičnim zajednicama a sve s ciljem izgradnje lažnog i nedostižnog mira i pravde u svijetu. Unatoč svim naporima i zbližavanju, napetosti između kršćana ostaju, bez znatnog napredka boljeg svijeta, ono do čega sigurno dolazi je ukidanje vjerske slobode i uspostavljanje nove diktature i novog svjetskog poredka uz pomoć ateističke Crkve i kovidologije, dakako vjeri ravnodušnoj prema vlastitoj sudbini.

Ono čime se danas teologija bavi je čisto rivalstvo sa samim sobom na štetu vlastite tradicije daleko udaljeno od evanđeoskog ideala, u korist poskoncilskom vremenu i nekim papama koji su skloni krajnjoj politizaciji i sinkretizmu u korist filantropije. Kršćani nemaju razloga za trijmfalizam, jer nitko nije na razini odgovornosti – modernisti uporno ulaze u kompromise sekularne ultramodernosti dok tradicionalisti  ostaju marginalizirani  u svome poslanju, u jednom “steriliziranom” vremenu. I kako god okrenemo religija je izlazak iz religije, htjeli ili ne religija je sukrivac demona ravnodušnosti.
Ne može se biti ujedno i ekstremno moderan i ekstremno tradicionalan. Ne može se Crkva ograničiti od političkih pitanja, niti može biti produžena ruka političkog sustava. Demon ravnodušnosti je pomirljivac katolik koji vjeru koristi za prilogođavanje postojećoj zbilji, koji sve čine kako bi zaslužili pohvalu ideologiziranog društva. Stoga smo svjedoci da Crkva nema duhovne sposobnosti pronaći prostor koji bi bio oslobođen ideologiziranja modernosti uma, osim toga tradicija vrijeđa moderni osjećaj lažne moralne ravnopravnosti koji se ne promatra kroz sustav spasenja nego kroz sustav ljudskih vjerovanja i nedjelje kao slobodnog dana uz pivo ali ne i blagdana. Protukršćanska tendencija kroz povijest od svećenika pravi liberala koji propovijeda a ujedno se i buni protiv vjere, zbilja današnjeg kršćanstva je toliko bliska svijetu da pokušavati pronaći razliku katolika i ateista postaje avantura teološke vratolomije, opravdanje a ne izgradnja ćudorednog kršćsnstva.


Slučajnost ne postoji nego samo pogreška samih kršćana oboljelih duhom suvremenoga društva, naime da Crkva treba preuzeti liberalno – demokratsko ruho suvremenog čovjeka koji nema vremena za vjeru zbog svojega elitizma savršeno odgovar svećeniku koji se prestao uzvisivati  i koji ostavlja dojam naprednoga i spremnog na ustupke demona ravnodušnosti. Stoga Crkvi iznimnu štetu nanose otvoreni katolici, njihov odnos s demokracijom, njihov ekumenizam i dijalog, kojeg možemo iznutra i izvana smatrati kapitulacijskim činom. Demon ravnodušnosti je pokušaj obuhvaćanja svega i ničeg, osuđen na osrednjost i bljutavost slikom opće snošljivosti svakog nemorala i automatske katoličke popustljivosti. Bolje je da Crkva ne odgaja, jer se tada neće dovesti u opasnost da se optuži za nesnošljivost, sigurna od svake optužbe, tako demon ravnodušnosti mora postati najrazboritiji i najprirodniji stav kao najveća povijesna sramota katoličanstva.