KAKO – MODERNO, NE BISMO.

ZAŠTO BOG SAM NE OBAVI POSAO? ZAŠTO PREPUŠTA BLUDZINIĆU I SLIČNIMA DA GA DOVRŠE.

Što je, dakle, vrijeme? Pitao se sveti Augustin. Ako me nitko ne pita, onda znam, no čim me netko pita i čim poželim objasniti, više ne znam.

A, ja se pitam, što je, atipični koncil modernosti, u odnosu na tradiciju? Modernost je naivno vjerovanje da u modernosti postoje junaci i sveci, sve što postoji su bezvrijedni likovi koji se grčevito drže bezvrijedne stvari, potraga za blagostanjem – potraga je za smrću duše i tijela. Modernisti su moderniji od modernosti, razapeti svi naglavce iz ljubavi prema novom bogu i ljudima. Pola stoljeća ništavnosti vrijede više od 1961 godine, eto tako, nekako, opisujem modernost po nekom misteriju sotonskog dima, i bijaše tama, tamo i vamo bolja od početka.  To je u najmanju ruku čudno, kakav je to odnos primljen i prenesen.

A, tradicija je, dakle, više nego budućnost, jer ona je povratak onomu što izmiče, tradicija nadilazi, ona više ispituje nas nego što mi ispitujemo nju. Tradicija je povratak onomu što nas poziva više nego što joj mi odgovaramo. U tome je tradicija zapravo prava modernost, tradicija je uvijek korak ispred, u mjeri koja se temelji na vjeri, nadi i ljubavi. Tradicija nema smjer na buduće zemaljsko vrijeme, na futur, nego na vječno, dakle, na ono što izranja upravo nakon svršetka vremena.

Ono što je zanimljivo kod modernista i poskoncilskih mislilaca jest njihov jalovi optimizam, njihovo beznađe i Edipov kompleks da sin žrtvuje oca. Modernisti, toliko sina zamišljaju predobrim, poput kakve umiljate političke lutkice na koju se lijepe paraziti. Modernisti nemaju vjeru dubine, njihova vjera je mastrubacija čulnih i misaonih užitaka, žudnja za životom karizmatskih senzualnosti, klijentelistička ekipa koja dolazi po čuda, i prodaje darove duha, otvora dušu i postaje poznata kao crkveni mesija. Jedna pobožnost obilježena osjećajnošću i propalim protestantskim naukom, usmjerena protiv tradicije bez sadržaja i pravca.

” Svako vrijeme dobiva one bolesti, koje je zaslužilo”.

Najvažniji povijesni datum današnje Crkve nije, neki slavni događaj, nego događaj razaranja. Modernost, dakle, više ne živi u perspektivi progresa, nego u omaglici svojeg iščeznuća.

Takva je, neizbježna i zastrašujuća, ljudska vrsta koja želi ubiti Boga.