(NE)PREPOZNATA PORUKA I OPOMENA

Svijet je postao bezbožan i to se više ne može promijeniti niti osporiti. Ono što jedino možemo je pokušati napraviti red u vlastitoj maloj kući, očuvati mir u sebi i biti u Božjoj milosti. Budućnost koja dolazi više nije u parodiji raja da čovjek sanja čovjeka bez Boga, nego još gore sanja čovjeka bez čovjeka.

Ni misa više nije spomen žrtve na Kalvariji, nego ceremonija mlakosti, mlitavosti  sjetilna slavljeničkog kulta.
Sve se svodi na to da katolik danas živi život u teškom grijehu svetogrđa, nesposoban za pokoru, umjesto da se očuva na životu danas moderni katolik postaje rak rana vlastitog organizma i apostolske predaje.


Ljubav prema tradiciji, kazao je pokojni Ivan Pavao II., nije ništa drugo nego ljubav prema konzervatizmu koji sve apsolutno čuva netaknutim, dakle, koji okameni umjesto da se očuva na životu. Jasno naučava Zadnji vatikanski koncil, tradicija se nastavlja s pomoću Duha Svetoga. Ja niti vidim nastavljene  tradicije, niti vidim Duha Svetoga koji sve čuva netaknutim,  osim sljedbenika poganskih fosila promjenjivih nauka i protestantskih običaja.

Mnogi mogu kazati u tradiciji su svećenici gradili karijere, stjecali beneficije, trgovali oprostima, podizali skupe kičaste bazilike, župnik je bio uglednik. Ukratko u modernosti svećenici su modne starlete – kicoši, ekonomski i građevinski poduzetnici ružnih hala, župnik je guru majstor u vlastitoj župi koji za zadatk ima relaksirati lijepim govorima i sitnim pobožnostima. Ukupno gledajući, nije bilo gore prije nego što je danas ovo naše puno gore.

Zar papa Ivan Pavao II koji nam se predstavljao kao ozbiljni Fatimski štovatelj  Marije, nije uspio prepoznati liturgijsku krizu, kao što ju je prepoznao pokajnik Benedikt XVI., iz proročkih poruka koje daju naglasak upravo na onom što danas nedostaje i Franjinoj univerzalno  humanističkoj liturgiji, bez poziva na obraćenje i pokoru.

Današnje površno shvaćanje istine nije sažeto u razotkrivanju i priznavanju grijeha, koliko katolika potiče na zamišljanje neba kao povećanje zemaljskoga raja, bez i najmanje pomisli davanje zadovoljštine kroz elemente žrtve i pokore.
Tako da, kad se pokojni papa Ivan Pavao II trudi mehanički produbiti štovanje Marije u smislu fatimske poruke – novim otajstvom krunice, on ne čini ništa posebno i novo, nego ostaje okamenjen i slijep za snagu nutrine koja dolazi samo iz liturgije prožetom pokorničkim molitvama koje se ipak nalaze samo i u njegovoj okamenjenoj tradiciji ì fatimskim porukama. Za Ivana Pavla II  krunica je očito bila dublja kristološka molitva mira usmjerena za mir i turistička putovanja po svijetu, nego misna žrtva kojom je otkupljen samo jednom pretvorbom cijeli njegov obiđeni svijet.


Nije upitno opće značenje molitve krunice, ono što ovdje dovodim u pitanje jest ne prepoznavanje ukazanja kao gotove proročke zapovijedi da se u liturgiji prepozna ono čime odiše tradicija, pozivom na obraćenje, pozivom na pokoru i zadovoljštinu, žrtvom kao zlatnim pravilom za kršćansku pobožnost. A time i na nutarnje izmirenje čovječanstva čija bi posljedica bila istinski mir, kao odraz sržne poruke Isusa Krista i žrtve vječnog spasenja Crkve.

Budući da je fatimska poruka nastala u tradiciji, ona time zadobiva značenje i opomenu za današnju modernu liturgiju  Crkve, dok modernim teolozima smeta mnoštvo pokorničkih članake vjere i prikazivanjem žrtve za grješnike, pitam se opet kako taj Fatimski zahtjev za pokorom nije nametnut pod obavezno u novoj liturgiji??? Očito, ono što je započelo opojnošću  i kultornom revolucijom koja traje od 1960.-ih, pretočilo se u modernog “Svetog Duha” , pa tako imamo okrnjene i minorne pokorničke elemente u liturgiji, te kao plod tog duha imamo masovno istupanje iz Crkve, preziranje Boga, preziranje čovjeka, nasilja, ćudorednog propadanja, gubitak smisla postojanja koji sve više uzima maha; i sve su to znakovi modernistučkog duha, duha pogibelji.


Kao što liturgija na sakrementalan način uprisutnjuje otajstva spasenja i time naglašava da su posrijedi događaji, liturgija bi tako morala Marijne poruke shvatiti ne kao velike kamenjarske hodočasničke avanture, nego kao Božje djelo prisutnosti, uvršteni poredak koji je najveća pomoć spasenju povijesti i konačnog dovršenja. Stoga, usudim se reći fatimske poruke pripadaju u bitnomu ostvarenju liturgije koja u Mariji mora prepoznati uzor i dovršenje pokorničkog otajstva bez kojeg nema spasenja, niti istinskog odnosa s Kristom i Crkvom, koja prevladava u žrtvi mise iz duhovnog blaga čitave kršćanske tradicije.


U ovom je smislu Fatima kao i svi proročki pozivi u povijesti spasenja – istodobno bila obećanje a ostala opomena. U porukama su jedno porod drugoga nada i opasnost, spasenje i izgubljenost, milost i sud. Tako je svaki papa bio pozvan odlučiti u dramatičnoj aktualnoj situaciji, spram tradicije ili modernosti. ” Danas preda te stavljam život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Gospodinove…živjet ćeš…Ali ako se srce tvoje odvrati i ne posluša…propast ćete…Život i smrt stavljam pred tebe, blagoslov i proklestvo.

Tko danas zatvara oči pred ovom činjenicom, da ovu pogibelj mnogi nisu prepoznali dok mnogi i danas ne vide, isti oni kršćani koji za sebe vole reći da su moderni koji ne žele robovati sterilnoj tradiciji, toliko se zaklinju u modernu da zaboravljaju da je modernost rodila najgore neprijateljstvo sprem života u majčinoj utrobi sa svim militantnim izobličenjima savjesti koja se prenose i na Crkvu, nestajanjem svijesti o grijehu a time i potrebi otkupljenja Kristovom i našom žrtvom.
Tako da za moje shvaćanje nova liturgija nije stvar novih darova Duha Svetoga nego paraliza prepoznavanja zlih duhova, uzročno karizmatskim pokretima koji se ipak najbolje snalaze i prilogođavaju svijetu pričajući darom novog jezika kojeg još nitko nije uspio protumačiti i prevesti. U ovoj činjenici Fatima razotkriva modernost i konačnu propast vjere, koja današnjim ljudima tradicija postaje sablazan, jednako kao i čenjenica postojanja pakla koji je u oprečnosti današnjeg modernog duha crkve i vremena.

Onaj tko želi vidjeti taj uviđa znakovima našeg vremena, to je govor potresnim jezikom za kojeg ne trebate duha tumačenja nego samo razum prosuđivanja isključivo onom mjerom dobrih starih vremena, mi trebamo liturgiju koja zahtjeva odvažnu žrtvu za Krista.

Ono što je kardinal Newman govorio u prošlom stoljeću danas je aktulno; Vrijeme je puno tjeskobe. Kristovo djelo kao da je u smrtnoj borbi.
Tko ozbiljno shvaća fatimsku poruku, lako uviđa da Marija nije samo poštarica koja donosi poruke, ali teško uviđa da je Marija i proročica koja proriče temeljno zlo modernog svijeta i sablazni moderne liturgije, razotkrivajući najdublje ponore modernog katolika u kojem se gnjezde samodopadnost, nepokajanje i sljepoća za Boga.

No Marija kraljica krunice je prije svega i kraljica otajstva Svete Misne žrtve, koja ne otkriva samo ponore, nego i pokazuje put suotkupljenja pokorom i žrtvom u ljepoti prvenstva tradicionalne liturgije. Naprotiv ne može se proračunati šteta, što je vjeri nanose one moderne mise, koje trčeći govore svećenici skupa sa laicima bez pobožnog držanja i dostajanstva, lutajućeg pogleda, žurnih i polovičnih kazališnih poklecanja, sve to razuman čovjek ne može gledati, a da se ne pita, jeli se to oni Bogu klanjaju ili mu se rugaju.

Jedna misao o “(NE)PREPOZNATA PORUKA I OPOMENA

Komentari su isključeni.