SOJ KUKAVICA

Bolje je ako se nalazimo među progonjenima nego među progoniteljima.

Ljudi i dalje čavrljaju o nogometu i ljetnim rasprodajama kupaćih gaća, no duboko u sebi naslućuju podrhtavanje pred novim sojem koji će na jesen govoriti o našim ništavnostima. Svaka mlaka = bljutava propovijed je potpuna destrukcija vjere – ako je uopće ima još, to je ono što proganja našu savjest i izjeda nas iznutra.  Mislim da je jedina duhovna sila na svijetu danas strah i kukavičluk, dok katolička vjera  napreduje samo u ne/moralnim činima prožeti dezinficijans sredstvima antisile Duha Svetoga. Koliko god pokušavali odglumiti transcendentaln nauk, ponovno uzdignuće gotovo i nije moguće ostvariti uz količinu kukavica i kompromisera.

Ima, međutim, i dalje onih šminkera koji raspravljaju o razboritoj hrabrosti ili odgovornosti, koji si govore ” volimo se i tu smo za druge”,  načitali se ekumenizma i Calvina, dok grade nakaradne Božje kuće u kojima se i igraju sekte koja uči  disati, smireno i duboko. ….Nesumnjivo se zasljepljuju, odvračajući pogled od kotastrofe.

Nema potrebe za raspravu o podrijetlu tih modernih fino ugojenih PUČenika, i nisu li u pravu kada se nastavljaju baviti običnim stvarima, približavanjem potpunog kaosa, kicoši se doimaju sve učenijim i čudesnijim.

Igra na rubu ponora; sama činjenica da se igra, u trenutku dok se još jednom iznova, i po ko zna koji put, opet na novo tumači Drugi vatikanski koncil, danas više nije dovoljno mijenjati Crkvu, najprije je treba sačuvati.

Potpuno je uobičajno za one katolike koji imaju premalo znanja o povijesti Katoličke crkve i o društvu iz kojeg je mukom izrasla, da danas nisu sposobni uočiti krivovjerje i istjerati ga iz svojih redova. Njihova posebna osobina jest to da oni imaju novu etiku, ili, bolje rečeno, nemaju nikakvu etiku.
Crkva polako umire vlastitom krivnjom iznutra, krivnjom poganina upisanih u crkvene knjige, a da toga uopće očito nije svjesna. Na površini možda i izgleda kao da je sve u redu, ali sigurno se negdje duboko širi metastaza raka u kostima čija krhkost postaje bolno očita u pandemijskim kušnjama.
Teško da ćemo biti mučenici, teško da ćemo biti sveti, tužna je to istina, kad nas danas pogleda svijet, nitko često ne vidi ništa drugačije od onoga što može  vidjeti kod poganskih nevjernika.
Tko zna bi li povijest krenula drugim tijekom da smo imali “drugi Trindentski koncil”, možda bismo bili manje neznalice u pogledu te “čudesne religijske remix razmjene”? Možda bismo bolje prepoznali ponor i beskraj koji razlikuje riječ od stvarataljske Riječi?


Hoću li bogohuliti protiv providnosti koja me je postavila u ovaj trenutak u povijesti, ako sam rođen u ovom dobu? To znači da baš ovdje i sada imam misiju, nema smisla čekati povratak povoljnih uvjeta kako bih počeo biti svjedokom, pa sve tako do konačnog trenutka žetve!?Drugim riječima, uvijek je bolje – i uvijek je gore. Zlo koje se poznaje nije gore od zla koje se ne prepoznaje i šutke gura pod tepih, to je taj kontrast velike i odlučujuće kušnje. Što svjetlo više obasjava naše poroke, to smo sklonije pobuniti se protiv ISTINE.

Oni koji vide i imaju hrabrosti pred skorim uništenjem, svakodnevica iziskuje da svaki dan prihvaćamo sa zahvalnošću i još jednom prilikom za kajanje, s kristalno jasnim osjećajem da nam je dana milost, koja mora razlomiti pečat na našim usnama kako bi iznova hrabrim krikom pronašli dubinu, onako kako su hrabri katolički sveci i mučenici živjeli od početka vremena.

Sasvim blizak
i teško dokučiv, bog!
No gdje postoji opasnost, raste
i ono spasonosno.