VJERA IDOLATRI NAPRETKA

U Boga vjeruju a da ga ne ljube, pa tako postupajući, gotovo da se i ne opazi, ljubi se Vrag oponašajući njegovu vjeru.
Treba li očajavati nad tom teološkom vjerom u Vraga?
Teže je Boga ljubiti, nego u nj vjerovati.
Nasuprot tome, ljudima ovoga vijeka u đavla je teže vjerovati, negoli ljubiti njegov apsurd Napretka.
Sotoni vjerovati znači; kako smo sigurni da smo ostvarili puno i da ćemo s pandemijom izaći na kraj posve svojim snagama, po dobrim težnjama moćnih zlokobnih ambicija proizašlih iz mehanizama moći, vragom opsjednutih političara.

Eto, napredak nije ništa drugo nego u nama atrofirani duhovni dio ili velika ambicija da se zaboravi na vraga dok mu se služi. Napredak je Vražja težnja koju povezuje snažna sklonost ideologiziranja čovjeka, fokusiranih misli da se gospodari svojim životom. Svi smo mi robovi svojega vremena, svi smo mi robovi demona naše subjektivne moralne vrijednosti. Vjernik napretka-progresa i demokracije, je onaj koji se više ne vidi iz vana, ne nosi reverendu, habit i pristojnu obleku. Vjernik napretka je onaj koji više ne postoji ni u nutrini kako bi ciljao vjeru; nikad se nije moglo zamisliti da će vjera poći tako velikim koracima gospodarsko- emancipacijskog Progresa.

Nema više ni pisca, ni umjetnika, ni mislioca, ni svećenika koji nebi mislio ideološki i koji nebi izražavao nekakav stav prema odobravanju današnje stvarnosti. To je raskrinkano licemjerje koje kaže da vjeruje u Boga, ali ga ne ljubi dovoljno – jer ne kritiziraju ovo današnje stanje.
Pandemija za mnoge klerike služi prije svega kao instrument kritike protiv borbenih kršćana, dok isti opravdavaju svoju socijološku ideologiju i duhovnu mlakost, što za sobom povlači određene posljedice.

Najrazvidnija posljedica među vjernicima je, ne prepoznavanje laži sotonske podvala – pandemijskog obrasca, imperijske ideologije. Stvaranje nove svijesti i novoga društva soljenjem pameti jednostavnim sadržajem ofucanim patronatom Unesco – a; još od 1945 kada je vojni sud u Nürnbergu pravno kodificirao pojam zločina protiv čovječnosti. Tako su iste te sotonske sluge koje su osudile veliki zločin Hirošime imajući učinke prve atomske  bombe, otkačili drugu u predvečerje Nagasakija reklamirajući na ekranima bludnički kupaći kostim.

Tako i  “Svjetska zdravstvena organizacija” kao posebna organizacija Ujedinjenih naroda djeluje u duhu velikih zločina protiv čovječnosti. Dok nas istvremeno truje-tobože nas liječi.
Jednog dana, jedan je redovnik upitao sv. Dominika. Dominiče, zar te velike nesreće neće nikad prestati? Odgovorio je, nakon duge šutnje…Prestat će, ali joj je kraj daleko. A u međuvremenu svoju krv prolit će mnogi.

Oduševljenje za novi svijet, ljubavi, mira, bratstva, zdravlja, slobode, na ljudskoj paloj naravi urezuje se sotonski plan “zdravlje utopija”, zarazno uduševljenje ideološkim maskama ide sigirno u susret nadolazećemo novomu dobu lešina.

Odmak od stvarnosti, vakcina putovnica kao uvjet za njegov opis stvari, čini ljude i vjernike sudionicima rata protiv samih sebe, koji su sami započeli svoje samouništenje. Crkva i vjera koja stvara prisilu pandemijske ideologije, ne samo što zahtjeva da izaberemo zemlju kao jedinu ispravnu stranu, ne samo da sudjelujemo u sotonskim pandemijskim obredima, već nam i zabranjuje gledati u Nebo očima Vjere, Nade i Ljubavi.

Nije li Božja providnost nepoštena?
Ne moramo li se već boriti protiv vlastitih slabosti i puti? Zašto dodavati na listu još tog neuhvatljivog sotonu neprijatelja koji iskorištave dobre i zle. Kako da mi ljudi, tromi sisavci, uspijemo u sukobu s tim zračnim rogatim stvorenjima?
Napredni-pandemijski katolik, slično kao i njegov brat iz svih teških razdoblja, ne smije nikad prihvatiti ideološke običaje svijeta kojima pokazuje plemensku pripadnost ili želju za sudjelovanjem u znacima i simbolima koje nam nameću čarobnjaci “medicine” i vračevi “tehnike”.

Svaka je duša, dakle, stavljena u nevidljivu borbu anđela i demona. Terezija Avilska često spominje taj obrat situacije, koji nam možda izmiče. Ona kaže; Sklopljene ruke jače su od onih u kojima je top. U vremenu kada zloduh izaziva nerede i sije kukolj, i daju se  zavesti izabrani, i kad se čini da će đavao iza sebe svrstati sve ljude, zaslijepljeni prividima svete revnosti, Bog možda šalje nekoga koji nam ima otvoriti oči otkrivši nam kako nam je zloduh zamaglio put da ga ne vidimo.

Sotoni ne pripada nikoja stvarnost kao vlasništvo, ako pogledamo niz stvari koje se s njime povezuju, otkriva se da svaka od njih može i mora biti opomena za naše dobro. Radije birajmo oganj koji čisti, nego oganj koji guta.

Sveti Augustin piše; Demoni nas uvode u zabludu zbog revnosti za prijevarom i zbog jalne namjere kojom se raduju ljudskoj zabludjelosti. Čini mi se da je karajnji oblik te kršćanske zabludjelosti opsjednutost histerijom zdravlja od soja gripe. U tom pogledu, opsdjednutost zdravljem je put koji je manje idealan od istinskog čovjekoljublja i spasenja duše.  Džentlamen Vrag koje se ukazao Ivanu Karamazovu koristi slavnu prerušenu parolu humanizma; “Sotona sam i ništa ljudsko nije mi strano.” Sve će Sotona učiniti da kršćanske pojmove o čovjekoljublju okrene protiv čovjeka. Pouzdanje u Spasitelja pretvoriti u povjerenje palog čovjeka, zlodusi više vole idolopoklonstvo nego bezboštvo. Pa Sveto pismo, izjavljuje da su žrtve prinesene krivim bogovima prinesene đavlima. Korona je idolopoklonstvo jer iskazuje veće štovanje zdravlju nego Bogu,  svako priznavanje pandemijske mjera ne guši svaku vjeru, nego vjeru koja mora ljubavlju biti djelotvorna. Istina teško diše.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s