Liberalis simplicius Traditionis custodes

To je konac putovanja. Izbrisati živu nadu prema  prošlosti i paralizirati daljnja putovanja. Kad nestaje znatiželje prema prošlim vremenima sigurno iščezava nada, vjera postaje neisplativa. Čemu prisila ukidanja tradicije? Samodopadnost i organska odbojnost vidljive su na svim razinama, crkveno klasni egoizam sve što radi – sve radi samo radi sebe i predstave, površni i otrcani, izgrađeni od prostačke mašte odošuvljavaju samo one koji nemaju sposobnost istinskog oduševljenja. Crkveno klasni egoisti podupiru divljenje prema onom što je nisko, silujući svakog vjernika kroz uši i oči, a prije svega kroz um. Podešavajući vjerničke naočale za jednakost, osrednjost, bljutavilo, birajući ono što je niže, umjetno, nepošteno, neskladno, nepristojno, priprosto i prostačko.
Konac putovanja je izdaja, kukavičluk u vrijeme bezakonja i pogubne napuhanosti, trijumf priprostosti u duhu totalitarističkog demona.

Sunce sotone i noć vjere, ondje gdje sveti Pavao govori o jecanju, egoistička crkva predlaže duševni mir, stanje bez strasti ili pak opsjedutnost za pokazivanjem u javnosti. Ondje gdje Krist traži uzimanje svoga križa radi radosti koja ranjava, egoistička duhovnost traži da se proguta tjeskoba radi savršena prividna zadovoljstva. Kad netko čini zlo, on to čini jer se vara, zaokupljen statistikama i ocjenjivanjima, od čega nikakvu korist nema Božji narod nego crkveno klasna egoistička organizacija, koja se boji biti raskrinkana.

Odakle odjednom sve ovo; od sebične samodopadnosti? Tu se radi o prijeziru prema samom bitstvu kršćanstva, taj se prijezir temelji  na odvojivosti tradicije od nositelja tradicije.  ” Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi prstom maknuli”.( Mt 23, 3-4 ). Zapravo pokazao je kako se čovječanstvo ljubi na daljinu putem daljinskog, kako se ne ljubi svojega bližnjega, kako se prenosi ništa, umjesto da nas nauruža, on nas razoružava.
Ah, izjeda me taj posluh prema čovjeku Papi koji skriva vlastitu nutrinu i zavarava sve nas glede dvosmislenih namjera. Potez koji temeljito rastače katolički obred, od liturgije čini stvar pokusa kako se kome sprdne na području bogoštovlja i nauka. Za Katoličku crkvu ako tražimo autoritet onda ga  moramo izmoliti u novom poganstvu sa tri glavna sastojka objedinjenog u jedno načelo. Tri sastojka jesu moderna samodopadnost, prijezir i intelektualna oholost, a nečelo koje ih objedinjuje jest slijepo prihvaćanje autoriteta podvrgnuto politici i duhu vremena.
Papinstvo je zapravo ostatak nekih plemenitih sila iz prošlosti, od kojih možda neke još uvijek životare  ali samo kao preživjeli neprijatelji klasne crkve.
Svatko može koliko god hoće puta nešto točno izmjeriti, svatko može unositi podatke u nekakav motu proprijo dokument i liturgiju svesti na pokus. Za to nije potrebna nikakva duhovna inteligencija. A kad takve osobe požanju rezultate one u biti lažu; prikupljanjem dokaza protiv tradicije priznaju vlastitu umrtvljenu vjeru i da nemaju sposobnost za traženje dokaza kredo metodama, priznajući vlastiti paralizirani osjećaja za lijepo, ugađajući modernoj baruštini koja je rodila Mussolinija, Hitlera, socijalističke utopiste, totalitarne komuniste, pedersku demokraciju manjina i poludjele optimistične vjerske pristaše katastrofalnog napretka.

Pokus! A ipak se sve to dogodilo.
Ako tko sumnja, neka pogleda degradaciju koja je već, i to u vrlo kratkom vremenu i vrlo naglo izrodila pogansko vjerovanje i bratimljenje prema nekršćanskom i antikršćanskom svijetu posvuda oko nas.

Nema nikakve dvojbe sila koja ubrzava tu okrutnost dolazi od izdajica Katoličke crkve.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s