RADOST KRIŽA I APOKALIPSE

Tempus, tempus, tempus……

Jedini naš kompas je Križ.
Kad se izgube sve lažne nade, kad se naš život oslobodi lažnog sjaja i svih ” nezrelih inovacija ” kao i ubojitih nesigurnosti crkvenih razbojnika zaluđenih modernitetom, put u slijepoj ulici ostaje uprta pogleda na slavu Križa.
Ostaje nam samo Križ, to što je daleko veće od svih isprevrnutih milosrđem ofarbanih snova, golema i neizbježna sigurnost apokalipse koja nam uskoro donosi istinski smisao kraja.
Ako čovjek nema svršetak kao cilj,  tada je svršetak mučenje u oholim dostignućima moderne tehnokratske farizejštine.
Naći ponovno smisao vjere, znači otkriti smisao zagledanosti u Križ, taj poziv koji je zakucan u naše meso i u naša srca.

Bog je mrtav = Treba biti apsolutno moderan. Apsolutno moderan = mrtav.
Eto uobičajne prakse o kojoj ne razmišlja nitko mnogo. Problem s modernitetom nije toliko u tome što se opire evanđelju, nego što hoće evanđelja posvuda. Tako imamo tumačenja evanđelja po karizmaticima, evenđelja po hodočasnicima, evanđelja po kicošima, evanđelja po koronašima, evanđelja po homoseksualcima, evanđelja po youtuberima, instagramerima i twitterašima…..svatko danas izmišlja svoja tumačenja prema potrebi moderna tržišta, jer mu evanđelje Križa samo po sebi više ne odgovara.

Dokaz; Quo Primium i ono što sv. Pio V. kaže, da nitko ne može spriječiti svećenika da slavi tradicionalnu Misu, pa onda imamo da papa Pavao VI. ukida tradicionalnu Misu, zatim papu Benedikta XVI. koji kaže da nikad nije bila ukinuta, i na kraju papu Franju koji modernitetom govori sve protiv tradicije ukidajući ono što prethodi plodovima koji pokazuju sunce, od Grgura XVI., preko Pija IX., svetoga Pija X., Benedikta XV., Pija XI. i Pija XII.

Očito je jedina snaga Drugog vatikanskog koncila da pravi spektakl i prihvaća osuđene zablude, pa se dosljedno tomu, predstavlja više kao koncil za perverznu zabavu nego za istinski naviještaj, više banalizira nego evangelizira. Mnogo bolje bilo je prije Drugog vatikanskog / Bit će mnogo bolje nakon apokalipse, pa, ako nam se Bog smiluje možda bude malo bolje nakon ….”trećeg vatikanskog koncila”.

Onaj tko donosi radost Križa, njegovo mjesto poslanja sama je nevolja. Nevolja vremena nisu zaprjeka, nego potvrda; potvrda da je Križ stavljen naprijed da komunicira radost apokalipse i drugog dolaska.
Krist, dakle, neće čekati da svijet i birokratski vatikan bude svet i kako bi došao. Sve što treba jest da se pokaže kako je svijet i katolicizam u modernim ustanovama radikalno potonuo, zarobljen grijehom, posve izgubljen, grješan, to jest umišljen da čak više i ne vidi koliko je izgubljen pa, evo, odjednom dolazi Krist apsolutna budućnost.

Nemoguće je zaustaviti liberalizam, socijalizam i modernu izraslinu koja ne prestaje bujati, nešto je nakazno u katoličanstvu koje se hrani svojom izlučevinom u kupki besmisla, uzvikuje poglavar farizej otkrivajući svojom veselom milosrdnom metaforom čuvajte se tradicije i milosti apokalipse.

Gore od željeznog i mračnog doba je vrijeme u kojem živimo danas, a ono je tako zločinačko da mu priroda sama da ga označi ne može pronaći ni ime ni kovinu. Nemoguće je osjetiti nadošlo proklestvo ako prije nije bilo blagoslova, a nema ga već više od pola stoljeća. Nemoguće je iskusiti tjeskobu Križa ako ne vjerujemo u nadu. Odsutnost svete tjeskobe ovdje na zemlji najveća je nesreća. Zato rušenje je doista uslijedilo, pod težinom moderne pastoralne gluposti našega vremena.  Dokaz i tomu; je sadašnja biologizacija kršćanskog morala, kler više ne poznaje veličinu Krista kralja, ali je zato opčinjen političkom utopijom i konzumerističkom vakcinom trenutačnosti.
Zapravo, pokreće ga strahovita mržnja prema Kristovu tijelu, polazeći od pretpostavke da zatvaranjem očiju pred vlastitom bijedom kojom nas vode u kolektivnu smrt mogu izbjeći vlastitu vječnu smrt, ukopani u mrtvačkom sanduku skovanog od trula drveta Asiza.
Dakle, nihilizam očaja? Ne, nego apokalipsa. Apokaliptični duh nema ništa s nihilizmom očaja; on može razumjeti pobudu prema najgoremu samu u okvirima najdublje nade.
Sjetimo se Hölderlinovih stihova; U opasnosti samoj vjeruje / I u ono što spašava.

Vjerovati u apokalipsu znači razlučivanje, doista svako radikalno dovođenje u pitanje Drugoga….zagledanost u Križ natjera nas da se usmojirimo prema pravim uzrocima.
Kriza nas treba prokopovati sve do kostiju, do duše, do konačnog – apokalipse.