PATOLOŠKI KUKAVIČLUK

Životna udobnost najdjelotvorniji je virus za razaranje duše.


Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik. Vrsni modni klerikalni teolozi mogu tumačiti i ublaživati Kristove zahtjevne riječi, pa onda ono (mrziti), tumačiti malo manje ljubiti i stalno zamjenjivati tradicionalne norme jeftinim milosrdnim flasterima. Ponuditi narodu probavljivo objašnjenje – nedaj Bože prihvatiti mogućnost da se ipak radi o užasnijem i teže odgovornom smislu.
Kristovo “mrziti” znači uspostaviti božanski red u životu, biti spreman poradi Krista odbaciti svaki oblik idealnog ljudskog, nužno promatrati život iz perspektive umiranja svijtu.

Tko to sebe može ispitati je li u stanju sagraditi građevinu? Ako se u katoličanstvu krijumčare probavljivi ustupci svijetu. Tko se da uvjeriti  gramatički, lingvistički, i po analogiji patetičnim pričama, taj nije ništa drugo u katoličanstvu nego najbjednija demontirana kukavica na ovom svijetu.
Jer Kristov nauk ne buja za punim stolom, putem tehnologije, pomoću epruvete i doze u kojoj najsnažnije postoji mali svijet, pokušaj pošto – poto biti duže živi zemljanin, ne znači ništa drugo nego biti ravnodušan prema apsolutnoj ljubavi, bez trunke hrabrosti suprostaviti se vlastitoj krivici.

Ipak dok znanost šalje sonde u svemir, i dok inžinjeri stvaraju zdravog nadčovjeka, Bog ostaje čovjekom da bi čovjek mogao postati Bog.  Tako Crkva nije više kvalitetom različitija od ideje države, više se ne ulazi u Crkvu da bi čovjek pronašao svoje blaženstvo, spoznaju ili svoju osudu, ulazi se krijumčariti vlastiti kukavičluk,  povodeći se laskavim riječima klera koji jamče jeftini ulazak u raj. Ideja smrti i uskrsnuća ima tvrdu besjedu rezerviranu samo za junake iz Biblije, koji u agoniji vlastite smrti vide novo rođenje. U ono vrijeme… U naše vrijeme???

Ako je istinski cilj katoličanstva spasenje, onda se nijedna veličina ne može spoznati bez njezinih strahota. Strahota umiranja ipak je skandalozna za današnje uši. Ali da bi netko umro, najprije mora dobro živjeti, čovjek treba dokazati hrabrošću da pripada apsolutnom savršenstvu, zar nije veličanstvo odreći se sebe u korist žrtve od koje se radi pripravak koji nam omogućuje možda koju godinu duži život. Prekjučer su se zakon i  znanost pobrinuli da nekog dobro ubiju – a isti taj ubojica vas danas pozdravlja podižući šešir vaših prava na štetu prava najmanjih.

Logički gledano tu je netko lud, biti lud to je najblaži mogući izraz. Koji katolik može mirno živjeti s dozom u sebi, i više puta doza u sebi? To može samo jedan mali beskorisni licemjer, i što si više kukavica kupuje vrijeme, to je grozniji licemjer. To je ono užasno u moralnoj teologiji, beskonačno kretanje nasuprot mogućnosti povratka, oslovljena isključivo licem otupjele savjesti – eksperimentalni moral u praksi. Tu je svršetak istrage, kraj moralne zagonetke, kukavica je uvijek slučaj za liječenje. Hrabri vide Kristovo tijelo u svojem bližnjemu, iako je ubijen odavno među mnogim tijelima majčine utrobe, hrabrima taj događaj zaustavlja dah. Hrabri su uvijek u apsolutnoj izolaciji, a lažni sve čine da izađu iz nje, takvo većinsko katoličko bezakonje postaje sektaštvo i samo još jedan pokušaj da se predstavi kao istinska vjera hrabrih. Kukavice su paradoks jeftine vjere, tragični lakrdijaši privatne kazališne predstave. Užasna imitacija vjere, dok misle da jurišaju u nebo mnogi idu istim onim putem kao i Židovi sa svojim narodno oslobodilačkim herojem Kajfom; ” Vi ništa ne znate…. Bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne. Gospoda bi htjela u nebo, bez preuzimanje vlastite užasne odgovornosti za pokolj nevine dječice koristeći etički nemoralno cjepivo.

Kad jaz između idealnog i stvarnoga postane predubok, stigli smo do sigurnog urušavanja. Jaz kojeg nismo sposobni imenovati, pataloški je kukavičluk koji bode u oči.