PRIJELAZ RIJEČI

Protiv sile smrti nema lijeka u vrtu.

Projekt medicinske diktature započeo je odavno. Henry Gadsden (  direktor farmaceutskog diva Merck & Company između 1965. i 1975. godine ) , otvoreno je izjavio da želi da uzimanje lijekova bude jednako svakodnevno kao da su žvakaće gume, te da mu je ideal prodavati lijekove zdravim ljudima…….

WHO – Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) ključna sveta riječ koja se neprekidno spominje, koje se  piše velikim slovima ili je to možda kraj puta prema oslobođenju Co-vidi (?) katolika kojeg čeka ropstvo. Oslobođenje od bolesti u konačnici je iluzorna vjera, iz dva jednostavna razloga; ljudski planovi su jedno a Božji drugo i svijet je ograničen.  Zbog ta dva razloga nećemo nikada biti istinski slobodni. I dok dobar dio crkvenjaka cmizdri, uzmite, na primjer riječ * ŽRTVA*, i kad se u ljubavi odredi prvotno značenje te jedva spominjane riječi, cmizdravci obično prekinu razgovor. A riječ *LJUBAV* iz koje su iscrpili njen smisao, jer se rabi mehanički, o njoj se više i ne razmišlja, izbaci se kad se hoće prenamagala predstaviti svetija od Stvoritelja. Kao neka vrsta reklame iz butika, ukras koji pokazuje veliku vjeru na sniženoj moralnoj akciji.
Što se doista želi reći tim WHO riječima u Crkvi ” cijepi se “, o tome se u biti uopće ne razmišlja, zar se trebamo osloboditi stvaralačke Riječi a znastvenu utemeljenu na sposobnosti ljudske znanosti dogmatizirati i posvetiti, kao vrhunsko gnojivo za novu evangelizaciju.

Čime je opravdan taj prijelaz riječi, sa posveti se, na cijpi se, kako je moguće prijeći od težnje nebu na težnju kulta tlu.
Ne bi li se, taj prijelaz moga povezati sa nekom idolatrijom, rođenom iz naših perverznih zadovoljstava zabavljajući se tehnološkom proizvodnjom osobnih težnji, kao ljevači zlatnog teleta. Kad papa i svećenici krste društvene mreže, i dok molitvene aplikacije rastu – milijuni kršćana se osjećaju osamljenima, što je na kraju i dalo povoda WHO službi da od Crkve pravi zdrastvene hramiće i ispune snove tehnološkim evangelizatorima – osamljeni smo zato što želimo biti osamljeni i izolirani, kao rezultat naše redefinicije naravi sebedarja.

Dakle da se vratim na početak, naše ishodište je u riječi *Darivanje* kojom je udaren pečat jedne providnosti. Darivatelj u svojoj velikodušnosti se skriva, ne prostutuira se po tehnološkim profilima nudeći svakodnevnu tabletu moći tehnologije , ne istupa na vidjelo da se reklamira nego da se žrtvuje iz ljubavi, u protivnom, njegov dar nebi bio dar, nego tečaj evanđeoske tehnike.

Prijelaz Riječi stvaranja u svijetu nametnutih obaveza neizbježno privlači one koji nas sve više stvaraju bićima kakva zamišlja riječ tehnologije stvaranja, koju gotovo uopće ne razumijemo. Ako je evangelizacija postale drama kontroliranja i gubitka slobode, mi u biti živimo dinamiku jačanja WHO sustava koji povlači konce igre dok Crkva misli da je autonomna kao glavni instrument formiranja slobode. Eto kao uvod u najtežu bitku protiv Stvoritelja, zajedno sa WHO crkveni cmizdravci moraju  izvesti jedan tehnološki pokus. Zamislimo da su kršćanski misionari baratali medijskom i internetskom moći, cijpivima protiv malarija i kuga, bio bi to apsolutni trijumf evanđelja ali prema obrascima svijeta, s ciljem da se vidi kako izgleda trijumfalna fikcija. Godpodo cmizdravi pastiri; morate ostati na visini šoua. Postati zdrastvene zvijezde, evangelizatori u svim najpoznatijim dnevnicima i internet kanlimazacijskim odvodima, (tehnika je sad odsijek Svete kongregacije za širenje vjere i pobožnih aplikacija, besplatan internet i virtualna svetost). Sve su to proizvodi duhovnog siromaštva i praznine,  jedna velika kršćanska utopija. Redovnici i sveti laici te ljupke medijske gošće okićeni čistoćom i djevičanstvom pojavljuju se u milijardama primjeraka kao komunikacijski stručnjaci, izvrsni scenografi i tehničari za WHO spektakl, i druge redazijnirane mise zvuka i svjetlosti da se očaraju mase čudesima stvaranja tehnike.
Silazak u pakao je atrakcija i apstrakcija Riječi.
I dok se katoličanstvu često prigovara zbog nesposobnosti da bude u skladu s vremenom, napokon, meni se čini upravo svjedočimo vjeri ispred našeg vremena – Crkva je postala institucija koja upravlja krizama ( od ekonomije do pandemije – od ekosustava do sankcija prirode ) u ime naših država i daljnjeg zanemirivanja duša, u ime materijalnog blagostanja i daljnjeg odgoja robova. U ime moralne pretilosti.