PRIVIDOM NUŽNOSTI

Mi smo kraljevi kojima je oduzeto kraljevstvo. To je zbog istočnoga grijeha – imamo osjećaj pada, gubitka krune, abdikacije. Takvo je čovjekovo stanje. Osim toga, dva se rodoslovlja ne podudaraju. Matej i Luka slažu se da se ne slažu. Nije stvar u tome da polože pravo na prijestolje mašući plemićkim titulama, nego da srcem shvati da plemstvo obvezuje. Dostojanstvo nam zadaje dužnost poniznosti.
Kruna i žezlo završavaju u piljevini. Na njihovo mjesto stupaju dlijeto i blanja.
Nasljednik kraljeva skromni i ponizni je drvodjelja.

Kakvi su bili Gospodinovi preci? Prilično teško nasljeđe. Dobar razlog da čovjek poželi raskinuti svaku vezu s tim čovječanstvom koje se ne prestaje valjati u blatu. Ni jedna budućnost nije blistava, ali ni jedna prošlost nije tako slavna kao što nekima izgleda, a pogotovo sljedbenicima pseudoreligijskih zajednica uskladištenog egocentrizma.

Odričem se biti sinom rodoslovlja Crkve. Radije bih  bio proizvod, odbijam odbaciti nečistoću povijesti i odbaciti providnost neizvjesne budućnosti, odbijam dati zamah novom rođenju, odbijam novo rođenje i sposobnom za najgore i najbolje, za čudovište i sveca, za Kajina ili Abela. Crkva je slijed naraštaja ” rodoslovlja” sa mogućnošću otkupljenja i ponovnog pada.
*Sada, radujem se patnjama koje podnosim za vas. Tako sa svoje strane dopunjam u svom zemaljskom životu za Tijelo Kristovo – to je Crkva – što nedostaje mukama Kristovim….Tajnu koja je od vječnih vremena i naraštaja bila skrita, a sad njegovim svetima objavljena.* (Kol 1, 24-27).

Treba nam poniznost i strpljivost da bismo, ispunili volju Božju, dobili što nam je obećano. Nije nas Gospodin spasio kraljevskom krunom breneći lozu kraljeva, spasio nas je trpljenjem i boli, podnoseći uvrede i neugode. U poniznosti ljubimo vlastito poniženje.

Gubitak poniznosti je gubitak pravilnih duhovnih orijentira. Gubitak poniznosti  je ponavljanje grijeha Adama i Sotone, kad čovjek van zajednice i Crkve vodi borbu za duhovne visine; kad on bez truda da postane sličan Bogu u poniženju – kroz život po samo izvanjskim ritualima čuvanja izgleda pobožnosti želi biti jednak Bogu, čovjek tad ostvaruje samo svoju volju.

A to je početak oholosti pretjerano povjerenje u sebe, kad čovjeku izgleda da ima puninu vrlina i sve što mu je potrebno za spasenje, da mu nitko i ništa nije potrebno.
Oholi čovjek je uvjeren da sve sam može postići, svojim umom i podvigom svoje osobne volje. Ovdje započinje premještanje centra duhovnog života sa Križa na samog sebe, ovdje započinje duhovni egocentrizam. 
Slično se sličnim privlači, to je zakon duhovne simpatije. Zbog toga oholost dovodi čovjeka u vezu, odnosno u naročitu bliskost s duhom oholosti.

U recima koji vrlo dobro opisuju jednostavna i poštena čovjeka Pavao moli vjernike u Efezu; Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! (Ef 5, 15). To može samo Sin, simbol kraljevstva. Može li netko van potpune crkvene zajednice biti sin – papa? Barem u kronološkom smislu! Mi moramo biti sinovi kako bi mogli biti očevi. Zajednica pod ocem koji ima mogućnost postati papa jedina živi puninu sinovstva. ” A ako se netko natječe, ne dobiva vijenac ako se pravilno ne natječe”. ( Druga Timoteju 2, 5-6 ).

U stvari, u spomen na obranu čuvara izgleda pobožnosti možete sinu dati ime Marcel Atanazije, i reći mu da je on pokusni kunić u eksperimentu koji je klasificiran kao provovjerna tajna, ne više u simbolu  istobitnosti kako molimo u vjerovanju, nego u simbolu uzastopnosti jednoga koncila, spašavajući vanjski izgled buržujske  X ekipe u prepirkama oko riječi – na propast slušateljima.

Uzastopnosti više nitko nije potreban: ni učitelj, ni knjige, ni primat Crkve, netko može misliti da je izabran za proroka, za spasitelja tradicije i da on dobiva sve svoje sugestije i misli neposredno od Duha Svetog. Tad ovaj čovjek potpuno prestaje prihvaćati ono što mu govori zajednica ili obitelj. Ukoliko ga uvjeravaju da on proturječi Svetoj povijesti, to za njega nije argument, jer on u dubini duše smatra da su Crkveni oci možda i dostigli izvjesnu visinu, ali da se on uznio iznad njih i da vidi više nego oni. Ako ga uvjeravaju da je to od demona, on smatra da s njim govore neproročki ljudi, koji jednostavno ne shvaćaju duhovnu visinu, jer govore s pozicija svog neznanja i ništavnosti. Evo kako sin napušta volju Očevu, evo sina bez poniznosti u crkvenoj hijerarhiji.

Takav sin, sam postaje sebi kumir, ne može se istinski moliti Bogu, makar pobožno i dugo izgovarao molitve. Jer prava molitva podrazumijeva osjećaj vlastite nemoći, a on obraćajući se Bogu, podsvjesno smatra da već ima sve što mu je potrebno za spasenje i kako je ispravniji od drugih. Takav stalno traži nove “ strogosti”, povodljivac za “snažnim” duhovnim osjećajem.

On kao da postaje gurman svojih vlastitih strasti koje mu đavao pokazuje u vidu visokih duhovnih osjećaja. Mračni duhovi idu u susret njegovoj duši, koja je za njih otvorena, idu k njegovom unutrašnjem zovu, i čovjeku izgleda da on ovdje, na zemlji doživljava isto što i anđeli na nebu; smatra da ovdje na zemlji, on zna i vidi ono što u raju promatraju zborovi svetaca.

Ovakav čovjek sam sebe postupno proglašava svetim, postupno se počinje osjećati kao da je on neki centar cijele Crkve i svijeta. 

Takav voli sebe pod izgovorom religioznog  strahopoštovanja prema liturgiji i zato ga nerviraju ljudi, koji se ne odnose prema liturgiji isto tako.

Kršćanin prije svega u svom srcu treba steći poniznost. Poniznost i grešnika uzdiže iz bezdana, a oholost je i prvog anđela svrgla s neba. Crkveni oci su imali različite darove, i oni su ponizivali sebe ovim darovima pripisujući ih samo Bogu, a ne sebi. Što im je Gospodin više davao, oni su tim više postajali ponizniji u Crkvi neugodne odgovornosti.

Svi se mi nalazimo u strašnoj duhovnoj opasnosti, svi mi kao da stojimo na rubu provalije. A ohol čovjek na to zaboravlja. On nalikuje na pijanog; pijanom izgleda da je najjači, da će ako poželi – prijeći more, udariti zid i zid će se srušiti. A sa strane gledano on je jadan i smiješan. Tako je i sa oholim čovjekom. Međutim, ne samo da je ohol jadan i smiješan, on svetost shvaća tako nespretno, tako sladunjavo, da mu misa postaje najdraži sklad papiga kao jedini obrazac svetačke norme.

Kad Marija, nakon što ju je pozdravila rođakinja Elizabeta, pjeva svoj Veliča, ona kaže da Bog, njezin spasitelj, pogleda na svoju poniznu službenicu, pri čemu  pridjev ne upućuje na vrlinu poniznosti, već na poniženje, stavljanje na razinu tla. U Djelima apostolskim (8, 32 – 33), prevodeći Izaiju govori o sluzi- patniku; Odvedoše ga, ko janje nijemo pred onim što ga striže on ne otvara svojih usta. Crkvu stoga možemo uvrstiti među zločince. Njezina svetost nije u ispunjavanju kategorija jedne koncilske norme i samo liturgijskih propisa, već je prije svega borba sa moralnom dekedencijom, i ne, u traženju istomišljenika, odnosno svesti Crkvu na ideju funkcionalnog sklopa kao što su klip i ventil motora, nakon što je regrutiran neki Rolf na temelju ljubavi prema latinskom jeziku. Svrha totalizacija, a ne zajedništvo. Daje Kajin bio ponizan i prepustio prvenstvo, što vidimo kod Jonotana, legitimna prijestolonaslhjednika, koji je svoje mjesto ustupio Davidu, Kajin bi bio veći od Abela. Ali ovakve prilike na koncilu od nekih su propuštene. Nekon što čovjek odbije biti ponižen, on sanja o veličini i, kao da hoće biti veći od Martina Luthera koji citira proroka Amosa; nismo zadovoljni ” koncilom ” i nećemo biti zadovoljni.

Što znači za jednog običnog klerika ili laika poniznost? Prije svega gledati se u zrcalu Svetoga pisma, naučiti čitati slušajući u sebi ono što se otktiva po Petru i Crkvi, znači ponovno otkriti svoje primarno zvanje, a to je prihvaćati. Ne samo činiti, već i prihvatiti golemu epsku i satiričnu, modernu providnost koju na citri pjeva Vječni.

Dakle, moramo shvatiti da je sve zlo, grijeh, patnja, bolesti i smrt koje vidimo, posljedica razaranja jedinstva Crkve.

Neposluh Crkvi, neposluh je Bogu. Nezadovoljan si svojim svećenikom? Ali, taj tvoj svećenik, kakav god bio, od Boga ti je poslan. Ne slušaj što ti đavao govori protiv svećenika, nego slušaj Boga koji ti ga je poslao preko Crkve, moleći za njega, spašavaj se s njime.

Zapamtimo, bilo kakav neposluh i prezir prema Crkvi, njezinim dogmama i kanonima ” jurisdikciji “nije prezir prema ljudskim pravilima i filozofijama, već prema Božjim sredstvima spasenja. Ako nekanonski djeluješ, kao svećenik, na teritoriju tuđe biskupije, prezreo si Boga, koji je postavio dotičnog biskupa u toj biskupiji.
Neposluh Crkvi je duhovni problem, odnosno, predokus pakla.

Poniznost se mora roditi prije ostalih krjeposti jer ona je ” oblik koji preoblikuje krivo oblikovane stvari”. Od nje dolazi pokretačko načelo za sva dobročinstva i ima velik utjecaj na ostale jer je majka i korjen svim krjepostima. Sv. Antun Padovanski kaže; poniznost ne može patiti, to jest ne može ju boljeti nanesena nepravda ni žalostit tuđe blagostanje.  Grgur kaže; Tko gomila krjeposti a bez poniznosti, poput onoga je tko baca prašinu protiv vjetra. Tako sve krjeposti moraju imati svoje obličje, svoje granice, kako nebi napredujući kraljevskim putem skrenule ni desno ni lijevo i pod izlikom pravde obranile okrutnost.
Sveti Izidor kaže; Neki poroci izgledaju poput krjeposti te stoga još kobnije varaju njihove sljedbenike budući da se skrivaju pod koprenom krjeposti. Najtanija je ona prijevara koja se skriva pod prividom dužnosti i nužnosti.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: