Liberalis simplicius Traditionis custodes

To je konac putovanja. Izbrisati živu nadu prema  prošlosti i paralizirati daljnja putovanja. Kad nestaje znatiželje prema prošlim vremenima sigurno iščezava nada, vjera postaje neisplativa. Čemu prisila ukidanja tradicije? Samodopadnost i organska odbojnost vidljive su na svim razinama, crkveno klasni egoizam sve što radi – sve radi samo radi sebe i predstave, površni i otrcani, izgrađeni od prostačke mašte odošuvljavaju samo one koji nemaju sposobnost istinskog oduševljenja. Crkveno klasni egoisti podupiru divljenje prema onom što je nisko, silujući svakog vjernika kroz uši i oči, a prije svega kroz um. Podešavajući vjerničke naočale za jednakost, osrednjost, bljutavilo, birajući ono što je niže, umjetno, nepošteno, neskladno, nepristojno, priprosto i prostačko.
Konac putovanja je izdaja, kukavičluk u vrijeme bezakonja i pogubne napuhanosti, trijumf priprostosti u duhu totalitarističkog demona.

Sunce sotone i noć vjere, ondje gdje sveti Pavao govori o jecanju, egoistička crkva predlaže duševni mir, stanje bez strasti ili pak opsjedutnost za pokazivanjem u javnosti. Ondje gdje Krist traži uzimanje svoga križa radi radosti koja ranjava, egoistička duhovnost traži da se proguta tjeskoba radi savršena prividna zadovoljstva. Kad netko čini zlo, on to čini jer se vara, zaokupljen statistikama i ocjenjivanjima, od čega nikakvu korist nema Božji narod nego crkveno klasna egoistička organizacija, koja se boji biti raskrinkana.

Odakle odjednom sve ovo; od sebične samodopadnosti? Tu se radi o prijeziru prema samom bitstvu kršćanstva, taj se prijezir temelji  na odvojivosti tradicije od nositelja tradicije.  ” Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi prstom maknuli”.( Mt 23, 3-4 ). Zapravo pokazao je kako se čovječanstvo ljubi na daljinu putem daljinskog, kako se ne ljubi svojega bližnjega, kako se prenosi ništa, umjesto da nas nauruža, on nas razoružava.
Ah, izjeda me taj posluh prema čovjeku Papi koji skriva vlastitu nutrinu i zavarava sve nas glede dvosmislenih namjera. Potez koji temeljito rastače katolički obred, od liturgije čini stvar pokusa kako se kome sprdne na području bogoštovlja i nauka. Za Katoličku crkvu ako tražimo autoritet onda ga  moramo izmoliti u novom poganstvu sa tri glavna sastojka objedinjenog u jedno načelo. Tri sastojka jesu moderna samodopadnost, prijezir i intelektualna oholost, a nečelo koje ih objedinjuje jest slijepo prihvaćanje autoriteta podvrgnuto politici i duhu vremena.
Papinstvo je zapravo ostatak nekih plemenitih sila iz prošlosti, od kojih možda neke još uvijek životare  ali samo kao preživjeli neprijatelji klasne crkve.
Svatko može koliko god hoće puta nešto točno izmjeriti, svatko može unositi podatke u nekakav motu proprijo dokument i liturgiju svesti na pokus. Za to nije potrebna nikakva duhovna inteligencija. A kad takve osobe požanju rezultate one u biti lažu; prikupljanjem dokaza protiv tradicije priznaju vlastitu umrtvljenu vjeru i da nemaju sposobnost za traženje dokaza kredo metodama, priznajući vlastiti paralizirani osjećaja za lijepo, ugađajući modernoj baruštini koja je rodila Mussolinija, Hitlera, socijalističke utopiste, totalitarne komuniste, pedersku demokraciju manjina i poludjele optimistične vjerske pristaše katastrofalnog napretka.

Pokus! A ipak se sve to dogodilo.
Ako tko sumnja, neka pogleda degradaciju koja je već, i to u vrlo kratkom vremenu i vrlo naglo izrodila pogansko vjerovanje i bratimljenje prema nekršćanskom i antikršćanskom svijetu posvuda oko nas.

Nema nikakve dvojbe sila koja ubrzava tu okrutnost dolazi od izdajica Katoličke crkve.

VJERA IDOLATRI NAPRETKA

U Boga vjeruju a da ga ne ljube, pa tako postupajući, gotovo da se i ne opazi, ljubi se Vrag oponašajući njegovu vjeru.
Treba li očajavati nad tom teološkom vjerom u Vraga?
Teže je Boga ljubiti, nego u nj vjerovati.
Nasuprot tome, ljudima ovoga vijeka u đavla je teže vjerovati, negoli ljubiti njegov apsurd Napretka.
Sotoni vjerovati znači; kako smo sigurni da smo ostvarili puno i da ćemo s pandemijom izaći na kraj posve svojim snagama, po dobrim težnjama moćnih zlokobnih ambicija proizašlih iz mehanizama moći, vragom opsjednutih političara.

Eto, napredak nije ništa drugo nego u nama atrofirani duhovni dio ili velika ambicija da se zaboravi na vraga dok mu se služi. Napredak je Vražja težnja koju povezuje snažna sklonost ideologiziranja čovjeka, fokusiranih misli da se gospodari svojim životom. Svi smo mi robovi svojega vremena, svi smo mi robovi demona naše subjektivne moralne vrijednosti. Vjernik napretka-progresa i demokracije, je onaj koji se više ne vidi iz vana, ne nosi reverendu, habit i pristojnu obleku. Vjernik napretka je onaj koji više ne postoji ni u nutrini kako bi ciljao vjeru; nikad se nije moglo zamisliti da će vjera poći tako velikim koracima gospodarsko- emancipacijskog Progresa.

Nema više ni pisca, ni umjetnika, ni mislioca, ni svećenika koji nebi mislio ideološki i koji nebi izražavao nekakav stav prema odobravanju današnje stvarnosti. To je raskrinkano licemjerje koje kaže da vjeruje u Boga, ali ga ne ljubi dovoljno – jer ne kritiziraju ovo današnje stanje.
Pandemija za mnoge klerike služi prije svega kao instrument kritike protiv borbenih kršćana, dok isti opravdavaju svoju socijološku ideologiju i duhovnu mlakost, što za sobom povlači određene posljedice.

Najrazvidnija posljedica među vjernicima je, ne prepoznavanje laži sotonske podvala – pandemijskog obrasca, imperijske ideologije. Stvaranje nove svijesti i novoga društva soljenjem pameti jednostavnim sadržajem ofucanim patronatom Unesco – a; još od 1945 kada je vojni sud u Nürnbergu pravno kodificirao pojam zločina protiv čovječnosti. Tako su iste te sotonske sluge koje su osudile veliki zločin Hirošime imajući učinke prve atomske  bombe, otkačili drugu u predvečerje Nagasakija reklamirajući na ekranima bludnički kupaći kostim.

Tako i  “Svjetska zdravstvena organizacija” kao posebna organizacija Ujedinjenih naroda djeluje u duhu velikih zločina protiv čovječnosti. Dok nas istvremeno truje-tobože nas liječi.
Jednog dana, jedan je redovnik upitao sv. Dominika. Dominiče, zar te velike nesreće neće nikad prestati? Odgovorio je, nakon duge šutnje…Prestat će, ali joj je kraj daleko. A u međuvremenu svoju krv prolit će mnogi.

Oduševljenje za novi svijet, ljubavi, mira, bratstva, zdravlja, slobode, na ljudskoj paloj naravi urezuje se sotonski plan “zdravlje utopija”, zarazno uduševljenje ideološkim maskama ide sigirno u susret nadolazećemo novomu dobu lešina.

Odmak od stvarnosti, vakcina putovnica kao uvjet za njegov opis stvari, čini ljude i vjernike sudionicima rata protiv samih sebe, koji su sami započeli svoje samouništenje. Crkva i vjera koja stvara prisilu pandemijske ideologije, ne samo što zahtjeva da izaberemo zemlju kao jedinu ispravnu stranu, ne samo da sudjelujemo u sotonskim pandemijskim obredima, već nam i zabranjuje gledati u Nebo očima Vjere, Nade i Ljubavi.

Nije li Božja providnost nepoštena?
Ne moramo li se već boriti protiv vlastitih slabosti i puti? Zašto dodavati na listu još tog neuhvatljivog sotonu neprijatelja koji iskorištave dobre i zle. Kako da mi ljudi, tromi sisavci, uspijemo u sukobu s tim zračnim rogatim stvorenjima?
Napredni-pandemijski katolik, slično kao i njegov brat iz svih teških razdoblja, ne smije nikad prihvatiti ideološke običaje svijeta kojima pokazuje plemensku pripadnost ili želju za sudjelovanjem u znacima i simbolima koje nam nameću čarobnjaci “medicine” i vračevi “tehnike”.

Svaka je duša, dakle, stavljena u nevidljivu borbu anđela i demona. Terezija Avilska često spominje taj obrat situacije, koji nam možda izmiče. Ona kaže; Sklopljene ruke jače su od onih u kojima je top. U vremenu kada zloduh izaziva nerede i sije kukolj, i daju se  zavesti izabrani, i kad se čini da će đavao iza sebe svrstati sve ljude, zaslijepljeni prividima svete revnosti, Bog možda šalje nekoga koji nam ima otvoriti oči otkrivši nam kako nam je zloduh zamaglio put da ga ne vidimo.

Sotoni ne pripada nikoja stvarnost kao vlasništvo, ako pogledamo niz stvari koje se s njime povezuju, otkriva se da svaka od njih može i mora biti opomena za naše dobro. Radije birajmo oganj koji čisti, nego oganj koji guta.

Sveti Augustin piše; Demoni nas uvode u zabludu zbog revnosti za prijevarom i zbog jalne namjere kojom se raduju ljudskoj zabludjelosti. Čini mi se da je karajnji oblik te kršćanske zabludjelosti opsjednutost histerijom zdravlja od soja gripe. U tom pogledu, opsdjednutost zdravljem je put koji je manje idealan od istinskog čovjekoljublja i spasenja duše.  Džentlamen Vrag koje se ukazao Ivanu Karamazovu koristi slavnu prerušenu parolu humanizma; “Sotona sam i ništa ljudsko nije mi strano.” Sve će Sotona učiniti da kršćanske pojmove o čovjekoljublju okrene protiv čovjeka. Pouzdanje u Spasitelja pretvoriti u povjerenje palog čovjeka, zlodusi više vole idolopoklonstvo nego bezboštvo. Pa Sveto pismo, izjavljuje da su žrtve prinesene krivim bogovima prinesene đavlima. Korona je idolopoklonstvo jer iskazuje veće štovanje zdravlju nego Bogu,  svako priznavanje pandemijske mjera ne guši svaku vjeru, nego vjeru koja mora ljubavlju biti djelotvorna. Istina teško diše.

SOJ KUKAVICA

Bolje je ako se nalazimo među progonjenima nego među progoniteljima.

Ljudi i dalje čavrljaju o nogometu i ljetnim rasprodajama kupaćih gaća, no duboko u sebi naslućuju podrhtavanje pred novim sojem koji će na jesen govoriti o našim ništavnostima. Svaka mlaka = bljutava propovijed je potpuna destrukcija vjere – ako je uopće ima još, to je ono što proganja našu savjest i izjeda nas iznutra.  Mislim da je jedina duhovna sila na svijetu danas strah i kukavičluk, dok katolička vjera  napreduje samo u ne/moralnim činima prožeti dezinficijans sredstvima antisile Duha Svetoga. Koliko god pokušavali odglumiti transcendentaln nauk, ponovno uzdignuće gotovo i nije moguće ostvariti uz količinu kukavica i kompromisera.

Ima, međutim, i dalje onih šminkera koji raspravljaju o razboritoj hrabrosti ili odgovornosti, koji si govore ” volimo se i tu smo za druge”,  načitali se ekumenizma i Calvina, dok grade nakaradne Božje kuće u kojima se i igraju sekte koja uči  disati, smireno i duboko. ….Nesumnjivo se zasljepljuju, odvračajući pogled od kotastrofe.

Nema potrebe za raspravu o podrijetlu tih modernih fino ugojenih PUČenika, i nisu li u pravu kada se nastavljaju baviti običnim stvarima, približavanjem potpunog kaosa, kicoši se doimaju sve učenijim i čudesnijim.

Igra na rubu ponora; sama činjenica da se igra, u trenutku dok se još jednom iznova, i po ko zna koji put, opet na novo tumači Drugi vatikanski koncil, danas više nije dovoljno mijenjati Crkvu, najprije je treba sačuvati.

Potpuno je uobičajno za one katolike koji imaju premalo znanja o povijesti Katoličke crkve i o društvu iz kojeg je mukom izrasla, da danas nisu sposobni uočiti krivovjerje i istjerati ga iz svojih redova. Njihova posebna osobina jest to da oni imaju novu etiku, ili, bolje rečeno, nemaju nikakvu etiku.
Crkva polako umire vlastitom krivnjom iznutra, krivnjom poganina upisanih u crkvene knjige, a da toga uopće očito nije svjesna. Na površini možda i izgleda kao da je sve u redu, ali sigurno se negdje duboko širi metastaza raka u kostima čija krhkost postaje bolno očita u pandemijskim kušnjama.
Teško da ćemo biti mučenici, teško da ćemo biti sveti, tužna je to istina, kad nas danas pogleda svijet, nitko često ne vidi ništa drugačije od onoga što može  vidjeti kod poganskih nevjernika.
Tko zna bi li povijest krenula drugim tijekom da smo imali “drugi Trindentski koncil”, možda bismo bili manje neznalice u pogledu te “čudesne religijske remix razmjene”? Možda bismo bolje prepoznali ponor i beskraj koji razlikuje riječ od stvarataljske Riječi?


Hoću li bogohuliti protiv providnosti koja me je postavila u ovaj trenutak u povijesti, ako sam rođen u ovom dobu? To znači da baš ovdje i sada imam misiju, nema smisla čekati povratak povoljnih uvjeta kako bih počeo biti svjedokom, pa sve tako do konačnog trenutka žetve!?Drugim riječima, uvijek je bolje – i uvijek je gore. Zlo koje se poznaje nije gore od zla koje se ne prepoznaje i šutke gura pod tepih, to je taj kontrast velike i odlučujuće kušnje. Što svjetlo više obasjava naše poroke, to smo sklonije pobuniti se protiv ISTINE.

Oni koji vide i imaju hrabrosti pred skorim uništenjem, svakodnevica iziskuje da svaki dan prihvaćamo sa zahvalnošću i još jednom prilikom za kajanje, s kristalno jasnim osjećajem da nam je dana milost, koja mora razlomiti pečat na našim usnama kako bi iznova hrabrim krikom pronašli dubinu, onako kako su hrabri katolički sveci i mučenici živjeli od početka vremena.

Sasvim blizak
i teško dokučiv, bog!
No gdje postoji opasnost, raste
i ono spasonosno.

VACCINE CONCILIO VATICANO II

Izgubili smo ovu bitku, ali Krist je pobijedio.

Čovjek se uvijek ponosio svojim stvaralačkim sposobnostima, dosjetljivošću, maštom, slobodom misli, držeći kako je zahvaljujući svim tim obilježjima u stanju činiti velika djela koja utječu na tijek stvari.
U opisu načina razmišljanja modernista koji glorificiraju Drugi vatikanski koncil, pružaju nam samo svoje misaone i loše umjetničke snage bez ispravne pobožnosti, prožetom manjkom vjere kao jedine nužne cjeline. Intelektualci moderne ohole teologije i umjetnici umjetno skrojene liturgije, savršeno odgovaraju liberalnoj demokraciji, jednoga te istoga oboljenja u nesretnoj odanosti modernističkoj stvari. Umno ropstvo religijskom kompromitacijom s posebnim hendikepom prema istini novovjekovnog uma.

Tako da danas imamo dva suprotna stava malu tradiciju staru skoro dvije tisuće godina i  veliki sterotip mlad 56 godina, mudrog starca i naivnog mladića.
Starac, bogat iskustvom, sumnjičav prema svemu, posebno prema fabriciranom projektu liturgijskih promjena, prepoznajući u njima vječnu sklonost k nezrelosti. Mladić, pun snage, posvećen promjenama, rado poučava o tajnama Duha Svetoga, sanjari o rušenjima granica, više očaran katastrofama nerazumnih ljudi, euforični vjernik koji voli vrevu, pokret i suvremenu molekularnu biologiju, vakcinisan zametkom,  fotografskim poziranjem mnogim ljudima donosi mnoga poticajna dobra, te stoga smatram da je mladić ” čovjek duša tehnike”.

Možda je tek glavni ispit Covid vakcina za nove promukle glasove koncila, pred kojima 21 stoljeće započinje novim  “Proglasom vjere” u početku bi znanost i znanost posta vjerom. Zar ima smisla danas govoriti o Bogu. Bolje je živjeti vakcino koncilo i sućutno sa svim ljudima, biti oteklina, biti glazura a ne kvasac u tijestu. To se zove drugo vatikanska mistika skrivanja, što je prakticiraju novi duhovi, zamaskirani vjerom srljaju naprijed i nigdje ne stiže, moj put – naša propast. Novi sustav vjerovanja, zrelost vjere koju ne zanima korak hoće li počiniti pogrješku u prvom koraku k moralnoj pravdi, laksanjem humanizmom i koje kakvim međureligijskim kućnim ljubimcima, Crkva čini trokorak i govori da ‘ izvan svijeta nema spasenja’.  Nije li sreća u slijepu blagostanju???  Ah kao da vakcinacijom zauvjek brišemo mladiću osjećaj tjeskobe pred užasnom smrću,  kao da glupi mladić više nije gladan smisla, žedan komlikacije umjesto kontemplacije.

Tako Covid označava novi početak drugo vatikanskog ptistupa stvarnosti, dok se ruga svojim začehurenim prethodnicima on postaje novi moderni uzaludni pokolj. Veliki nauk koji se predstavlja da Crkva u svim vreminima ima zadaću čitati znakove vremena, jedino što mu najbolje ide od ruke je kako danas ne govoriti o Bogu, uz praksu oslobođenja i razonodu zavođenja. Suvremena  koncilska razonoda sve više podsjeća na ono što je pisao Blaise Pascal. Razonoda je što nas odvaja od ozbiljnosti zbiljskog života i što s vremenom taj život u cijelosti ispunja svojim lažnim sadržajem.

Koncilska crkva umjesto spasenja duša, kroji neka nova umjetna vektorska pravila, kojoj je određena točka A pobačaj i završna B točka zdrav život,  postavlja uobičajne prolazne i u pravilu trivijalne ciljeve, ulazeći u sukob s Bogom, teži WHO častima, a sve to kako bi skrenula misli, koje skreću već 56. godina s bitnih stvari. Isus govori o kršćanima koji neprestano govore o Kristu, koji neprestano nešto tumače, puni novih pojmova, novih žongliranih coovid pravila, koji se oslobađaju okova zatucane katoličke špilje u koj se vide samo sjene vječne istine, danas ti isti cijepljeni drugovatikanski klerofašisti govore u njegovo Ime. A tko je Krist njima međutim, jel onaj koji je rekao; ” Pustite malene k Meni”  njima je Krist  instrumentalizirana pikica sa arogantnom moralnom banalizacijom ili idolopokloničko prisvajanje kako bi se sačuvala guzica za grob a izgubila duša za nebo.  Mladić govori; “Gospodine,Gospodine,Gospodine”, no zapravo je riječ o amajliji ili maskoti. Svevišnji se danas svodi na dimenzije kućnoga fetiša, svevišnji postaje alatka svjetske zdrastvene organizacije i globalističke političke moći. Demon demokracije. Krist je postao Crkvena nužnost kojom se hrani liberalna demokracija uz pomoć vukova u ovčjem ruhu. Tako je valjda jasno da je mladić koncilski nasljednik prosvjetiteljske vjere u tehnološki napredak zametka – negoli nasljedinik Otaca i života.

Kako bismo se poštedjeli opasnosti koncilskog hvalisanja, iz riječi samoga Krista mogli bismo zaključiti kako u konačnici nije važno kažemo li ” Moj Isus ili Bog je velik” nego je važno ne pristati na zlo. Isus objavljuje lažnim pobožnjacima; Nosite se od mene, vi bezakonici! Posljedično, najvažnija je pravda a ne eksperimentalno dokazivanje da ubijeni fetus donosi svako dobro koje nije moralno dobro. Vjera se ne temelji na stožerima medicinske znanosti koja provodi istraživanje nad ubijenim bebama, to nije voljeti bližnjega, sve ljude voljeti kao braću i sestre, Krist nikog ne bi izostavio iz svojega srdačnog zagrljaja pa ni onog najmanjeg u cjepivu, i nema pravo nitko govoriti o Bogu, ni pisnuti o njemu, to je licemjerje, izvor svih problema, radikalno suprostavljajući riječ i djela zaboravljajući da je riječ trebala tijelom postojati, da bi i oni najmanji trebali biti naša braća i sestre. Komu mladić daje hvalu ako život prepoznaje kao dar, ali mu oduzima formalnu milost postojanja, kako će on naučiti davati hvalu u svrhu izvršenja pravde? Ako ne prepoznaje ubijeni život u dozi cjepiva, ako ne prepoznaje njegova raspeta Darivatelja, s kojim pravom tebi pripada tuđi život i kojim pravom ti raspolažeš da činiš kako te volja s jednim i Drugim? Nemoguće je vršiti pravdu ako omolovažavamo pravu pravdu koja se temelji na zahvalnosti prema počelu svakog čovjeka. Ne može nitko dati ono što mu pripada ako nije prethodno odao počast Onome koji svakoga ljubi kao svoje dijete. Zar se vi želite cijepiti pobačenom bebom koja groba nema?

(NE)PREPOZNATA PORUKA I OPOMENA

Svijet je postao bezbožan i to se više ne može promijeniti niti osporiti. Ono što jedino možemo je pokušati napraviti red u vlastitoj maloj kući, očuvati mir u sebi i biti u Božjoj milosti. Budućnost koja dolazi više nije u parodiji raja da čovjek sanja čovjeka bez Boga, nego još gore sanja čovjeka bez čovjeka.

Ni misa više nije spomen žrtve na Kalvariji, nego ceremonija mlakosti, mlitavosti  sjetilna slavljeničkog kulta.
Sve se svodi na to da katolik danas živi život u teškom grijehu svetogrđa, nesposoban za pokoru, umjesto da se očuva na životu danas moderni katolik postaje rak rana vlastitog organizma i apostolske predaje.


Ljubav prema tradiciji, kazao je pokojni Ivan Pavao II., nije ništa drugo nego ljubav prema konzervatizmu koji sve apsolutno čuva netaknutim, dakle, koji okameni umjesto da se očuva na životu. Jasno naučava Zadnji vatikanski koncil, tradicija se nastavlja s pomoću Duha Svetoga. Ja niti vidim nastavljene  tradicije, niti vidim Duha Svetoga koji sve čuva netaknutim,  osim sljedbenika poganskih fosila promjenjivih nauka i protestantskih običaja.

Mnogi mogu kazati u tradiciji su svećenici gradili karijere, stjecali beneficije, trgovali oprostima, podizali skupe kičaste bazilike, župnik je bio uglednik. Ukratko u modernosti svećenici su modne starlete – kicoši, ekonomski i građevinski poduzetnici ružnih hala, župnik je guru majstor u vlastitoj župi koji za zadatk ima relaksirati lijepim govorima i sitnim pobožnostima. Ukupno gledajući, nije bilo gore prije nego što je danas ovo naše puno gore.

Zar papa Ivan Pavao II koji nam se predstavljao kao ozbiljni Fatimski štovatelj  Marije, nije uspio prepoznati liturgijsku krizu, kao što ju je prepoznao pokajnik Benedikt XVI., iz proročkih poruka koje daju naglasak upravo na onom što danas nedostaje i Franjinoj univerzalno  humanističkoj liturgiji, bez poziva na obraćenje i pokoru.

Današnje površno shvaćanje istine nije sažeto u razotkrivanju i priznavanju grijeha, koliko katolika potiče na zamišljanje neba kao povećanje zemaljskoga raja, bez i najmanje pomisli davanje zadovoljštine kroz elemente žrtve i pokore.
Tako da, kad se pokojni papa Ivan Pavao II trudi mehanički produbiti štovanje Marije u smislu fatimske poruke – novim otajstvom krunice, on ne čini ništa posebno i novo, nego ostaje okamenjen i slijep za snagu nutrine koja dolazi samo iz liturgije prožetom pokorničkim molitvama koje se ipak nalaze samo i u njegovoj okamenjenoj tradiciji ì fatimskim porukama. Za Ivana Pavla II  krunica je očito bila dublja kristološka molitva mira usmjerena za mir i turistička putovanja po svijetu, nego misna žrtva kojom je otkupljen samo jednom pretvorbom cijeli njegov obiđeni svijet.


Nije upitno opće značenje molitve krunice, ono što ovdje dovodim u pitanje jest ne prepoznavanje ukazanja kao gotove proročke zapovijedi da se u liturgiji prepozna ono čime odiše tradicija, pozivom na obraćenje, pozivom na pokoru i zadovoljštinu, žrtvom kao zlatnim pravilom za kršćansku pobožnost. A time i na nutarnje izmirenje čovječanstva čija bi posljedica bila istinski mir, kao odraz sržne poruke Isusa Krista i žrtve vječnog spasenja Crkve.

Budući da je fatimska poruka nastala u tradiciji, ona time zadobiva značenje i opomenu za današnju modernu liturgiju  Crkve, dok modernim teolozima smeta mnoštvo pokorničkih članake vjere i prikazivanjem žrtve za grješnike, pitam se opet kako taj Fatimski zahtjev za pokorom nije nametnut pod obavezno u novoj liturgiji??? Očito, ono što je započelo opojnošću  i kultornom revolucijom koja traje od 1960.-ih, pretočilo se u modernog “Svetog Duha” , pa tako imamo okrnjene i minorne pokorničke elemente u liturgiji, te kao plod tog duha imamo masovno istupanje iz Crkve, preziranje Boga, preziranje čovjeka, nasilja, ćudorednog propadanja, gubitak smisla postojanja koji sve više uzima maha; i sve su to znakovi modernistučkog duha, duha pogibelji.


Kao što liturgija na sakrementalan način uprisutnjuje otajstva spasenja i time naglašava da su posrijedi događaji, liturgija bi tako morala Marijne poruke shvatiti ne kao velike kamenjarske hodočasničke avanture, nego kao Božje djelo prisutnosti, uvršteni poredak koji je najveća pomoć spasenju povijesti i konačnog dovršenja. Stoga, usudim se reći fatimske poruke pripadaju u bitnomu ostvarenju liturgije koja u Mariji mora prepoznati uzor i dovršenje pokorničkog otajstva bez kojeg nema spasenja, niti istinskog odnosa s Kristom i Crkvom, koja prevladava u žrtvi mise iz duhovnog blaga čitave kršćanske tradicije.


U ovom je smislu Fatima kao i svi proročki pozivi u povijesti spasenja – istodobno bila obećanje a ostala opomena. U porukama su jedno porod drugoga nada i opasnost, spasenje i izgubljenost, milost i sud. Tako je svaki papa bio pozvan odlučiti u dramatičnoj aktualnoj situaciji, spram tradicije ili modernosti. ” Danas preda te stavljam život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Gospodinove…živjet ćeš…Ali ako se srce tvoje odvrati i ne posluša…propast ćete…Život i smrt stavljam pred tebe, blagoslov i proklestvo.

Tko danas zatvara oči pred ovom činjenicom, da ovu pogibelj mnogi nisu prepoznali dok mnogi i danas ne vide, isti oni kršćani koji za sebe vole reći da su moderni koji ne žele robovati sterilnoj tradiciji, toliko se zaklinju u modernu da zaboravljaju da je modernost rodila najgore neprijateljstvo sprem života u majčinoj utrobi sa svim militantnim izobličenjima savjesti koja se prenose i na Crkvu, nestajanjem svijesti o grijehu a time i potrebi otkupljenja Kristovom i našom žrtvom.
Tako da za moje shvaćanje nova liturgija nije stvar novih darova Duha Svetoga nego paraliza prepoznavanja zlih duhova, uzročno karizmatskim pokretima koji se ipak najbolje snalaze i prilogođavaju svijetu pričajući darom novog jezika kojeg još nitko nije uspio protumačiti i prevesti. U ovoj činjenici Fatima razotkriva modernost i konačnu propast vjere, koja današnjim ljudima tradicija postaje sablazan, jednako kao i čenjenica postojanja pakla koji je u oprečnosti današnjeg modernog duha crkve i vremena.

Onaj tko želi vidjeti taj uviđa znakovima našeg vremena, to je govor potresnim jezikom za kojeg ne trebate duha tumačenja nego samo razum prosuđivanja isključivo onom mjerom dobrih starih vremena, mi trebamo liturgiju koja zahtjeva odvažnu žrtvu za Krista.

Ono što je kardinal Newman govorio u prošlom stoljeću danas je aktulno; Vrijeme je puno tjeskobe. Kristovo djelo kao da je u smrtnoj borbi.
Tko ozbiljno shvaća fatimsku poruku, lako uviđa da Marija nije samo poštarica koja donosi poruke, ali teško uviđa da je Marija i proročica koja proriče temeljno zlo modernog svijeta i sablazni moderne liturgije, razotkrivajući najdublje ponore modernog katolika u kojem se gnjezde samodopadnost, nepokajanje i sljepoća za Boga.

No Marija kraljica krunice je prije svega i kraljica otajstva Svete Misne žrtve, koja ne otkriva samo ponore, nego i pokazuje put suotkupljenja pokorom i žrtvom u ljepoti prvenstva tradicionalne liturgije. Naprotiv ne može se proračunati šteta, što je vjeri nanose one moderne mise, koje trčeći govore svećenici skupa sa laicima bez pobožnog držanja i dostajanstva, lutajućeg pogleda, žurnih i polovičnih kazališnih poklecanja, sve to razuman čovjek ne može gledati, a da se ne pita, jeli se to oni Bogu klanjaju ili mu se rugaju.

KAKO – MODERNO, NE BISMO.

ZAŠTO BOG SAM NE OBAVI POSAO? ZAŠTO PREPUŠTA BLUDZINIĆU I SLIČNIMA DA GA DOVRŠE.

Što je, dakle, vrijeme? Pitao se sveti Augustin. Ako me nitko ne pita, onda znam, no čim me netko pita i čim poželim objasniti, više ne znam.


A, ja se pitam, što je, atipični koncil modernosti, u odnosu na tradiciju? Modernost je naivno vjerovanje da u modernosti postoje junaci i sveci, sve što postoji su bezvrijedni likovi koji se grčevito drže bezvrijedne stvari, potraga za blagostanjem – potraga je za smrću duše i tijela. Modernisti su moderniji od modernosti, razapeti svi naglavce iz ljubavi prema novom bogu i ljudima. Pola stoljeća ništavnosti vrijede više od 1961 godine, eto tako, nekako, opisujem modernost po nekom misteriju sotonskog dima, i bijaše tama, tamo i vamo bolja od početka.  To je u najmanju ruku čudno, kakav je to odnos primljen i prenesen.

A, tradicija je, dakle, više nego budućnost, jer ona je povratak onomu što izmiče, tradicija nadilazi, ona više ispituje nas nego što mi ispitujemo nju. Tradicija je povratak onomu što nas poziva više nego što joj mi odgovaramo. U tome je tradicija zapravo prava modernost, tradicija je uvijek korak ispred, u mjeri koja se temelji na vjeri, nadi i ljubavi. Tradicija nema smjer na buduće zemaljsko vrijeme, na futur, nego na vječno, dakle, na ono što izranja upravo nakon svršetka vremena.

Ono što je zanimljivo kod modernista i poskoncilskih mislilaca jest njihov jalovi optimizam, njihovo beznađe i Edipov kompleks da sin žrtvuje oca. Modernisti, toliko sina zamišljaju predobrim, poput kakve umiljate političke lutkice na koju se lijepe paraziti. Modernisti nemaju vjeru dubine, njihova vjera je mastrubacija čulnih i misaonih užitaka, žudnja za životom karizmatskih senzualnosti, klijentelistička ekipa koja dolazi po čuda, i prodaje darove duha, otvora dušu i postaje poznata kao crkveni mesija. Jedna pobožnost obilježena osjećajnošću i propalim protestantskim naukom, usmjerena protiv tradicije bez sadržaja i pravca.

” Svako vrijeme dobiva one bolesti, koje je zaslužilo”.

Najvažniji povijesni datum današnje Crkve nije, neki slavni događaj, nego događaj razaranja. Modernost, dakle, više ne živi u perspektivi progresa, nego u omaglici svojeg iščeznuća.


Takva je, neizbježna i zastrašujuća, ljudska vrsta koja želi ubiti Boga.

DEMON RAVNODUŠNOSTI

“Converte nos, Deus salutaris noster. Et averte iram tuam a nobis.”
(“Obrati nas, Bože, spasitelju naš. I odvrati srdžbu svoju od nas.”)

Teško je usporediti i razraditi svaku kompleksnu pojedinost društva s svakom pojavom u kršćanstvu. Ako je naših tisuću godina jedan dan u Gospodina, čovječanstvo je posve mlado a koliko li je još mlađa Crkva, s malo iskustva i s puno grešaka, još je djetinjasta zaprječena kompromisima kroz cijelu povijest od konstantinizma. Crkva je stalno davala žalosne primjere prema drugima, pa čak i u bratoubilačkim sukobima, može se reći evanđelje tako teško doseže do srca ljudi dok svi veliki sveci kršćanstva ostavljaju Isusov primjer ne prema mjeri čovječanstva u kojem su živjeli, nego prema mjeri Krista u čovječanstvu u kojem su djelovali.
Ipak, suvremeno kršćanstvo i papinstvo je definitifno pogubljeno nastojeći približiti Crkvu zemaljskoj državi u onoj ideji koja se može imati o državi Božjoj. Čineći tu politiku Crkva ne zadovoljava pružanje zaštite malom stadu u disciplini nauka, Crkva je postala politička ruka koja se sve više služi svim raspoloživim političkim kompromisima, godpodarskim, društvenim i intelektualnim silama, pa čak i mješanjem s drugim vjeroispovjednim heretičnim zajednicama a sve s ciljem izgradnje lažnog i nedostižnog mira i pravde u svijetu. Unatoč svim naporima i zbližavanju, napetosti između kršćana ostaju, bez znatnog napredka boljeg svijeta, ono do čega sigurno dolazi je ukidanje vjerske slobode i uspostavljanje nove diktature i novog svjetskog poredka uz pomoć ateističke Crkve i kovidologije, dakako vjeri ravnodušnoj prema vlastitoj sudbini.

Ono čime se danas teologija bavi je čisto rivalstvo sa samim sobom na štetu vlastite tradicije daleko udaljeno od evanđeoskog ideala, u korist poskoncilskom vremenu i nekim papama koji su skloni krajnjoj politizaciji i sinkretizmu u korist filantropije. Kršćani nemaju razloga za trijmfalizam, jer nitko nije na razini odgovornosti – modernisti uporno ulaze u kompromise sekularne ultramodernosti dok tradicionalisti  ostaju marginalizirani  u svome poslanju, u jednom “steriliziranom” vremenu. I kako god okrenemo religija je izlazak iz religije, htjeli ili ne religija je sukrivac demona ravnodušnosti.
Ne može se biti ujedno i ekstremno moderan i ekstremno tradicionalan. Ne može se Crkva ograničiti od političkih pitanja, niti može biti produžena ruka političkog sustava. Demon ravnodušnosti je pomirljivac katolik koji vjeru koristi za prilogođavanje postojećoj zbilji, koji sve čine kako bi zaslužili pohvalu ideologiziranog društva. Stoga smo svjedoci da Crkva nema duhovne sposobnosti pronaći prostor koji bi bio oslobođen ideologiziranja modernosti uma, osim toga tradicija vrijeđa moderni osjećaj lažne moralne ravnopravnosti koji se ne promatra kroz sustav spasenja nego kroz sustav ljudskih vjerovanja i nedjelje kao slobodnog dana uz pivo ali ne i blagdana. Protukršćanska tendencija kroz povijest od svećenika pravi liberala koji propovijeda a ujedno se i buni protiv vjere, zbilja današnjeg kršćanstva je toliko bliska svijetu da pokušavati pronaći razliku katolika i ateista postaje avantura teološke vratolomije, opravdanje a ne izgradnja ćudorednog kršćsnstva.


Slučajnost ne postoji nego samo pogreška samih kršćana oboljelih duhom suvremenoga društva, naime da Crkva treba preuzeti liberalno – demokratsko ruho suvremenog čovjeka koji nema vremena za vjeru zbog svojega elitizma savršeno odgovar svećeniku koji se prestao uzvisivati  i koji ostavlja dojam naprednoga i spremnog na ustupke demona ravnodušnosti. Stoga Crkvi iznimnu štetu nanose otvoreni katolici, njihov odnos s demokracijom, njihov ekumenizam i dijalog, kojeg možemo iznutra i izvana smatrati kapitulacijskim činom. Demon ravnodušnosti je pokušaj obuhvaćanja svega i ničeg, osuđen na osrednjost i bljutavost slikom opće snošljivosti svakog nemorala i automatske katoličke popustljivosti. Bolje je da Crkva ne odgaja, jer se tada neće dovesti u opasnost da se optuži za nesnošljivost, sigurna od svake optužbe, tako demon ravnodušnosti mora postati najrazboritiji i najprirodniji stav kao najveća povijesna sramota katoličanstva.

LIBERO KONCIL-MARIA 2.0 TDI

Za liberalne katolike, Drugi vatikanski koncil je predstavljao slobodu; konkretno, slobodu od prošlosti. Umjesto da bude vezan za dogme i prakse prethodnih generacija, Drugi vatikanski koncil je dao Crkvi priliku da slomi te okove i izgradi novu Crkvu za novo vrijeme. Od odbacivanja crkvenog učenja o nemoralu umjetne kontracepcije do zalaganja za svećenice, katolici liberalnog uvjerenja su u osnovi postali protestanti, oblikujući vlastita uvjerenja po svim novim Covid pravilima – čak i kada su u izravnoj suprotnosti s prethodnim naukom Crkve – sve, naravno, u „duhu Drugog vatikanskog koncila“ postaje normalno.

Kao odgovor na ovo postkoncilsko zastranjivanje, mnogi su konzervativni katolici reagirali tako da su prihvatili ono što je papa Benedikt XVI. nazvao „hermeneutikom kontinuiteta“. Ovime je papa htio reći da Drugi vatikanski koncil treba tumačiti na način koji je u skladu s prethodnih 1960 godina katoličke tradicije („hermeneutika“ je samo otmjena riječ koja označuje „metodu tumačenja“). Drugim riječima, nemojte čitati tradiciju u svjetlu Koncila; čitajte Koncil u svjetlu tradicije.

Nažalost, to savršeno prihvatljivo katoličko načelo „hermeneutike kontinuiteta“ se danas pretvorilo u nešto što nije ni katoličko. Umjesto da se iskoristi za postavljanje Drugog vatikanskog koncila u odgovarajuću povijesnu perspektivu, pretvorilo je Drugi vatikanski koncil u „nad-koncil“ kojega je hermeneutika namjeravala spriječiti. Preciznije, postao je štap s kojim se udara po prstima svakoga tko se usudi kritizirati sam Koncil ili današnju plandemiju Covid.

Na primjer, ako katolik sugerira da su određeni dijelovi Drugog vatikanskog koncila sročeni tako loše da ljude mogu lako dovesti u krivovjerje, onda ad hoc skupine uskaču braniti Koncil: „Ako se čita u kontinuitetu s katoličkim naukom, onda se ne može razumjeti heretički!“. Možda je to istinito za teologe koji znaju sve nijanse katoličke doktrine, ali to ne znači da formulacija nije loša i zbunjujuća za laike.

Da bih protumačio tu zabrinutost, citiram, Josepha Ratzingera, još uvjek papu Benedikt XVI: „Nije svaki valjani sabor u povijesti Crkve bio plodan; u posljednjoj analizi, mnogi od njih su bili gubitak vremena“.

Katolici moraju shvatiti da koncili (sabori) ponekad uspiju, a ponekad propadnu. Uobičajena zabluda među katolicima je da Duh Sveti vodi svaki aspekt ekumenskih sabora; stoga su svi sabori „uspješni“. Ovo nije katoličko učenje. Duh Sveti ponajprije djeluje kao zaštitnik – On štiti polog vjere osiguravajući da nijedan sabor ne može proglasiti herezu katoličkom istinom. Zato i drugi vatikanski koncil nije dogmatski.

Katolici isto tako moraju prepoznati da su svi sabori ukorijenjeni u vremenu u kojem se održavaju. To ne mijenja istinu nijedne dogmatske izjave koju donose, ali omogućuje nam pravilno tumačenje – i kasnije potencijalno odbacivanje – njihovih praktičnih savjeta i njihova suvremenog svjetonazora kada više nisu relevantni. Nema sumnje da je način na koji su koncilski oci vidjeli i protumačili svijet bio pod velikim utjecajem svjetonazora iz 60-ih (uglavnom zapadnog svjetonazora). Primjerice, ako pogledamo unatrag, jasno je da je velik dio Koncila bio pretjerano optimističan u pogledu napretka čovječanstva, posebno u svjetlu toga koliko se svijet od tog vremena pogoršao u nihilističkoj kulturi smrti i obmane, posebna obmana je cjepivo dobiveno od pobačnih – Bogu najmilijih.

Drugi vatikanski koncil se usredotočio na pozitivne elemente drugih religija, a da nikad nije spomenuo njihove pogreške. Ova je odluka možda bila razumljiva jer se prije Koncila dogodio stravični holokaust naroda koji je pripadao jednoj religiji. Međutim, u današnjem svijetu, kada je većina ljudi – uključujući većinu katolika – vjerski ravnodušna, potreba za razlikovanjem religija je od iznimne važnosti, a posebno odbacujući dikraturu relativizma koja uz pomoć zabludjelog klera nameće novu Covid religiju.

UZALUD

Svijet je jezero oholosti, bludništva i lakomosti koja nikad ne propada, štoviše, svakodnevno rastu. Jama propasti  puna grijeha ne može proći kroz iglene uši.
Adam naš praotac, stvoren lako a još većom lakoćom sagriješio. Jao nama koronašima, bijednicima, koji smo ponovno stvoreni i otkupljeni tako velikom mukom, tako velikom patnjom i bolima, a sa tako malo strahopoštovanja prema Kristu a s još većom lakoćom teško griješimo. Uzaludnom muku Gospodinovu činimo.
Sam Isus govori kroz Izaijina usta; ” Zalud sam se mučio, ni za što naprezao snagu ( Iz 49,4 ). U stvaranju Gospodin se nije mučio jer stvorio je ono što je zaželio; ali u ponovnom stvaranju mučio se toliko da bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. Kad je trpio teko veliku muku u molitvi, što mislimo kolika mora biti muka razapinjanja? Gospodin je dakle patio i tako nas istrgnuo iz ruku đavoljih. Naprotiv mi, griješnici, ponovno padamo u đavolje ruke i tako muku Gospodnju činimo uzaludnom.

Zato kaže: Zaludu sam se mučio, to jest bez ikakve koristi. Nikakve koristi od Kristove muke jer pokvareni rade gadosti nitko da čini dobro ( Ps 14 (13), 1 ). Pastiri otpadoše od Krista, gnjusne propovijedi prorokuju u ime Baalovo i iđahu za onim što im svijet doktora nametnu da bi izgledali pametniji od drugih.

Ispravno stoga Gospodin kaž; ” Zalud sam se mučio, ni za što naprezao snagu”. Snaga se božanstva istrošila u slabosti čovještva. Ne čini li ti se da se snaga istrošila kad je on, Bog i Čovjek bio privezan za stup poput lopova, bičevan, udaran, popljuvan, išiban, kad je bio razapet između dva zločinca.
Jao dakle bijednicima, kukavicama i luđacima koje ni ovi događaji nisu natjerali da izbjegnu ispraznost svijeta.
Treba stoga biti u strahu, kao što je na početku rekao ” Jer sam se pokajao što sam ih stvorio” ( Post 6,7 ), sada ne kaže ” Kajem se što sam ih otkupio, jer istroši pokvareni rod moju snagu, a zloća ljudska sve je razornija. Zato Hošea kaže; Jest će, ali se nasititi neće, bludničit će, ali se neće množiti, jer oni su prestali štovat Jahvu – blud, mošt i vino zarobiše im srce” ( Hoš 4,10 – 11 ).

U svijetu nema pravednosti, a u Crkvi se gubi jer se više skoro nitko ne boji Boga, obeščašćuje se Kristovo tijelo i vjeru u njega, mrzi se strahopoštovanje a veliča se nezahvalnost prema svecima Njegovim. Pravednost svetaca nas opominje poput mjeračkog užeta kojim se mjeri život grešnika, ne svetkujete dane svetaca da bi imali ispunjen kalendar i davali imena djeci po njima, nego da bi nam bili čvrsto pravilo za život.  Smješno je i svetkovine slaviti hranom kada znamo da su se oni uspeli na nebo postom. Mi ljubeći svijet i njegovu slavu, pazeći na tijelo u strahu od virusa da bi mogli živjeti u zadovoljstvu, gomilajući blagostanje izvijesno ne slijedimo život svetaca; zato će njihova pravednost biti čisti dokaz da smo mi danas zaslužili kaznu.

UMIRUJUĆA RELIGIJA

(Otk 16, 1 – 17 ) ….i sedmi izli čašu na zrak.

Priča ili sami spomen o paklu nije dobrodošao u današnje hedonističke uši. Odgoj vjernika kroz propovijedi u katoličanstvu bez eshatološkog spomena čistilišta i pakla nije ništa drugo nego deformirani oblik religije, poput kakva sektaštva. To se izobličenje religije javlja kada se premalo pozornosti poklanja pročišćujućoj ulozi svetoga straha Božjeg. Naš svetac Alojzije Stepinac kaže; Iz žive vjere niče onaj spasonosni strah Božji, koji je početak svake mudrosti, jer izgoni grijeh iz duše i čuva i unapređuje krjeposti. Po ovoj logici mi danas imamo mrtvu vjeru, iz koje niče strah od virusa, potresa, siromaštva, dugova, recesije, tumora, koji je početak svake gluposti. Drugim riječima katoličanstvo je postalo sredstvo potiskivanja cjelovite istine, o sudu i paklu ni spomena.  Provalom protestantske hipijevske teologije milosrđa u katolički nauk, tolerancija grijeha pomaknula se do gadljivosti. Disciplina se svakim danom srozava i svaki sakramenat postaje mehanizam opravdavanja čovjekova vlastita ne/pogleda na grijeh koji se nalazi u teškoj zabludi sa vlastitom iskrivljenom savjesti. Ako nema  propovijedi o paklu, zašto bi bila propovijed i o raju, ako nema pakla onda nema ni raja, ako je grijeh relativan, onda Boga nema, ako nema Boga, onda je zlo dobro, a čuti istinu je fanatizam, srđba i zlo.

Postoji stara narodna izreka koja kaže; Dobar je strah kome ga je Bog dao. Ali postoji i novi soj narodnih – koja kaže; misli da je razuman i onaj kome je Bog razum oduzeo.  Svako ljudsko biće barem bi trebalo biti svjesno gorčine smrti, kao i toga da ne zna kamo ide nakon smrti, ili katolički rečeno čovjek bi svaki dan trebao promišljati o posljednjem sudu. Krist vrijeme privodi njegovu kraju tako što ulazimo u trenutak velikog otpada ili širokog puta koji vodi u propast. Kao što je spomen o uskrsnuću kroz povijest oduvjek bio i ostao sablazan za intelekt svijeta, tako spomen o paklu postaje sablazan za nadrikatoličanstvo. Bljutave propovijedi u ključnim trenutcima današnje covid krize postale su stvarna misaona i jezična kamilica za ispiranje usta  – jeftina predstava koja ugađa neprosvijetljenoj uspavanoj publici.

Čovjek jedino može o vječnosti promišljati ako u razum stavi sve ono što se odnosi na vječnost. Izostavom samo jedne zbiljnosti o mogućnosti da možemo lakše završiti u paklu nego mukom zaraditi nebo, današnji kler  ugodnom rekonstrukcijom prikriva vlastita zlodjela, propovjedajući jedno a živeći drugo, izjelice, vinopije i razmetnici, hedonistički život – hedonističke propovijedi. Sve oprečno onome kako je govorio, naučavao i primjerom živio Gospodin. A budući da je Crkva sazdana od svećenika i od laika, onaj kome svećenik nije pastir vjerovatno ni laik nije ovca. Isprazna floskula da kler propovijedima o paklu odbija vjernike savršeno odgovara uzroku svih naših nemira, koji jest taj da se više ne samooptužujemo. Đavao i ovozemljski silnici i crkveni velikodostojnici našeg vremena postupaju kao vukovi, ustupaju crkvena dobra WHO silnicima da im isti odaju priznanje njihovih poslova a ne poslova vječnog spasenja, oni pakao ne spominju ali ga proizvode kada imaju pomoć sina prokletstva koji sije zablude. Crkva ima dužnost svoju djecu rađati riječju Božjom, u porođajnim bolovima stege, oštrine i pokore da bi mogli djelovati a ne biti oslijepljeni u svome razboru rođenom iz laksne savjesti.

Propovijed mora biti čvrsta, mora predstavljati prave riječi, a ne lažne, smiješne, lakoumne i laskave, već riječi koje potiču ganuće i plač.
Salomon kaže u ( Prop 12,11 ); Besjede su mudrih ljudi kao ostana ( ostan znači štap) i kao probodeni kolci.
Naime, kao što od ostana”štapa” poteče krv, a kolac ako probode izaziva veliku bol, tako i riječi propovijedi i mudrih moraju podbadati grešnikovo srce i izazivati krv suza, kao što kaže sv. Augustin, krv duše – izazvati bol zbog prošlih grijeha i zadati strah od kazne paklom.

Korona je unatoč svemu idealna prilika, da katolik smrti da pozitivni smisao. Sakramentom krštenja dobili smo novi život, umrjeti u Kristovoj milosti mi zapravo pobjeđujemo smrt. Nisam za poziv na ekstremizam, niti za angažirati se u širenju zaraze, ali činjenica da bezbožni ovoga svijeta nisu ateisti, nego upravo osrednji kršćani, koji se odgajaju u doba velike krize bez pomisli posljednjeg suda, odnosno dok me sveti strah ne obvezuje na pokoru, svijetu ništa ne nedostaje osim cjepiva. Zapravo sam za poziv na pokoru i obraćenja. A ,zapravo, oni koji bi trebali pozivati na obraćenje i pokoru, ovom svijetu nedostaju više nego cjepivo. Danas ni jedan katolik za sebe nema pravo reći da je progonjen, a još manje netko može biti mučenik, od svih tlapnja naših bijednih vremena najsmješnije  su propovijedi bez spomena o kazni i  paklu, i takve ispraznosti mnogi još nazivaju mudrošću. Ljube istinu kad im svijetli, a mrze je kad ih osuđuje. Budući da ne žele biti varani, a varati hoće, ljube je kad sebe otkriva, a mrze je kad njih otkriva. Katolicima je danas istina ugodna vijest dok je na razini dobre vibracije ljubavnih priča o dobroti, kao da se radi o akcijskoj cijeni – ponuda dana. No čim istina progovori o kazni i paklu, postaje nepodnošljiva našem ponosu i užitku života, supermarket postaje fosilna roba rezervirana za fanatike. Mrzimo puninu istine zbog vlastitog blagostanja, posljednje stvari nas živciraju zbog činjenice jer nemamo hrabrosti zauzeti čvrsti stav, dok smo bili maleni vjerovali smo u bajke, a sad kad smo veliki vjerujemo u velike bajke i pakao rezerviran samo za Judu, vragove i masone. A pako je zapravo krcat kršćanima. „Kome je mnogo dano, od njega će se mnogo iskati“ (Lk 12,48)! Krštenjem smo mnogo dobili.

Isusova riječ je oduvjek bila istinita, nije proturječita ” Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.” (2 Kor 5,10) – Zatim će (Isus) reći onima slijeva: ‘Odlazite od mene prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavolu i anđelima njegovim!’ (Mt 25:41). Bez poimanja posljednjega Suda, suda na kojem su razgolićene sve mogućnosti našega života, nema ni autentične odgovornosti, ali skrivanje iza napredka medicine jedino autentično je kukavičluk koji ucjepljuje svoju fatalnu paklenu besmrtnost. Nema sumnje dragi katolici vjerujte u svoju besmrtnost, nego dršćite li zato što ste besmrtni.  Neki se možda nadaju da će u paklu biti samo privremeno, nažalost, Biblija govori o vječnom paklu, i nema govora o privremenim mukama. Pakao je, dakle, mjesto mučenja, oganj vječni, plač i škrgut zubi u vijeke vjekova. Činjenica da se priča o posljednjim stvarima, paklu i sudu, danas smatra bolesnim govorom zrelim za psihoanalizu, to je samo dokaz u kolikoj mjeri izvori budućnosti su u nama presušili. Koliko zapravo na dnevnoj bazi razmišljaš u vlastitoj smrt, toliko istodobno i vjeruješ . Ili, koliko imaš smrtnih grijeha? – Koji su već prešli u naviku, koja se ponavlja, toliko zapravo bogova imaš, i obožavaš. Vidim da neki planiraju vječno živjeti na zemlji.

Zakoni jednoga Boga su iznad carevih dekreta, suučesnik, suučesnik, suučesnik,to je gore i od počinitelja, beskrajno gore.

Ako je tako velika bijeda ovoga smrtnoga života da ni pravednici koji će jednoga dana prebivati na nebu, ne mogu proći kroz ovaj život bez muka, s obzirom na veliku ljudsku bijedu, to više oni koji će biti lišeni nebeske slave moraju kao sigurno očekivati vječnu kaznu.