APOLOGETI RADIKALNOSTI

Da li mazge manje zaudaraju ako ih natovarimo skupocjenim i mirisnim stvarima?

U osnovi pojedinim strogim pobožnjacima se najviše može predbaciti nedostatak radikalnosti. Oni se, vjerovatno, u sebi zbog toga stide jer upravo to hine zlorabeći naziv “tradicionalno pravovjerni – progonjeni”  a zapravo su prenamagala i duhovne ubojice brata svoga. Ne zamjeram im toliko što se petljaju u rasprave o ljepoti obreda, koliko im zamjeram što svoj veliki nedostatak pobožnosti žele zamaskirati kao vrsni liturgičari, učeni kanonisti i pobožne apologete . Zamjeram im još što nisu nikako podložni božanskoj providnosti.

S obzirom na to, pobožni učenik spornog koncila puno je radikalniji od njih. S druge strane, podložan providnosti, on zna da ako hoće biti svjedok uskrsnuća, mora i sam proći kroz Kristovu nutarnju smrt – čime postaje prilično popustljiv pred svojim progoniteljima. Naposljetku, ako svjedok Uskrsnuća želi prodrmati crkveno mnijenje, pa  želi izvesti radikalnu autentičnost, neka to, koliko je moguće, ne bude napad i rasprava koja ubija žive, nego poniznost  i trpljenje koja uskrisuje mrtve savjesti. Za to treba znati rukovati puno težim oružjem nego što su to teološko koncilske rasprave i kruničarenja prema vani.
Isus kaže; A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi ( Iv 12,32). Sve, znači sve ljude, podrazumijevajući i one koji ga odbacuju jer Uskrsli nije manje temelj njihova postojanja i srca njihova srca, a svakako nije liječnik za zdrave, a pogotovo ne neki pismoznanac koji se bavi koncilima.

Realizam vjere lišava nas svake uvjerenosti u našu povlaštenost. I zapovijeda nam da ispovijedamo vjeru dok nas novotarija kolje: znam, unatoč svim prividima, da i tebe duboko privlači Isus, taj vječni, i moguće je da i ti, poput radikalnog Savla nakon što je smaknuo Stjepana, postaneš njegovo oruđe izabrano,  bolje nego što sam to ja. Najkraći put jest put prema vanjštini – Najduži put jest put prema nutrini. Kako skromno i nenametljivo živjeti svoje kršćanstvo? Apologete radikalnosti vuku poteze potpuno oprečne Kristovu učenju dok mašu svojim tradicionalnim katoličkim identitetom i jedino nutarnje pitanje o kojem teološki ne raspravljaju je ” kako nije dovoljno izgledati dobar i pošten, potrebno je stvarno biti! “. Gorljivi pojedinci koji se hvale tradicijom trebali bi biti odgovorniji kako skromno i nenametljivo pričati. Radije bi vodio razgovore sa poštenim ateistom nego svaku misu raspravljao o papi i česticama, ne znam od kad se kršćanstvo  počinje vrednovati po imiđu svećenika, biskupa i misne forme, ali znam za sadržaj Kristova učenja. Živi Boga je taj koji povezuje, koji potiče na mir, koji potiče na žrtvu za opće dobro crkve, okuplja i približava, a ne Boga koji dijeli, koji hrani vlastiti egoizam i uvjerenost u povlaštenu skupinu pravovjernih.

MNOGO NOVCA

Trajno ostade spomen na Judinih trideset srebrenjaka, a nikad se ne govori o *mnogo novca* koji uzeše stražari vojnici ( grčki tekst spominje dovoljnu količinu srebrenjaka). Daj reci, koji je od tih novčanih dogovora bio gori – onaj kojim je Krist izručen da bude raspet ili ovaj koji zatire njegovu proslavu. Tko su danas gori ? Oni koji se dodvoravaju modernizmu koji zatiru njegovu žrtvu, ili su gori oni koji se dodvoravaju Covid politici i zatiru njegov spomen. To su jedni te isti.
Ukupno gledajući, nije li drugi čin podliji od prvog? Ne pokazuje li se briga za život i novac kao najveća moć koja može opčiniti svakog čovjeka da može izdati uskrsloga. U svakom slučaju, valja zastati pred tim prizorom u vezi Evanđelja kada im je izjavio; Ne možete služiti Bogu i bogatstvu….Jer svatko tko želi sačuvati svoj život izgubit će ga….

Ako je novac samo sredstvo razmjena dobara, kako se prometnuo u gospodara? Sredstvo je papirnato, a lako i iscuri kroz prste. Novac je, međutim, sredstvo puno učinkovitije od čekića kad treba dat milostinju, kupiti fino rublje, pa i nekom začepiti usta sa propovjedaonice….Uostalom, ne bi li Krist izmislio razborito postupanje da je učenicima koje je poslao dao paket prve pomoći i malo đeparca da mogu nešto putem prizalogajiti u finom restorančiću, sa covid torbicom kao naši nadničari. Nemojte mi kazati da onaj koji je mogao umnožiti kruh nije mogao umnožiti novac. Nemojte mi kazati da onaj koji je ozdravljao nije mogao učiniti da nestanu sve bolesti!  Kako to da ništa nije poduzeo oko onoga o čemu sanja danas cijeli kršćanski svijet, pretvoriti bolest u zdravlje i pretvoriti prašinu u novac. On koji se nije bojao doticati gubavce – sada ga strah Cara u ime podanika režima.
Nažalost, mnogi su ljudi Crkve napredovali na tome području. Zar se mora imati sigurnost da bi se navještalo? Toliko su napredovali da se vidi da ih zanima primanje  *mnogo novca* što je isto kao i odbacivanje uskrsnuća.

PRIJELAZ RIJEČI

Protiv sile smrti nema lijeka u vrtu.

Projekt medicinske diktature započeo je odavno. Henry Gadsden (  direktor farmaceutskog diva Merck & Company između 1965. i 1975. godine ) , otvoreno je izjavio da želi da uzimanje lijekova bude jednako svakodnevno kao da su žvakaće gume, te da mu je ideal prodavati lijekove zdravim ljudima…….

WHO – Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) ključna sveta riječ koja se neprekidno spominje, koje se  piše velikim slovima ili je to možda kraj puta prema oslobođenju Co-vidi (?) katolika kojeg čeka ropstvo. Oslobođenje od bolesti u konačnici je iluzorna vjera, iz dva jednostavna razloga; ljudski planovi su jedno a Božji drugo i svijet je ograničen.  Zbog ta dva razloga nećemo nikada biti istinski slobodni. I dok dobar dio crkvenjaka cmizdri, uzmite, na primjer riječ * ŽRTVA*, i kad se u ljubavi odredi prvotno značenje te jedva spominjane riječi, cmizdravci obično prekinu razgovor. A riječ *LJUBAV* iz koje su iscrpili njen smisao, jer se rabi mehanički, o njoj se više i ne razmišlja, izbaci se kad se hoće prenamagala predstaviti svetija od Stvoritelja. Kao neka vrsta reklame iz butika, ukras koji pokazuje veliku vjeru na sniženoj moralnoj akciji.
Što se doista želi reći tim WHO riječima u Crkvi ” cijepi se “, o tome se u biti uopće ne razmišlja, zar se trebamo osloboditi stvaralačke Riječi a znastvenu utemeljenu na sposobnosti ljudske znanosti dogmatizirati i posvetiti, kao vrhunsko gnojivo za novu evangelizaciju.

Čime je opravdan taj prijelaz riječi, sa posveti se, na cijpi se, kako je moguće prijeći od težnje nebu na težnju kulta tlu.
Ne bi li se, taj prijelaz moga povezati sa nekom idolatrijom, rođenom iz naših perverznih zadovoljstava zabavljajući se tehnološkom proizvodnjom osobnih težnji, kao ljevači zlatnog teleta. Kad papa i svećenici krste društvene mreže, i dok molitvene aplikacije rastu – milijuni kršćana se osjećaju osamljenima, što je na kraju i dalo povoda WHO službi da od Crkve pravi zdrastvene hramiće i ispune snove tehnološkim evangelizatorima – osamljeni smo zato što želimo biti osamljeni i izolirani, kao rezultat naše redefinicije naravi sebedarja.

Dakle da se vratim na početak, naše ishodište je u riječi *Darivanje* kojom je udaren pečat jedne providnosti. Darivatelj u svojoj velikodušnosti se skriva, ne prostutuira se po tehnološkim profilima nudeći svakodnevnu tabletu moći tehnologije , ne istupa na vidjelo da se reklamira nego da se žrtvuje iz ljubavi, u protivnom, njegov dar nebi bio dar, nego tečaj evanđeoske tehnike.

Prijelaz Riječi stvaranja u svijetu nametnutih obaveza neizbježno privlači one koji nas sve više stvaraju bićima kakva zamišlja riječ tehnologije stvaranja, koju gotovo uopće ne razumijemo. Ako je evangelizacija postale drama kontroliranja i gubitka slobode, mi u biti živimo dinamiku jačanja WHO sustava koji povlači konce igre dok Crkva misli da je autonomna kao glavni instrument formiranja slobode. Eto kao uvod u najtežu bitku protiv Stvoritelja, zajedno sa WHO crkveni cmizdravci moraju  izvesti jedan tehnološki pokus. Zamislimo da su kršćanski misionari baratali medijskom i internetskom moći, cijpivima protiv malarija i kuga, bio bi to apsolutni trijumf evanđelja ali prema obrascima svijeta, s ciljem da se vidi kako izgleda trijumfalna fikcija. Godpodo cmizdravi pastiri; morate ostati na visini šoua. Postati zdrastvene zvijezde, evangelizatori u svim najpoznatijim dnevnicima i internet kanlimazacijskim odvodima, (tehnika je sad odsijek Svete kongregacije za širenje vjere i pobožnih aplikacija, besplatan internet i virtualna svetost). Sve su to proizvodi duhovnog siromaštva i praznine,  jedna velika kršćanska utopija. Redovnici i sveti laici te ljupke medijske gošće okićeni čistoćom i djevičanstvom pojavljuju se u milijardama primjeraka kao komunikacijski stručnjaci, izvrsni scenografi i tehničari za WHO spektakl, i druge redazijnirane mise zvuka i svjetlosti da se očaraju mase čudesima stvaranja tehnike.
Silazak u pakao je atrakcija i apstrakcija Riječi.
I dok se katoličanstvu često prigovara zbog nesposobnosti da bude u skladu s vremenom, napokon, meni se čini upravo svjedočimo vjeri ispred našeg vremena – Crkva je postala institucija koja upravlja krizama ( od ekonomije do pandemije – od ekosustava do sankcija prirode ) u ime naših država i daljnjeg zanemirivanja duša, u ime materijalnog blagostanja i daljnjeg odgoja robova. U ime moralne pretilosti.

SVRŠETAK

Lagano podrhtavanje tla nagovješćuje puno snažniji potres u budućnosti.

Svršetak svijeta nalazi se u početcima kršćanstva, koji se u očima pogana činio tako skandaloznim –  kao i što se danas čini kršćanima, mi vjerujemo u Boga ali nam je drži nepromjenjiv svemir.
Raspad svih stvari bio je čak vidokrug unutar kojeg se odvijao kršćanski odgoj.
” Kad se sve ima tako raspasti, koliko li treba da se svi vi ističete u svetu življenju i pobožnosti iščekujući i pospješujući dolazak Dana Božjega…(2 Pt 3, 11.12). Kako li treba da se svi vi ističete u svetu žvljenju, gledajte kakvi ljudi trebate biti. Riječ je, dakle, o tome kako postati ” ostati ” čovjek. A to postati čovjek nema za svoje mjerilo put progresa, nego put raspada.
Nije samo raspad, nego i dolazak Dana Božjega. ( koji će za današnju oholost biti još razorniji nego li  Sodomi i Gomori ).

Što nam apokalipsa poručuje? Raspadom će nas pohoditi Mlado sunce s visine. Dok korov sve više buja, žetva je sve bliže.
Od nas zahtjeva da se tako uključimo u taj trijumf. Posve se odmaknuvši od svijeta, od njegova sjaja, njegovih opsjena, njegovih vrijednosti.
Čudesno je to vrijeme koje nam kao zadnju riječ nudi najljepši zahtjev za raspadanjem. Čudesna je ta apokalipsa koja nam otkriva da odgajatelj, kako i on može biti najgora varalica, varalica je svatko tko nije svjedok. Zatvoriti oči prema kolektivnom raspadu dok ulaže sav  trud na zaigran i simpa način samo da nas oslobodi zlokobnih predviđanja. Ali on samo ne zatvara oči, on pokreće slijepo tapkanje krivim putem, prema uzoru na Marxa i Nietzschea, revolucionarnim ubilačkim idiotima, demontirajući katoličke norme i tradiciju a istodobno promiče labavi globalistički nemoralni stil.
Ako je naš osjećaj opasnosti od nuklearnog oružja oslabio, snašle su nas druge noćne more; medicinske katastrofe, kataklizmičke klimatske promjene i čovjekovo iščeznuće.
Kakva je to Crkva? Valja to priznati, sve uspješnije ostvaruje, preoblikuje savjest ratom protiv tradicije, širi amneziju u odnosu na prošlost i ravnodušno se odnosi prema drugom dolasku.

MOLITVA MONOLOG

Među opasne bolesti možemo ubrojati utjecaj vlastitog interesa na Crkvu kao građevinsko zarazno tkivo – a ta je bolest nastala kao posljedica molitve bez pitanja Vječnome.
Augustin razum ne poima kao instrument kojim baratamo po vlastitom nahođenju, nego ga smatra mjestom gdje treba progovoriti Učitelj, Bog osobno.

Gospodine, u tvojim sam očima postao sebi zagonetka. Ne propitujem više ” Boga ” kao objekt nad kojim dominiram, nego dopuštam Bogu da me ispituje i svega proniče. Sve do srži moje vlastite iskrenosti. Molitva bez pitanja i poziva upomoć, bez preklinjanja da mi se dođe razotkriti ondje gdje još ne shvaćam i ondje gdje mislim da sam siguran.

Iz te perspektive – “Massimo Faggioli nedavno je istaknuo i sigurno ima pravo kad kaže; „čini se da je trenutna kriza institucionalnog katolicizma okončala tradiciju biskupa i kardinala koji su isto tako bili javni intelektualci… Danas je rijetko pronaći biskupa koji objavljuje knjige koje su nešto više od obične zbirke njegovih homilija“. Faggioli tvrdi da među prisutnim biskupima samo nekolicina može „artikulirati svoju viziju Crkve i katoličanstva“. Faggioli ide toliko daleko da tvrdi kako su „takozvani Franjini biskupi, oni koji najviše podržavaju ciljeve i viziju pontifikata, te se doimaju sposobnima samo ponoviti ili oponašati ono što papa tvrdi“.

Tu valja napomenuti da se ne radi samo o biskupima, tu su svećenici i laci, nitko više ne propituje – nema poziva u pomoć, nema razgolićene molitve.

Pitam se Bože, počnem li od hostije i recimo od teške nestašice hrane, da se hostija pretvori u hamburger s trostrukim mesnim punjenjem, ne bi li svatko pazio na svaki komadić. Svi bi se tad okrenuli tebi zbog tih spektakularnih pojavnosti u doba gladi koje utrobu hrane, zar to ne znači da ipak katolici nisu gladni Boga kad se hostijom razbacuju.
Pa koji su onda ciljevi Franjinog pontifikata, samo golema moć ili veličanstvena oholost uz hrpu pretplatnika na navigacijsko evangeliziranje, recimo, levitiranje gungule i šupljih prodika.

Pretvorena misa u koncertni  i još higijenski spektakl, red propovjednika pretvoren u reklamnu Covid agenciju. I što se događa?

Zarobljeni umjesto oslobođeni. Hipnotizirani umjesto probuđeni. Ne stjećemo braću nego klijente, ne tvoje sinove nego pretplatnike koji potvrđuju vlastitu oholost.

Ono što je danas prilično smiješno je očekivanje da će prelati živjeti poput svetih monaha i činiti čudesa, nesretna modernost i još nesretnija dekatolizacija Crkve za ultramoderne laike sasvim dobro odgovara ” ko budali šamar”, više su danas katolici skloni vjerovati važnosti hijerarhiji nego svetosti. Sad konačno svećenički poziv i kao vjera odabiri su radi svjetovne promocije s posjedima putovnice za ” Raj-delta” i beneficijama pro – imuniteta.
Vlastiti interesi, nova evangelizacija, ono najbolje našega vremena je dolazak do najgorega. To najgore je i molitva bez pitanja Vječnome, potpuna destrukcija molitve, onim što Günther Siegmund Stern naziva ” golom apokalipse”, bez kraljevstva: golubica koju Noa šalje više se ne vraća, a sama korablja osuđena je na brodolom. Tu prijetnju opisuju dvije činjenice, papolatrija i monolog koncil.

PATOLOŠKI KUKAVIČLUK

Životna udobnost najdjelotvorniji je virus za razaranje duše.


Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik. Vrsni modni klerikalni teolozi mogu tumačiti i ublaživati Kristove zahtjevne riječi, pa onda ono (mrziti), tumačiti malo manje ljubiti i stalno zamjenjivati tradicionalne norme jeftinim milosrdnim flasterima. Ponuditi narodu probavljivo objašnjenje – nedaj Bože prihvatiti mogućnost da se ipak radi o užasnijem i teže odgovornom smislu.
Kristovo “mrziti” znači uspostaviti božanski red u životu, biti spreman poradi Krista odbaciti svaki oblik idealnog ljudskog, nužno promatrati život iz perspektive umiranja svijtu.

Tko to sebe može ispitati je li u stanju sagraditi građevinu? Ako se u katoličanstvu krijumčare probavljivi ustupci svijetu. Tko se da uvjeriti  gramatički, lingvistički, i po analogiji patetičnim pričama, taj nije ništa drugo u katoličanstvu nego najbjednija demontirana kukavica na ovom svijetu.
Jer Kristov nauk ne buja za punim stolom, putem tehnologije, pomoću epruvete i doze u kojoj najsnažnije postoji mali svijet, pokušaj pošto – poto biti duže živi zemljanin, ne znači ništa drugo nego biti ravnodušan prema apsolutnoj ljubavi, bez trunke hrabrosti suprostaviti se vlastitoj krivici.

Ipak dok znanost šalje sonde u svemir, i dok inžinjeri stvaraju zdravog nadčovjeka, Bog ostaje čovjekom da bi čovjek mogao postati Bog.  Tako Crkva nije više kvalitetom različitija od ideje države, više se ne ulazi u Crkvu da bi čovjek pronašao svoje blaženstvo, spoznaju ili svoju osudu, ulazi se krijumčariti vlastiti kukavičluk,  povodeći se laskavim riječima klera koji jamče jeftini ulazak u raj. Ideja smrti i uskrsnuća ima tvrdu besjedu rezerviranu samo za junake iz Biblije, koji u agoniji vlastite smrti vide novo rođenje. U ono vrijeme… U naše vrijeme???

Ako je istinski cilj katoličanstva spasenje, onda se nijedna veličina ne može spoznati bez njezinih strahota. Strahota umiranja ipak je skandalozna za današnje uši. Ali da bi netko umro, najprije mora dobro živjeti, čovjek treba dokazati hrabrošću da pripada apsolutnom savršenstvu, zar nije veličanstvo odreći se sebe u korist žrtve od koje se radi pripravak koji nam omogućuje možda koju godinu duži život. Prekjučer su se zakon i  znanost pobrinuli da nekog dobro ubiju – a isti taj ubojica vas danas pozdravlja podižući šešir vaših prava na štetu prava najmanjih.

Logički gledano tu je netko lud, biti lud to je najblaži mogući izraz. Koji katolik može mirno živjeti s dozom u sebi, i više puta doza u sebi? To može samo jedan mali beskorisni licemjer, i što si više kukavica kupuje vrijeme, to je grozniji licemjer. To je ono užasno u moralnoj teologiji, beskonačno kretanje nasuprot mogućnosti povratka, oslovljena isključivo licem otupjele savjesti – eksperimentalni moral u praksi. Tu je svršetak istrage, kraj moralne zagonetke, kukavica je uvijek slučaj za liječenje. Hrabri vide Kristovo tijelo u svojem bližnjemu, iako je ubijen odavno među mnogim tijelima majčine utrobe, hrabrima taj događaj zaustavlja dah. Hrabri su uvijek u apsolutnoj izolaciji, a lažni sve čine da izađu iz nje, takvo većinsko katoličko bezakonje postaje sektaštvo i samo još jedan pokušaj da se predstavi kao istinska vjera hrabrih. Kukavice su paradoks jeftine vjere, tragični lakrdijaši privatne kazališne predstave. Užasna imitacija vjere, dok misle da jurišaju u nebo mnogi idu istim onim putem kao i Židovi sa svojim narodno oslobodilačkim herojem Kajfom; ” Vi ništa ne znate…. Bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne. Gospoda bi htjela u nebo, bez preuzimanje vlastite užasne odgovornosti za pokolj nevine dječice koristeći etički nemoralno cjepivo.

Kad jaz između idealnog i stvarnoga postane predubok, stigli smo do sigurnog urušavanja. Jaz kojeg nismo sposobni imenovati, pataloški je kukavičluk koji bode u oči.

RADOST KRIŽA I APOKALIPSE

Tempus, tempus, tempus……

Jedini naš kompas je Križ.
Kad se izgube sve lažne nade, kad se naš život oslobodi lažnog sjaja i svih ” nezrelih inovacija ” kao i ubojitih nesigurnosti crkvenih razbojnika zaluđenih modernitetom, put u slijepoj ulici ostaje uprta pogleda na slavu Križa.
Ostaje nam samo Križ, to što je daleko veće od svih isprevrnutih milosrđem ofarbanih snova, golema i neizbježna sigurnost apokalipse koja nam uskoro donosi istinski smisao kraja.
Ako čovjek nema svršetak kao cilj,  tada je svršetak mučenje u oholim dostignućima moderne tehnokratske farizejštine.
Naći ponovno smisao vjere, znači otkriti smisao zagledanosti u Križ, taj poziv koji je zakucan u naše meso i u naša srca.

Bog je mrtav = Treba biti apsolutno moderan. Apsolutno moderan = mrtav.
Eto uobičajne prakse o kojoj ne razmišlja nitko mnogo. Problem s modernitetom nije toliko u tome što se opire evanđelju, nego što hoće evanđelja posvuda. Tako imamo tumačenja evanđelja po karizmaticima, evenđelja po hodočasnicima, evanđelja po kicošima, evanđelja po koronašima, evanđelja po homoseksualcima, evanđelja po youtuberima, instagramerima i twitterašima…..svatko danas izmišlja svoja tumačenja prema potrebi moderna tržišta, jer mu evanđelje Križa samo po sebi više ne odgovara.

Dokaz; Quo Primium i ono što sv. Pio V. kaže, da nitko ne može spriječiti svećenika da slavi tradicionalnu Misu, pa onda imamo da papa Pavao VI. ukida tradicionalnu Misu, zatim papu Benedikta XVI. koji kaže da nikad nije bila ukinuta, i na kraju papu Franju koji modernitetom govori sve protiv tradicije ukidajući ono što prethodi plodovima koji pokazuju sunce, od Grgura XVI., preko Pija IX., svetoga Pija X., Benedikta XV., Pija XI. i Pija XII.

Očito je jedina snaga Drugog vatikanskog koncila da pravi spektakl i prihvaća osuđene zablude, pa se dosljedno tomu, predstavlja više kao koncil za perverznu zabavu nego za istinski naviještaj, više banalizira nego evangelizira. Mnogo bolje bilo je prije Drugog vatikanskog / Bit će mnogo bolje nakon apokalipse, pa, ako nam se Bog smiluje možda bude malo bolje nakon ….”trećeg vatikanskog koncila”.

Onaj tko donosi radost Križa, njegovo mjesto poslanja sama je nevolja. Nevolja vremena nisu zaprjeka, nego potvrda; potvrda da je Križ stavljen naprijed da komunicira radost apokalipse i drugog dolaska.
Krist, dakle, neće čekati da svijet i birokratski vatikan bude svet i kako bi došao. Sve što treba jest da se pokaže kako je svijet i katolicizam u modernim ustanovama radikalno potonuo, zarobljen grijehom, posve izgubljen, grješan, to jest umišljen da čak više i ne vidi koliko je izgubljen pa, evo, odjednom dolazi Krist apsolutna budućnost.

Nemoguće je zaustaviti liberalizam, socijalizam i modernu izraslinu koja ne prestaje bujati, nešto je nakazno u katoličanstvu koje se hrani svojom izlučevinom u kupki besmisla, uzvikuje poglavar farizej otkrivajući svojom veselom milosrdnom metaforom čuvajte se tradicije i milosti apokalipse.

Gore od željeznog i mračnog doba je vrijeme u kojem živimo danas, a ono je tako zločinačko da mu priroda sama da ga označi ne može pronaći ni ime ni kovinu. Nemoguće je osjetiti nadošlo proklestvo ako prije nije bilo blagoslova, a nema ga već više od pola stoljeća. Nemoguće je iskusiti tjeskobu Križa ako ne vjerujemo u nadu. Odsutnost svete tjeskobe ovdje na zemlji najveća je nesreća. Zato rušenje je doista uslijedilo, pod težinom moderne pastoralne gluposti našega vremena.  Dokaz i tomu; je sadašnja biologizacija kršćanskog morala, kler više ne poznaje veličinu Krista kralja, ali je zato opčinjen političkom utopijom i konzumerističkom vakcinom trenutačnosti.
Zapravo, pokreće ga strahovita mržnja prema Kristovu tijelu, polazeći od pretpostavke da zatvaranjem očiju pred vlastitom bijedom kojom nas vode u kolektivnu smrt mogu izbjeći vlastitu vječnu smrt, ukopani u mrtvačkom sanduku skovanog od trula drveta Asiza.
Dakle, nihilizam očaja? Ne, nego apokalipsa. Apokaliptični duh nema ništa s nihilizmom očaja; on može razumjeti pobudu prema najgoremu samu u okvirima najdublje nade.
Sjetimo se Hölderlinovih stihova; U opasnosti samoj vjeruje / I u ono što spašava.

Vjerovati u apokalipsu znači razlučivanje, doista svako radikalno dovođenje u pitanje Drugoga….zagledanost u Križ natjera nas da se usmojirimo prema pravim uzrocima.
Kriza nas treba prokopovati sve do kostiju, do duše, do konačnog – apokalipse.

Liberalis simplicius Traditionis custodes

To je konac putovanja. Izbrisati živu nadu prema  prošlosti i paralizirati daljnja putovanja. Kad nestaje znatiželje prema prošlim vremenima sigurno iščezava nada, vjera postaje neisplativa. Čemu prisila ukidanja tradicije? Samodopadnost i organska odbojnost vidljive su na svim razinama, crkveno klasni egoizam sve što radi – sve radi samo radi sebe i predstave, površni i otrcani, izgrađeni od prostačke mašte odošuvljavaju samo one koji nemaju sposobnost istinskog oduševljenja. Crkveno klasni egoisti podupiru divljenje prema onom što je nisko, silujući svakog vjernika kroz uši i oči, a prije svega kroz um. Podešavajući vjerničke naočale za jednakost, osrednjost, bljutavilo, birajući ono što je niže, umjetno, nepošteno, neskladno, nepristojno, priprosto i prostačko.
Konac putovanja je izdaja, kukavičluk u vrijeme bezakonja i pogubne napuhanosti, trijumf priprostosti u duhu totalitarističkog demona.

Sunce sotone i noć vjere, ondje gdje sveti Pavao govori o jecanju, egoistička crkva predlaže duševni mir, stanje bez strasti ili pak opsjedutnost za pokazivanjem u javnosti. Ondje gdje Krist traži uzimanje svoga križa radi radosti koja ranjava, egoistička duhovnost traži da se proguta tjeskoba radi savršena prividna zadovoljstva. Kad netko čini zlo, on to čini jer se vara, zaokupljen statistikama i ocjenjivanjima, od čega nikakvu korist nema Božji narod nego crkveno klasna egoistička organizacija, koja se boji biti raskrinkana.

Odakle odjednom sve ovo; od sebične samodopadnosti? Tu se radi o prijeziru prema samom bitstvu kršćanstva, taj se prijezir temelji  na odvojivosti tradicije od nositelja tradicije.  ” Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi prstom maknuli”.( Mt 23, 3-4 ). Zapravo pokazao je kako se čovječanstvo ljubi na daljinu putem daljinskog, kako se ne ljubi svojega bližnjega, kako se prenosi ništa, umjesto da nas nauruža, on nas razoružava.
Ah, izjeda me taj posluh prema čovjeku Papi koji skriva vlastitu nutrinu i zavarava sve nas glede dvosmislenih namjera. Potez koji temeljito rastače katolički obred, od liturgije čini stvar pokusa kako se kome sprdne na području bogoštovlja i nauka. Za Katoličku crkvu ako tražimo autoritet onda ga  moramo izmoliti u novom poganstvu sa tri glavna sastojka objedinjenog u jedno načelo. Tri sastojka jesu moderna samodopadnost, prijezir i intelektualna oholost, a nečelo koje ih objedinjuje jest slijepo prihvaćanje autoriteta podvrgnuto politici i duhu vremena.
Papinstvo je zapravo ostatak nekih plemenitih sila iz prošlosti, od kojih možda neke još uvijek životare  ali samo kao preživjeli neprijatelji klasne crkve.
Svatko može koliko god hoće puta nešto točno izmjeriti, svatko može unositi podatke u nekakav motu proprijo dokument i liturgiju svesti na pokus. Za to nije potrebna nikakva duhovna inteligencija. A kad takve osobe požanju rezultate one u biti lažu; prikupljanjem dokaza protiv tradicije priznaju vlastitu umrtvljenu vjeru i da nemaju sposobnost za traženje dokaza kredo metodama, priznajući vlastiti paralizirani osjećaja za lijepo, ugađajući modernoj baruštini koja je rodila Mussolinija, Hitlera, socijalističke utopiste, totalitarne komuniste, pedersku demokraciju manjina i poludjele optimistične vjerske pristaše katastrofalnog napretka.

Pokus! A ipak se sve to dogodilo.
Ako tko sumnja, neka pogleda degradaciju koja je već, i to u vrlo kratkom vremenu i vrlo naglo izrodila pogansko vjerovanje i bratimljenje prema nekršćanskom i antikršćanskom svijetu posvuda oko nas.

Nema nikakve dvojbe sila koja ubrzava tu okrutnost dolazi od izdajica Katoličke crkve.

VJERA IDOLATRI NAPRETKA

U Boga vjeruju a da ga ne ljube, pa tako postupajući, gotovo da se i ne opazi, ljubi se Vrag oponašajući njegovu vjeru.
Treba li očajavati nad tom teološkom vjerom u Vraga?
Teže je Boga ljubiti, nego u nj vjerovati.
Nasuprot tome, ljudima ovoga vijeka u đavla je teže vjerovati, negoli ljubiti njegov apsurd Napretka.
Sotoni vjerovati znači; kako smo sigurni da smo ostvarili puno i da ćemo s pandemijom izaći na kraj posve svojim snagama, po dobrim težnjama moćnih zlokobnih ambicija proizašlih iz mehanizama moći, vragom opsjednutih političara.

Eto, napredak nije ništa drugo nego u nama atrofirani duhovni dio ili velika ambicija da se zaboravi na vraga dok mu se služi. Napredak je Vražja težnja koju povezuje snažna sklonost ideologiziranja čovjeka, fokusiranih misli da se gospodari svojim životom. Svi smo mi robovi svojega vremena, svi smo mi robovi demona naše subjektivne moralne vrijednosti. Vjernik napretka-progresa i demokracije, je onaj koji se više ne vidi iz vana, ne nosi reverendu, habit i pristojnu obleku. Vjernik napretka je onaj koji više ne postoji ni u nutrini kako bi ciljao vjeru; nikad se nije moglo zamisliti da će vjera poći tako velikim koracima gospodarsko- emancipacijskog Progresa.

Nema više ni pisca, ni umjetnika, ni mislioca, ni svećenika koji nebi mislio ideološki i koji nebi izražavao nekakav stav prema odobravanju današnje stvarnosti. To je raskrinkano licemjerje koje kaže da vjeruje u Boga, ali ga ne ljubi dovoljno – jer ne kritiziraju ovo današnje stanje.
Pandemija za mnoge klerike služi prije svega kao instrument kritike protiv borbenih kršćana, dok isti opravdavaju svoju socijološku ideologiju i duhovnu mlakost, što za sobom povlači određene posljedice.

Najrazvidnija posljedica među vjernicima je, ne prepoznavanje laži sotonske podvala – pandemijskog obrasca, imperijske ideologije. Stvaranje nove svijesti i novoga društva soljenjem pameti jednostavnim sadržajem ofucanim patronatom Unesco – a; još od 1945 kada je vojni sud u Nürnbergu pravno kodificirao pojam zločina protiv čovječnosti. Tako su iste te sotonske sluge koje su osudile veliki zločin Hirošime imajući učinke prve atomske  bombe, otkačili drugu u predvečerje Nagasakija reklamirajući na ekranima bludnički kupaći kostim.

Tako i  “Svjetska zdravstvena organizacija” kao posebna organizacija Ujedinjenih naroda djeluje u duhu velikih zločina protiv čovječnosti. Dok nas istvremeno truje-tobože nas liječi.
Jednog dana, jedan je redovnik upitao sv. Dominika. Dominiče, zar te velike nesreće neće nikad prestati? Odgovorio je, nakon duge šutnje…Prestat će, ali joj je kraj daleko. A u međuvremenu svoju krv prolit će mnogi.

Oduševljenje za novi svijet, ljubavi, mira, bratstva, zdravlja, slobode, na ljudskoj paloj naravi urezuje se sotonski plan “zdravlje utopija”, zarazno uduševljenje ideološkim maskama ide sigirno u susret nadolazećemo novomu dobu lešina.

Odmak od stvarnosti, vakcina putovnica kao uvjet za njegov opis stvari, čini ljude i vjernike sudionicima rata protiv samih sebe, koji su sami započeli svoje samouništenje. Crkva i vjera koja stvara prisilu pandemijske ideologije, ne samo što zahtjeva da izaberemo zemlju kao jedinu ispravnu stranu, ne samo da sudjelujemo u sotonskim pandemijskim obredima, već nam i zabranjuje gledati u Nebo očima Vjere, Nade i Ljubavi.

Nije li Božja providnost nepoštena?
Ne moramo li se već boriti protiv vlastitih slabosti i puti? Zašto dodavati na listu još tog neuhvatljivog sotonu neprijatelja koji iskorištave dobre i zle. Kako da mi ljudi, tromi sisavci, uspijemo u sukobu s tim zračnim rogatim stvorenjima?
Napredni-pandemijski katolik, slično kao i njegov brat iz svih teških razdoblja, ne smije nikad prihvatiti ideološke običaje svijeta kojima pokazuje plemensku pripadnost ili želju za sudjelovanjem u znacima i simbolima koje nam nameću čarobnjaci “medicine” i vračevi “tehnike”.

Svaka je duša, dakle, stavljena u nevidljivu borbu anđela i demona. Terezija Avilska često spominje taj obrat situacije, koji nam možda izmiče. Ona kaže; Sklopljene ruke jače su od onih u kojima je top. U vremenu kada zloduh izaziva nerede i sije kukolj, i daju se  zavesti izabrani, i kad se čini da će đavao iza sebe svrstati sve ljude, zaslijepljeni prividima svete revnosti, Bog možda šalje nekoga koji nam ima otvoriti oči otkrivši nam kako nam je zloduh zamaglio put da ga ne vidimo.

Sotoni ne pripada nikoja stvarnost kao vlasništvo, ako pogledamo niz stvari koje se s njime povezuju, otkriva se da svaka od njih može i mora biti opomena za naše dobro. Radije birajmo oganj koji čisti, nego oganj koji guta.

Sveti Augustin piše; Demoni nas uvode u zabludu zbog revnosti za prijevarom i zbog jalne namjere kojom se raduju ljudskoj zabludjelosti. Čini mi se da je karajnji oblik te kršćanske zabludjelosti opsjednutost histerijom zdravlja od soja gripe. U tom pogledu, opsdjednutost zdravljem je put koji je manje idealan od istinskog čovjekoljublja i spasenja duše.  Džentlamen Vrag koje se ukazao Ivanu Karamazovu koristi slavnu prerušenu parolu humanizma; “Sotona sam i ništa ljudsko nije mi strano.” Sve će Sotona učiniti da kršćanske pojmove o čovjekoljublju okrene protiv čovjeka. Pouzdanje u Spasitelja pretvoriti u povjerenje palog čovjeka, zlodusi više vole idolopoklonstvo nego bezboštvo. Pa Sveto pismo, izjavljuje da su žrtve prinesene krivim bogovima prinesene đavlima. Korona je idolopoklonstvo jer iskazuje veće štovanje zdravlju nego Bogu,  svako priznavanje pandemijske mjera ne guši svaku vjeru, nego vjeru koja mora ljubavlju biti djelotvorna. Istina teško diše.

SOJ KUKAVICA

Bolje je ako se nalazimo među progonjenima nego među progoniteljima.

Ljudi i dalje čavrljaju o nogometu i ljetnim rasprodajama kupaćih gaća, no duboko u sebi naslućuju podrhtavanje pred novim sojem koji će na jesen govoriti o našim ništavnostima. Svaka mlaka = bljutava propovijed je potpuna destrukcija vjere – ako je uopće ima još, to je ono što proganja našu savjest i izjeda nas iznutra.  Mislim da je jedina duhovna sila na svijetu danas strah i kukavičluk, dok katolička vjera  napreduje samo u ne/moralnim činima prožeti dezinficijans sredstvima antisile Duha Svetoga. Koliko god pokušavali odglumiti transcendentaln nauk, ponovno uzdignuće gotovo i nije moguće ostvariti uz količinu kukavica i kompromisera.

Ima, međutim, i dalje onih šminkera koji raspravljaju o razboritoj hrabrosti ili odgovornosti, koji si govore ” volimo se i tu smo za druge”,  načitali se ekumenizma i Calvina, dok grade nakaradne Božje kuće u kojima se i igraju sekte koja uči  disati, smireno i duboko. ….Nesumnjivo se zasljepljuju, odvračajući pogled od kotastrofe.

Nema potrebe za raspravu o podrijetlu tih modernih fino ugojenih PUČenika, i nisu li u pravu kada se nastavljaju baviti običnim stvarima, približavanjem potpunog kaosa, kicoši se doimaju sve učenijim i čudesnijim.

Igra na rubu ponora; sama činjenica da se igra, u trenutku dok se još jednom iznova, i po ko zna koji put, opet na novo tumači Drugi vatikanski koncil, danas više nije dovoljno mijenjati Crkvu, najprije je treba sačuvati.

Potpuno je uobičajno za one katolike koji imaju premalo znanja o povijesti Katoličke crkve i o društvu iz kojeg je mukom izrasla, da danas nisu sposobni uočiti krivovjerje i istjerati ga iz svojih redova. Njihova posebna osobina jest to da oni imaju novu etiku, ili, bolje rečeno, nemaju nikakvu etiku.
Crkva polako umire vlastitom krivnjom iznutra, krivnjom poganina upisanih u crkvene knjige, a da toga uopće očito nije svjesna. Na površini možda i izgleda kao da je sve u redu, ali sigurno se negdje duboko širi metastaza raka u kostima čija krhkost postaje bolno očita u pandemijskim kušnjama.
Teško da ćemo biti mučenici, teško da ćemo biti sveti, tužna je to istina, kad nas danas pogleda svijet, nitko često ne vidi ništa drugačije od onoga što može  vidjeti kod poganskih nevjernika.
Tko zna bi li povijest krenula drugim tijekom da smo imali “drugi Trindentski koncil”, možda bismo bili manje neznalice u pogledu te “čudesne religijske remix razmjene”? Možda bismo bolje prepoznali ponor i beskraj koji razlikuje riječ od stvarataljske Riječi?


Hoću li bogohuliti protiv providnosti koja me je postavila u ovaj trenutak u povijesti, ako sam rođen u ovom dobu? To znači da baš ovdje i sada imam misiju, nema smisla čekati povratak povoljnih uvjeta kako bih počeo biti svjedokom, pa sve tako do konačnog trenutka žetve!?Drugim riječima, uvijek je bolje – i uvijek je gore. Zlo koje se poznaje nije gore od zla koje se ne prepoznaje i šutke gura pod tepih, to je taj kontrast velike i odlučujuće kušnje. Što svjetlo više obasjava naše poroke, to smo sklonije pobuniti se protiv ISTINE.

Oni koji vide i imaju hrabrosti pred skorim uništenjem, svakodnevica iziskuje da svaki dan prihvaćamo sa zahvalnošću i još jednom prilikom za kajanje, s kristalno jasnim osjećajem da nam je dana milost, koja mora razlomiti pečat na našim usnama kako bi iznova hrabrim krikom pronašli dubinu, onako kako su hrabri katolički sveci i mučenici živjeli od početka vremena.

Sasvim blizak
i teško dokučiv, bog!
No gdje postoji opasnost, raste
i ono spasonosno.