Ne može se poreći
Pravno gledano situacija je jasna. Pričest na jezik je jedini potpuno valjani oblik pričesti, i to za cijelu (sveopću) Crkvu. Nakon Drugog vatikanskog koncila, na poticaj biskupa iz njemačkog govornog područja, biskupske konferencije su dobile priliku, ako su to smatrale „prigodnim“, dopustiti izvanredan oblik primanja pričesti uz uobičajeni oblik primanje pričesti, naime pričest na ruku. Oba su oblika, tamo gdje su dopuštena, podjednako dopuštena, ali nisu ekvivalentna (jednaka). Pričest na jezik je i dalje ostao ispravan oblik primanja pričesti. Činjenica je da se u nekim zemljama i biskupijama ta činjenica sustavno prikriva i stvara se dojam da je pričest na ruku trenutni oblik primanja pričesti, dok je pričest na jezik zastarjeli oblik koji danas više zapravo ne vrijedi. Posebno se prema ukupnom stvorenom dojmu više ne treba uzimati u obzir ovaj „stari“ oblik. Ali to zapravo nije slučaj.
Zabrana pričesti na jezik je nezamisliva prema kanonskom zakonu, ali pričest na ruku može biti zabranjena u bilo kojem trenutku, što jasno definira crkveni nauk. I to mora biti jasno svakom katoliku.
U doba korone virusa razlog za zabranu pričesti na jezik je bila zaštita zdravlja. To zvuči kao izgovor, što u konačnici i jest. Nedostaje higijenska ili medicinska logika. Liječnici su istaknuli da je pričest na jezik nesumnjivo barem podjednako sigurna kao pričest na ruku. Ako svećenik dezinficira ruke prije pričesti, isključuje se svaka mogućnost zaraze, jer posvećena Hostija dotiče samo njegovu ruku. U slučaju pričesti na ruku, međutim, postoji mnogo više dodira.
Uz to, u mjesecima navodne pandemije korona virusa nije nam poznat nijedan slučaj prijenosa zaraze primanjem pričesti. Iako su nedavno novine Kronen Zeitung u Austriji pokušale naći poveznicu između prisustvovanja Sv. misi i zaraze virusom, to se pomnijim ispitivanjem pokazalo netočnim. Zaista, monstruozno je pomisliti da bi Kristovo spasiteljsko tijelo moglo biti prijenosnik bolesti. Biskupi u njemačkom govornom području ne daju dobar primjer sa svojim mjerama zaštite od korone kada je riječ o pričesti.
Nadbiskup Manfredonije – Vieste – San Giovanni Rotondo je mons. Franco Moscone, redovnik somaskanac, i prema vatikanskom stručnjaku Marcu Tosattiu uvodi „opasne ideje“. Nadbiskupija se sastoji od dvije povijesne biskupije i od 1979. je dio crkvene pokrajine Foggije. Međutim, zadržala je rang i status nadbiskupije. Unutar teritorija nadbiskupije se nalazi poznato svetište svetog Mihaela arkanđela (Monte Sant’Angelo) i gradić San Giovanni Rotondo u kojemu je stigmatizirani sv. Pio iz Pietrelcine proveo pedesetak godina svog života te je tamo i pokopan. Svetac je od 2002. jedan od zaštitnika Nadbiskupije.
Mons. Mosconea je 2018. za nadbiskupa imenovao papa Franjo. Rođen je 1957. godine i dolazi iz grada Albe u Pijemontu. Tijekom misnog slavlja, 3. siječnja, je izrekao da odbija pričest na jezik, te su mnoge vjernike uznemirile sljedeće riječi: “Pričest na jezik je zlostovljane”.
Od tada se rasprava o tome u biskupiji nije smirila. Izjava je previše jasna da bi se mogla shvatiti pogrešno ili da bi se nadbiskupu lažno pripisale namjere koje nije izrekao. Prema mons. Mosconeu, pričest na jeziku je u osnovi pogreška, dok je novinarima naglasio kako je protiv pričesti na jezik zbog korone virusa, što govori o proturječnosti.
Nadbiskup je za svoju iritantnu izjavu izabrao crkvu Santa Maria delle Grazie u gradiću San Giovanni Rotondo. Ovo je „središnja crkva“ velikog samostanskog kompleksa kapucina, koja je dodana maloj samostanskoj crkvi samostana kapucina krajem 50-ih i posvećena je 1959. godine. Dok je u novoj crkvi, koja je posvećena 2004. godine i u čijoj se kripti nalazi grob, zabranjeno klečanje vjernika. Mnogi hodočasnici dolaze na grob sv. Padre Pia očekujući uslišanja po zagovoru sveca. Pošto nadbiskup ima svoj put, onda bi i pričest trebala biti dijeljena prema njegovoj ideji. Zapanjujuće je kako biskup može doći do stava da bi praksa koju je Crkva uvijek prakticirala i od koje se nikad nije odustajalo mogla u osnovi biti pogrešna.
Don Nicola Bux: „Pričest na usta je dokumentirana u Evanđelju. Nijedan biskup to ne može poreći“.
Don Nicola Bux, međunarodno poznati liturgičar, je prijatelj Benedikta XVI. i sam je rodom iz Apulije, te je komentirao nadbiskupovu izjavu. Njegov je odgovor isto tako upućen ostalim biskupima koji žele ograničiti pričest na jezik sa ili bez korone. U svojoj reakciji liturgijski stručnjak nije ništa manje jasan od monsinjora Mosconea:
„Biskup je pogriješio. Iz ispitivanja teksta evanđelja napisanih na grčkom uopće se ne može zaključiti da se Kristovo tijelo stavljalo na ruku“.
Upotreba patene ne bi imala smisla da je prije bila praksa pričešćivanja na ruku. „U najboljem slučaju“, rekao je Don Bux, moglo bi se tvrditi koristeći izvore iz petog stoljeća, da su vjernici antike jezikom sa dlana svoje ruke sami uzeli hostiju, „ali nikad sa prstima druge ruke“. Vjerojatnije je da se Codex Purpureus Rossanensis samo nekoliko desetljeća ranije temeljio na odluci koju je ranije uveo sveti Ćiril, biskup jeruzalemski (348. – 386).
Sveti Ćiril je pozvao na to da se „od ruke formira oblik prijestolja, ali ne da bi se pričestilo na ruku, kako se danas lažno tvrdi, već da bi se tako formirana ruka držala izravno ispod usta prilikom primanja euharistije kako bi se spriječilo da se ne izgubi i najmanja čestica“.
Poziv sv. Ćirila označava iščekivanje Boga, a ne pričest na ruku.
Međutim, nadbiskup Moscone je u svojoj propovijedi govorio o „uzmite i jedite”, što je protumačio kao dokaz pričesti na ruku. Don Bux je na to rekao:
„Evanđelje po Ivanu jasno kaže da je Isus Judi dao „zalogaj“ na Posljednjoj večeri, a zalogaj je nešto što se stavlja u usta“.
Već su u svibnju 2020. i druge biskupije pokrenule akcije protiv pričesti na jezik, kao razlog navodeći korona virus. Don Bux smatra da Ivanovo evanđelje govori o umočenom zalogaju (usp. Iv 13, 26-27). U standardnom prijevodu Biblije kaže se sljedeće:
„Isus odgovori: Onaj je kome ja dadnem umočen zalogaj. Tada umoči zalogaj, uze ga i dade Judi Šimuna Iškariotskoga“.
Don Bux na ovu temu kaže sljedeće:
„Taj je oblik i danas uobičajen među Orijentalcima, to jest u istočnim crkvama kada se pričešćuje. Zalogaj umočenog kruha se ne može staviti u ruku, nego samo u usta“.
Danas su u narodnim prijevodima rimskog misala (Missale Romanum) za pretvorbu koristi riječ „uzmite“, koja na grčkom (λάβετε) i latinskom riječ (accipite) nema refleksivno značenje „uzeti“ nego „primiti“.
„Biskup čini veliku pogrešku vjerujući da „uzeti“ znači uzeti rukama. Ne, hostija je ‘primljena’, u ovom konkretnom slučaju ustima.
http://www.theeponymousflower.com/?m=1 – Orginal tekst, izvor.
KORIŠTENJE CJEPIVA ( zrno tamjana za Baal Zebuba)
Protukršćanske svjetske sile koje promiču kulturu smrti, nastoje nametnuti (svjetskom) stanovništvu implicitnu – udaljenu i pasivnu – suradnju s pobačajem. Takva udaljena suradnja je sama po sebi zlo zbog izvanrednih povijesnih okolnosti u kojima te iste svjetske sile promiču ubojstva nerođene djece i eksploataciju njihovih posmrtnih ostataka.
Kada koristimo cjepiva ili lijekove koja su nastala od staničnih linija pobačenih beba, fizički imamo koristi od „plodova“ jednog od najvećih zala čovječanstva – okrutnog genocida nad nerođenim djecom. Jer da nedužno dijete nije okrutno ubijeno, ne bismo imali ta konkretna cjepiva ili lijekove. Ne bismo trebali biti toliko naivni da ne vidimo kako ta cjepiva i lijekovi ne nude samo zdravstvenu korist, već i obećavaju te promiču kulturu smrti.
Kad papa poziva na cijepljenje on ne čini nikakav nauk osim zastupanja osobna mišljenja u kojem netko drugi snosi odgovornost za pobačaj koristeći se tezom da smo mi odgovorni za smrt ili bolest ako se ne cjepimo. Tako kultura pobačaja koja ima razorne nemoralne posljedice, za papu i pobornike cjepiva očito nema. Cjepiva dobivena na nemoralan način, objektivno u teoriji sadrže nešto dobra. Što u praksi znači; današnja primitivna moralna teologija po pitanju pobačaja legitimira mehanizme ubijanja nevinih ako su u korist drugih. Svaki katolik kome ova papinska teorija cijepljenja kako bi se izbjeglo veće zlo – nebo vapijućim zločinom postane praksa odobravanja pokazuje primjer vlastite prosudbe dobra, kojom samo umiruje svoju savjest, i to tuđom prosudbom manjka dobra, odnosno viškom zla u iskrivljenoj svojoj savjesti. Po logici prosudbe dobra – moralne teologija navodi npr.; “studentica ostane trudna i nema nikakve pretpostavke za brak ona mora učiniti prosudbu dobra, odnosno biranja manjeg zla, donjeti dijete ili imati loš brak”. Niti je dijete zlo niti brak, nego je zlo ostati trudan prije braka i svaki izlaz eliminacijom je samo pokušaj umirivanja savjesti. Tako i kod cjepiva nije stvar biranja manjeg zla prosudbom dobra, dijete je dobro i ne može služiti tvornici genocida koja će proizvesti moje dobro, zlo je činiti pobačaj i njime se okoristiti kao sredstvom za moje dobro, prosudba većeg ili manjeg dobra ne može biti ako je zlo u pitanju. Problematika je jasna kao na dlanu, ako je za nauk katoličke crkve pobačaj neprihvatljivo sredstvo za rješenje problema, tada je neprihvatljivo i svako cjepivo. Tko god tvrdi suprotno taj opravdava da se ponekad može i ubiti u tuđu korist.
Promatrajući odgovor Katoličke Crkve, zagovornici abortusa odgovorni za biomedicinska istraživanja zaključit će da je hijerarhija prihvatila ovu situaciju, koja uključuje čitav lanac zločina protiv života i doista se može prikladno opisati kao „lanac smrti“. Moramo se suočiti sa stvarnim opasnostima, posljedicama i okolnostima trenutne situacije.
Naravno, neki tvrde da će se čak i ako ljudi ne budu uzimali ta cjepiva, industrija pobačaja i dalje nastaviti ubijati nevine. Možda nećemo smanjiti broj pobačaja ako prestanemo uzimati takva cjepiva ili lijekove, ali to nije problem. Problem leži u moralnom slabljenju našeg otpora prema zločinu pobačaja i prema zločinu trgovine, eksploatacije i komercijalizacije dijelova tijela ubijene nerođene djece. Korištenje takvih cjepiva i lijekova – iako neizravno – podupire nastavak ove užasne situacije. Jedna je stvar ne biti odgovoran ili ne činiti pobačaj, a savim je druga ispitati savjest kakve nemoralne posljedice sadrže za moje duhovno dobro. Jer, prioritet je spasenje duše a ne tijela, težinu božanske zapovijedi ” ne ubij ” ne možemo osmišljavati kao nužnu potrebu od koje stvaramo teoriju dobra. Život je poseban dar, ali veći dar nego život je dar duše. Bog privlači k Sebi, ali i Sotona k sebi, to je razlog zašto đavao porobljava duše. Sotoni se ionako gadi svaki ljudski grijeh ali on voli mali kompromis.
Teorije koje opravdavaju upotrebu cjepiva stvorenih od pobačene djece
Dokumenti Svete Stolice (iz 2005., 2008. i 2020.) koji se bave cjepivima razvijenim od staničnih linija ubijene nerođene djece nisu nepogrešiva odluka Učiteljstva. Argumenti izneseni u gore spomenutim dokumentima vezana uz moralnu dopuštenost upotrebe cjepiva, za čija su se istraživanja koristile stanične linije pobačene djece, su u konačnici previše apstraktni. Moramo pristupiti ovom problemu na dublji način, a ne ostati u pravnom pozitivizmu i formalizmu apstraktnih teorija suradnje sa zlom, koristeći se tuđim zlim djelima, dvostrukim učinkom ili onim što netko želi nazvati teorijama opravdanja.
Moramo ići dublje, do korijena problema i razmotriti aspekt proporcionalnosti. Ovaj konkretni lanac stravičnih zločina – ubojstava, uzimanja staničnih linija i dijelova tijela ubijene nerođene djece i komercijalizacija njihovih ostataka kroz proizvodnju i ispitivanje cjepiva i lijekova – je neusporediv u odnosu na druga kaznena djela, primjerice korist od ropskog rada, plaćanje poreza itd. Čak su i najočigledniji povijesni primjeri, koji se ponekad navode kako bi se opravdala moralna dozvoljenost uporabe cjepiva koja su okaljana pobačajem, neusporedivi s pitanjem i problemom koji je pred nama.
Zbog ozbiljnosti pobačaja i trenutno sve veće industrije pobačaja i biomedicinskih istraživanja koja uključuje trgovinu i eksploataciju pobačenih dijelova tijela djece, načelo materijalne suradnje ili drugih sličnih teorija se u ovom slučaju ne mogu primijeniti. Stoga je izuzetno protupastoralno i kontraproduktivno dopustiti upotrebu cjepiva okaljanih pobačajima u ovom povijesnom trenutku. Duše ubijenih beba, od čijih dijelova tijela ljudi sada imaju koristi kroz lijekove i cjepiva, žive i imaju ime pred Bogom.
Kada netko koristi cjepivo stvoreno od pobačaja, zapravo izravno podržava cjepivo. Plaćajući porez, čovjek se ne suočava izravno i osobno s postupkom određenog pobačaja. Vlada sada konkretno ne traži da vaš novac dajete za „ovaj“ konkretni čin pobačaja. Vlada često koristi naš novac protiv naše volje. Stoga je uporaba cjepiva stvorenih od pobačaja puno osobnije suočavanje i puno bliži susret s monstruoznim zločinom, nego plaćanje poreza ili korist od zlih djela druge osobe. Ako vlada kaže građaninu izravno i osobno: „uzimam vaš novac da platim ovaj konkretni pobačaj“, netko to mora odbiti, čak i ako to znači oduzimanje vlastitog doma i zatvor.
U prvim stoljećima su kršćani plaćali porez poganskim vladarima, znajući da će dio poreznog prihoda koristiti za financiranje štovanja idola. Međutim, kada je vladar zatražio od kršćana osobno i pojedinačno sudjelovanje u zločinu idolopoklonstva, prinošenja samo malog zrna tamjana pred kipom idola, to su kršćani odbijali, čak i po cijenu mučeništva zbog svjedočenja prve Božje zapovijedi.
Odbijanje prilagođavanja cjepivima okaljanih pobačajem
Kako možemo maksimalno odlučni biti protiv pobačaja kada prihvaćamo cjepiva koja su okaljana pobačajem, to jest nastala su zbog ubojstva djece. Logika i zdrav razum zahtijevaju da ne prihvaćamo takva cjepiva ili lijekove. U teškim vremenima velike pomutnje Bog se često koristi malim i jednostavnim ljudima koji govore istinu dok je većina prihvatila „kulturu smrti“. Nažalost, mnogi ljudi u Crkvi, pa čak i neke katoličke pro- life organizacije su prihvatile „kulturu“ oko specifičnog pitanja cjepiva i lijekova koji su nastali pobačajem. Čini se da su se mnogi teolozi, pa čak i Sveta Stolica i velika većina biskupa prepustila „kulturi“, a u današnjoj Crkvi ostaje samo manjina koja govori: „Stani. Ovo nije dobro. Ovo je opasnost!” Kao kršćani, naša je dužnost svjedočiti svijetu ne prihvaćajući ta cjepiva i lijekove.
Mogli bismo pitati zagovornike korištenja cjepiva ili lijekova, koji svojim ponašanjem vrijeđaju pobačaj, „…ako biste putovali u prošlost i bili svjedoci jezivog ubojstva nerođenog djeteta, komadanja njegovog tijela, uzimanja njegovog tkiva i njegovih stanica koje su zatim obrađene u laboratoriju, čak i ako su stotine kemijskih procesa bile povezane s tim određenim cjepivom ili lijekom, biste li mogli mirne savjesti primiti takvo cjepivo ili lijek u vaše tijelo?“ Teško je zamisliti da bi mogli, nakon što bi im pred očima bio prizor komadanja djeteta i fizičke koristi od upotrebe njegovih stanica. Ako vam i tad nebio bio problem s tuđim djetetom, zamislite vlastito dijete kako ga komadaju, ako vam i sad nije problem, onda potražite egzorcista.
Razlika se često radi između izravne prisutnosti linija fetalnih stanica koje potječu od ubojstva nerođenog djeteta u cjepivu i njihove upotrebe u ispitivanjima, a zasigurno je potonje objektivno gledano jednak zločin. Još uvijek ne možemo prihvatiti upotrebu ovih staničnih linija čak ni za testiranja, jer nas dovode do zločina upotrebe stanica ubijenih beba. I u ovome se slučaju nagomilavaju stravični zločini. Prvi zločin je ubojstvo djeteta. Drugi je upotreba i obrada njegovih staničnih linija. Te je još jedan zločin upotreba ovih staničnih linija za testiranja. Ne možemo surađivati u ovom gomilanju zločina i ni na koji način ne možemo imati koristi od „nusproizvoda“.
Obaveza pružanja otpora
Zamislimo da je mogućnost pobačaja u cijelosti zabranjena u cijelom svijetu. U tome bi slučaju medicinska i farmaceutska industrija morale potražiti alternative za razvoj cjepiva, a Bog će ih pružiti ako poštujemo Njegov zakon, posebno Petu zapovijed. Međutim, Bog će nas kazniti ako za proizvodnju i ispitivanje cjepiva i lijekova koristimo stanične linije od ubijenih beba! Moramo se otvoriti nadnaravnoj perspektivi.
Moramo se oduprijeti mitu da alternativa ne postoji – a korištenjem ovih cjepiva ili lijekova surađujemo u daljnjem širenju ovoga mita. Ipak, postoje alternative! Protu kršćanske svjetske sile zasigurno neće priznati da postoje alternative i nastavit će gurati cjepiva koja su okaljana pobačajem. Ali moramo se oduprita – dok se mnogi katolici čude novonastalim bolestima.
Čak i ako postoji samo mala skupina vjernika, svećenika i biskupa koji to čine, u konačnici će istina prevladati. Povijest će nas podsjetiti i reći nam da su čak i neki dobri katolici dopustili ovo, čak da su i visoki prelati odgovorni za upravljanje Svetom Stolicom popustili rastućoj biomedicinskoj i farmaceutskoj industriji koja je koristila stanične linije od ubijene nerođene djece za proizvodnju i ispitivanje cjepiva i lijekova. Povijest će reći da su dopustili da ih zaslijepe apstraktne teorije o udaljenoj materijalnoj suradnji ili nekoj sličnoj teoriji, imajući korist od zlih djela drugih.
Moramo slijediti istinu.
Čak i ako izgubimo sve prijatelje, trebali bismo slijediti svoju savjest, kao što su to učinili sveti Thomas More i sveti John Fisher. To je ujedno znak posljednjih vremena da su čak i dobri ljudi zbunjeni oko ove važne stvari. Prisjetimo se riječi našega Gospodina, koji je rekao da će čak i izabrani biti zavedeni (usp. Mt. 24,24). Doći će vrijeme kada će Bog otkriti ljudima u Crkvi, koji sada brane ispravnost korištenja cjepiva okaljanih pobačajem, neke od posljedica njihovih izbora. Otvorit će im se oči, jer je istina tako moćna. Moramo živjeti za istinu i vječnost.
Šutjeti i pristajati na već široko rasprostranjenu upotrebu pobačenih dijelova dječjeg tijela za biomedicinska istraživanja i argumentirati ovu nepravdu apstraktnom teorijom „udaljene materijalne suradnje“ ili kako god bi netko mogao nazvati takve teorije opravdanja, duhovno je sljepoća i težak propust u dramatičnom povijesnom trenutku. Na taj molitveni vapaj jednog naroda koji je poubijan pobačajem, izrmcvaren pod krinkom ljudskih prava, uzvikuje Bogu u lice svoju bol, na taj vapaj svatko tko se ogluši zaziva na sebe prokletstvo. Kršćani bi trebali ustati i proglasiti cijelom svijetu: „Nikada se nećemo pomiriti s ovom nepravdom, čak iako je ona već toliko raširena u medicini! Nije dopušteno tretirati nerođenu djecu, živote najslabijih i najbespomoćnijih ljudi na cijelom svijetu na takav ponižavajući način, tako da jači, oni koji su već rođeni, mogu imati privremenu zdravstvenu korist od njihove upotrebe“. Gdje si, Bože, kako katolik može šutjeti dok – tvoja najnedužnija stvorenja najgore trpe – kao ovce koje vode na klanje, a da ni usta ne mogu otvoriti. Nije vjera pobožna pro life fraza ja sam protiv pobačaja, ali sam za cjepivo, križ se ne može iskonstruirati da temeljne ljudske vrjednote postanu subjek nijekanja istine, bez obzira koliko vi volili svoj život i život vaše djece, ne priznaje se Boga samo usnama dok iz fotelje blagostanja šutite na strahote kako bi taj udio zla vama koristio. Ako vam se ovakve stvari čine prihvatljivim, onda Boga u vašem životu nema. Nikad ne može biti dobro ono što se temelji protiv istine, te ako se vjerski život sveukupnog djelovanja zasnuje na nijekanju istine. Istina ne može biti konkurent našeg života, “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 45), dug grijeha koji pobačaj ostavlja seže dalje od radijusa oproštenja i mogućnosti da se učinjeno popravi, zar pobačaj nije Nebo vapijući grijeh, ne može se nitko otarasiti krivnje po radi glupe fraze da se istina i laž nerazdvojivo pomiješaju.
Lik Ivana Karamazova u poznatom romanu „Braća Karamazovi“ postavlja kobno pitanje:
„Recite mi odmah, pozivam vas – odgovorite mi: zamislite da Vi sami gradite zdanje ljudske sudbine s ciljem da ljude usrećite u konačnici, da im napokon pružite mir i odmor, ali za to morate nužno mučiti samo jedno maleno stvorenje, to isto dijete koje je udaralo grudi malim šakama, i da podignute svoje zdanje na temelju njegovih neuzvraćenih suza – biste li pristali biti arhitekt pod takvim uvjetima?“
Nezaboravne su riječi kojima je papa Ivan Pavao II snažno osudio svako eksperimentiranje na embrijima, izjavivši:
„Nikakve okolnosti, svrha i niti jedan zakon ne mogu nikada dopustiti čin koji je suštinski nedopušten, jer je u suprotnosti sa Božjim zakonom koji je zapisan u svakom ljudskom srcu, spoznatljiv samim razumom i proglašen od strane Crkve. Ova procjena moralne težine pobačaja treba se primijeniti i na novije oblike grešne intervencije na ljudske embrije koji, premda provedeni u legitimne svrhe, neizbježno uključuju i ubijanje tih embrija. To je slučaj s eksperimentiranjima na embrijima, koja su sve raširenija na polju biomedicinskih istraživanja i zakonski su dopuštena u nekim zemljama… Upotreba ljudskih embrija ili fetusa kao predmeta eksperimentiranja predstavlja zločin protiv njihovog dostojanstva kao ljudskih bića koja imaju pravo na isto poštovanje kao dijete koje se rodilo, i kao svaka odrasla osoba. Ova moralna osuda se isto tako odnosi na postupke koji iskorištavaju žive ljudske embrije i fetuse – ponekad posebno „proizvedene“ za svrhu oplodnjom in vitro – bilo da se koriste kao „biološki materijal“ .
Krv ubijene nerođene djece vapi Bogu zbog cjepiva i lijekova koji koriste njihove ostatke. Moramo se pokajati zbog nagomilanih zločina. Moramo tražiti oprostiti ne samo od Boga koji istražuje „bubrege i srca“ (usp. Otk 2,23), već i od duša sve ubijene nerođene djece koja imaju ime pred Bogom. Posebno moramo tražiti oprost od one djece čiji se dijelovi tijela koriste na tako ponižavajući način radi zdravstvene zaštite živih ljudi. Neshvatljivo je kako klerici uz pomoć apstraktnih teorija iz moralne teologije mogu umiriti savjest vjernika, dopuštajući im upotrebu takvih cjepiva i lijekova. A još je više neshvatljivo da se danas katolici hvale vlastitim poganlukom i otupjelom savješću.
Krv ubijene nerođene djece vapi Bogu zbog cjepiva i lijekova nastalih od pobačaja! Na koncu strah za karijeru postaje jači od straha pred božanskom istinom. I Pilatu je bio važniji politički mir od Istine.
Prošireni tekst mojim mišljenjem, na tekst biskupa Atanazija Schneidera.
NOVI SOJ PARTIJA
Poslušnost crkve prema državi pomiče granice u korist kvaziljudskog a ne slobode poslušnosti Bogu. Nije smisao cjelokupnog ljudskog postojanja sve ljudsko i prolazno, čovjek i njegova nada idu onkraj ustroja države i sfere političkog djelovanja. Gospodin dakle odbacuje svjetovnu mudrost, jalova i bezdušna djela. Svako iduće pomicanje granice straha od zaraze Covid – 19, pretvara nas u novi Babilon, a od katoličanstva pravi protukršćanstvo upravo zato što crkva pokušava biti medicinar ljudskih mogućnosti i nada. Tako crkva samu sebe po ljudskom činu ovlašćuje za nešto što nema veze s Bogom, tako falsificira i osimurašuje čovjeka stvorenog na sliku Boga. Prihvačajući totalitarni Covid režim crkva sve više postaje otpadnička Judina sluga i religijska tiranija, koja ne žudi za duhovnom ostavštinom crkvenih otaca i sinovskim strahopoštovanjem nego državničko služanskim strahom.
U isti mah država i dobar dio klera nas truju kako je slobodan i zdrav onaj tko ispunjava zahtjeve strategijske borbe protiv Covida, dubinska razlika u prožimanju naše trenutne životne prakse na nastalu situaciju nije stvar u odnosu na prisutnost virusa, nego u odnosu koliko crkva danas uistinu vjeruje kao i svaki pojedinac u Isusovu prisutnost dok ga se obeščašćuje i gazi razbacivanjem po rukama. Nemojte me dakle ponovno razapeti i oskvrnuti ni vrijeđati Duha Svetoga, čovječe bez sinovskog strahopoštovanja nećeš živjeti u miru.
Citiram Tomu Akvinskog;
Štovanje Presvetog sakramenta sastoji se u strahu povezanim s ljubavlju, strahopoštovanje pred Bogom naziva se sinovskim strahom, jer želja za primanjem proizlazi iz ljubavi, dok poniznost i poštovanje izviru iz svetoga straha. Prema tome ljubav i strah jedino pripadaju štovanju pričesti.
Tako današnja pastirska tiranija pati od nerazumijevanja Golgote sadašnjosti, svjedočeći svojim promjenjivim praksama i prevrtljivoj pokorničkoj misli prema državi, kao zmije pokrivamo se ljuskama lažne pobožnosti ” rod guja “. Danas se zapravo, više nego ikada, ponovno odbacuje i razapinje Krista, crkva osim bijedne čovjekove ispraznosti nema ništa. A u skladu s tim opasnost postaje sve teža, koja izmiče sigurnosti čovjeka dotle da demonskim planom crkva po prvi put u povijesti proizvodi teološku ideologiju pakla. Sve što danas crkva smatra razumskim, to nije ništa drugo već hedonistički proizvod nas samih, ta prividna pobožnost koja je usmjerena prema čovjekovu samouništenju. “Ja znam da će nakon mog dolaska među vas uljesti vuci okrutni koji ne štede stada” ( Dj 20,29 ).
Pravi naziv za katolika današnjice je pacijent kršćanin, koji da bi se zvao katolikom mora imati neki predznak, pa makar to u ime osrednje pobožnosti bila i slijepa poslušnost. Glavno je u Covid tiraniji načiniti kršćanina koji je više usredotočen na posao države nego na strahopoštovanje prema Kristu u pričesti. Beskrajni izvor relativizma u religiji, ludost u državi i strah u narodu od zaraze nije ništa drugo nego nasjedanje na sotonsku filozofiju koja čovjeku želi odvratiti pozornost od Vječnosti. Jedno veliko kao da izgleda kao pobožno nešto, a u stvari je veliko ništa. Kada religijska tiranija i diktatura relativizma postanu pravilom koje se treba održavati, tada se pojavljuju izvanredno povoljni učinci za protivnika da ugrabi duše koje su trebale napučiti nebo, ravnodušnost i mlakost se mora izbljuvati.
Borba protiv Covida postaje idolopoklonstvo nužnosti, tako klerikalno sluganstvo više vjeru ne prikazuje kao cjelinu koju nastoji očuvati nego naprotiv skupa sa državom radi na produbljivanju njezinih nedostataka te omogućava monopolizaciju vlasti da ona upravlja crkvenom slobodom i dostojanstvom kojeg je uvjek pratila opasnost da se izgubi, odnosno njezina sklonost nazadovanju kada gubi svoju autentičnost.
Prihvaćanjem ovog stanja golema je čistka u kršćanskoj misli koja za sobom vuče neizbježnu podjelu i nazadak kršćanskog nauka. Dok danas kler nastupa samouvjereno i bahato, bez osobita poštovanja Euharistijskog Krista i promišljanju o nasljeđu tradicije i svetaca, kler gubi pastirsku službu a postaje sve više činovnički i službenički aparat države. Njihovi savjeti se svode geslom poslušnosti i čarobnim selektivnim riječima ideoloških predrasuda prema povijesti, čini koje niti su spremni dovesti u pitanje niti posjeduju volju za njihovo istinsko propitivanje. Slijep za euharistijsko strahopoštovanje, slijep za Boga, to je istina, slijep za Boga, slijep za povjereno mu stado.
Ako Bog nije vrhovna instanca za sve, onda to mora biti samo razum. Ali, ljude je zahvatila „intelektualna paraliza”. Komotnije je tvrditi ono što Covid politika kaže ili pobijati suprotno mišljenje nego to argumentima dokazivati. I dok se ovozemsljsko proglašava božanstvom, u tjelesnu se čast stalno prinose propovijedi ludosti. Rasprava među katolicima više i nema smisla, kao ni pokušaj usklađivanja biti poslušnosti i biti strahopoštovanja prema pričesti. Ideologija pričesti na ruke je stvar covid trenutka po svojoj naravi, jer ona nije na usluzi sredstva da se produbi vjera, nego sredstvo na usluzi da se ispuni forma države i njenog duha kako bi se sačuvalo raspadljivo. Tako odjednom ideologija pričesti na ruke ne daje prostor biti protiv, onaj tko pokušava postaviti pitanje automatski prelazi u neprijateljsku stranu i prozvan je nazadnim. U novoj covid ideologiji crkva i država zajedničkom skrbi za zdravlje prave novu zbilju drugova i drugarica, tj. odgovorni i ravnopravni građani postaju ponosni članovi nove covid komunističko-katoličke partije. Ispovijedanje Tomine vjere i potvrda naše vjere više nije stvar svete sumnje i strahopoštovanja odgovarajući Gospodin moj i Bog moj, odgovarajući Tomi, Gospodin nije rekao: Budući da si dodirnuo, nego budući da si me vidio, tko se usuđuje dodirnuti živoga Krista vjerujući vjerom bezvjeraca i pogana da bi Kris mogao biti zaraza.??? Gospodin moj i zaraza moja, sve znaju, sve vide, a srcem ne dodiruju, otklonivši svaku sumnju povjerovaše da je i Bog možda covid pozitivan i kažu povjerovali su u mene Boga. Ovim riječima pokazuju da ne služe Bogu nego sebi.
Nije potrebno biti osobito pronicav da bi se zamjetila velika sličnost covid politike između totalirizma i komunizma, jedna te ista dogmatičnost tisuću puta ponavljena laž postaje istina, jedan te isti pripropsti um, jedni te isti priglupi silogizmi, jedno te isto zanesenjaštvo podređivanje mišljenja političkom programu. I umjesto da to kod katolika izaziva sram, kler ističe ponosno kao da su oni veći civilni stožer nego sami stožer, a većinu katolika povezuje odbojnost sa svijetom prema shvaćanju vrhunca misne žrtve, odnosno pričesti. Jedni i drugi se mogu hvaliti jedino kako žele bolji neuhvatljivi svijet, a jedino što im uspjeva je slijepo slušati ideološku vlast, i jedini umni i duhovni doseg je hvaljenje vlastitim ograničenim vidokrugom. Tako covid katolik sam sa sebe uspješno zbacuje pobožnost koja mu ugrožava život, mjere opreza kod pričesti nikad neće učiniti život istinski slobodnim i radosnim. Covid katolik je na sebe stavio drugačije okove, a duh mu znatno oslabio za oslobođenje. I takvo ga tužno stanje stvari ipak ne rastužuje jer ograničenja koja su mu nametnuta savršeno odgovaraju njegovoj nevjeri i njegovu postojanju u svijetu bez Boga.
Bog je sama Ljubav. U Njemu je ona svemoguća, stoga nisu slijepi oni koji ne vide sunca, nego oni koji ne vide rješenje pandemije u Bogu.
SAKRAMENT POBAČAJA
Čovjek teško proživljava moralni pad zato što ima grižnju savjesti. Moralni pada kada postane navika, što se nekad zvao porok, može se podnijeti samo ako ga se racionalizacijom opravda. Ako pape od drugog vatikanskog koncila ne razrešuje službe progresivno liberalne i popustljive teologe, koji vjernika nužno uče odbaciti jednu tradicijsku normu, a to posljedično utječe na odbacivanje i drugih normi, mi imamo generalni problem u crkvi.
Evo kako funkcionira racionalizacija progresivna tumačenja uz moderni zabludjeli katolički kler koji drži da je svaki čin moralan pod uvjetom da ga vrijeme u kojemu živimo smatra moralnim. Pa tako u razdoblju Covida – 19 krize, vjera je dobro potegnula iz čaše opojnih ideja od tv – misa, uskračivanjem sakramenta euharistije, pokore, posljednje pomasti, raskid sa tradicijom i njezinom praksom. Tako teturajući pod utjecajem Svjetske zdravstvene organizacije – WHO, crkva propovijeda religiju koja se potpuno ograničila na ovozemaljsko vrijeme i zaboravlja na vječnost. Ona očito više ne traži od vjernika da spasi svoju dušu za vječnost, već da spasi svoje tijelo za svijet. Ne bavi se državljanstvom u kraljevstvu Božjemu, nego kraljevstvom ovoga vremena. Ako je crkva u stanju prihvatiti WHO odredbe onda je nužno prihvatila sotonsku racionalizaciju zla, bez pokušaja raskrinkavanja zle logike koja se krije iza WHO i niza njezinih procesa obezvrjeđujući sve objektivne standarde po kojima bi smo se mogli mjeriti kao moralno društvo ili zdravo kršćanstvo.
Jedan od najvažnijih partnera Ujedinjenih naroda je Međunarodna federacija za planiranje roditeljstva IPPF i Svjetska zdrastvena organizacija WHO.
Rad Svjetske zdravstvene organizacije koja toliko brine o našemu zdravlju, 70% svojih novčanih sredstava troši na seksualnu pedagogiju antropološkom smjernicom koja kaže da ljudska bića od rođenja imaju potrbu za seksualnom aktivnošći, a i pravo na to. Ne zvuči samo sotonski, nego je sotonski.
Kakav je to mamac sotonizma progutala klerikalna crkva, racijonalizirajući svoju vjersku praksu, zadirući čak u nauk i tradicijske vrijednosti, možemo sažeti u jednu tempiranu bombu koja uskoro ima puknuti.
Njezina sotonska energija započinje odabirom zla čina, kojeg se mora predstaviti kao nešto dobro, inače ga, kako kaže Aristotel ne bi mogli odabrati. Ono šo je bilo zabranjeno ili ne zamislivo sada postaje dopustivo. Hilaire Belloc piše da je u tom slučaju ” svako zlo svoje vlastito dobro”. Stvarnost moralnoga reda, kojemu bi naše želje trebale biti podređene, kršćani danas zamjenjuju nekom modernošću za koju svu teologiju koristimo tražeći opravdanje za svaki kompromis sa Sotonom, u uvom slučaju – ta sotona je WHO.
Smisao usporedbe Sotone i WHO nije medicinsku znanost proglasiti zlom, nego opisati golemu moć utjecaja Sotone koja racijonalizacijom kvari i otupljuje savjest pojedinca i kršćana. Zabrinutost postaje razumljiva u širem kontekstu lažne stvarnosti kojoj je kamen temeljac kontracepcija, a krunski je kamen istospolni brak. Logično je da od prvog dođe do drugog, od drugog dođe do trećeg, u svaku ideju je ugrađena njezina svrha koja nosi svoje posljedice, kao i djela koja iz toga proizlaze. Ako WHO može opravdati i zakonskim regulativama opravdati ubijanje milijuna djece, što onda ne može učiniti. Ako sotona za cilj ima ubijati nedužnu djecu mora se dobro poslužiti psihološkom dinamikom da slabovidne tupane duhom uvjeri kako nas želi zaštiti od virusa, ni manje, ni više, nego Sotonskim sakramentom pobačaja u kojem cijelom svijetu nudi inicijaciju zla kroz cjepivo, zamislite logike od 1973 ista ova organizacija koja nas danas tobože štiti, je ubila 55 milijuna djeca a sada starudiju želi spasiti. Znači WHO pod okriljem Ujedinjenih naroda svoju avanturu sa Sotonom započinje provođenjem brige o zdravlju i tolerancijom prema homoseksuslcima oboljelih od AIDS-a, odnosno pozivom na odgovornosti za druge ” prije kapica prezervativ na donju glavicu, a danas maskica na gornju tikvu”. Isti ti Ujedinjeni narodi i Svjetska zdravstvena organizacija nisu ništa činili da bi nerođenu djecu zaštitili, nego suprotno pojavom pilule i kondoma pod krinkom zaštite zdravlja od side, progurali su homoseksualnost – promiskuitet kao uzročnu posljedicu abortus kojeg javno priznaju kao ljudsko pravo, nametnuto kao normalna pojava izvrtanjem naravnog zakona zaogrnut u jezik ljudskih prava, a zapravo je posve suprotno. Ako UN i WHO nisu moderne religije smrti onda ni katoličanstvo nije religija vječnoga života . Drugim riječima Sotona se služi iluzijom o istini, da bi on uspio svi moraju pristati na njegove predigre kako bi završili u glavnoj igri. Svi smo u opasnosti, i sotonsko rješenje te dvojbe je vršenje pritiska stvaranjem krize, oni koji to ne prihvaćaju moraju biti prisiljeni državnim aparatima kako bi pokleknuli pred Sotonom i pred njegovom religijom smrti u obredu sakramentalnog pobačaja. Religija smrti vodi kampanju straha od zaraze dok maršira kroz društvene institucije, tisak, medije, liječnike, vjerska tijela i čoravi kler, građanske pederaste udruge, poslovne i korporativne čimbenike, vodeće javne ličnosti, obrazovne ustanove te jedno po jedno pridobiva za svoju stvar.
U tom smislu, postoji li bolji mehanizam za izbacivanje Boga i njegova zakona, u ime nekakvih sotonskih organizacija koje za cilj imaju smanjenje populacije pobačajem, homoseksulističkim seksualnim oslobođenjem i eutanazijom kao činom pun ljubavi, zar da nasjedam na njihovu viziju zdravoga svijeta bez temeljnih moralnih postavki.
Zar može nešto čemu je temelj zlo, donjeti dobro???
Ironično je da kršćanska logika ne prepoznaje WHO igru kao svoju najveću pogibelj, bez sposobnosti prosuđivanja i ne prepoznavanje vlastite ravnodušnosti na usvajanju svega što nam nameče sotonska organizacija. Ne može Crkva prihvaćati neka nametnuta pravila na štetu vlastitih ako na kraju ne zagrize jabuku cijelog svjetonazora iz kojeg proizlazi da jedino ljudski um pobjeđuje u ovoj borbi. Stoga se postavlje logično pitanje, može li WHO biti borac za moje zdravlje kad od istine nemaju ni “I” jer je njihova istina provođenje pobačaja koji je proizvod njihove UN seksualne revolucije koja se toliko snažno nameće društvu. Njihova logika pobačaja zahtijeva da se smrt proširi s fetusa na dijete koje će se roditi, zatim na bolesnu osobu i na druge koji predstavljaju teret za društvu. I sad nam polupani katolički moralisti opravdavaju njihovo sakramentalno cijepivo kao moralno prihvatljivo. Jednom rječju religija je preuzela ulogu da tvrdi da je dobro ono što je u svojoj suštini čisto zlo. Tako ispada da u razvijenom intelektulnome svijetu, nikad prije ni jedna skupina učenih ljudi nije se prometnula u bandu tupavih suradnike ubojica, zaodjeveni u akademske i misne halje koristeći se jezikom znanosti i vjere. Pristati uz malo zla, iz nužno zlo uvijek za sobom vuće drogo veće zlo koje tek dolazi. Kako su oni s početka teksta liberali u Katoličku crkvu donjeli pokvarenost i mlakost, tako danas šutnjom i dopuštanjem biskupa nalazimo se pred velikim promašajem Crkve, koja je za sve loše na svijetu od Adama uspijela naći dobro opravdanje, pa tako i danas nalazi opravdanje pomoću lijepih riječi za svoje sudjelovanje u najvećem kolektivnom zlu sakrementalnog ubrizgavnja cjepiva.
Ako crkva dopušta da pravila određuje WHO, to je zato jer klerom i njihovim dušama vlada nered što za posljedicu ima kapitulaciju duha pred tjelom, odnosno jezovita slutnja i pristanak na konzumaciju WHO sakramenta pobačaja doslovna je činjenica da je kler sišao s uma. Lekcija je jasna Antikristu nisu potrebni ateisti i agnostici, nego tupavi katolici da bi đavao zasjeo u crkvu i zaposjeo dušu. Na kraju oslobođenje od Covida nije sloboda nego masovno uništenje.
POKLADE PO SVETOM HOLLYWOODU
Porijeklo karnevala seže do starorimskih svetkovina (Saturnalija, Luperkalija, Matronalija…), u kojima je prisutan utjecaj Dionizova kulta…Vjerovalo se da se opasnim maskama mogu uplašiti zli duhovi zime. Poklade su običaj u kojem se prepliću pretkršćanski i kršćanski elementi koji su se na različite načine mijenjali kroz stoljeća. Karnevalske povorke i fašnički ophodi sadržavaju pradavna vjerovanja i ritualne radnje koje su se činile da bi se zadovoljile mitske sile. Smatra se da su te svetkovine označavale sjećanje na zlatno doba vladavine boga Saturna , itd…
Dakle, očito je da maškare potječu od poganskih obreda i običaja, koji su prema Bibliji, nespojivi sa kršćanstvom… Danas se na sve to gleda kao samo na bezazlenu zabavu i ludorije. Međutim, ako se doista izjašnjavamo kao kršćani i katolici, bilo bi, u najmanju ruku mudro da u svjetlu Biblije ispitamo jesu li takvi običaji nešto što Bog odobrava ili ne. Naime, često ono što smo mi ljudi skloni banalizirati i označiti kao prihvatljivo, Bogu je bitno.
“Jer moje misli nisu vaše misli,
i puti moji nisu vaši puti –
riječ je Gospodnja.
Visoko je iznad zemlje nebo,
tako su visoko puti moji iznad vaših putova,
i misli moje iznad vaših misli.”
Iz 55, 8-9
A ako nam je osim zabave i ludorija, bitan Bog u životu, onda je mudro uložiti malo truda i saznati njegovo gledište o nečem. Možda se iznenadite, ali i steknete sasvim drukčije gledište o naizgled nebitnim stvarima.
Prema Bibliji, ako su običaji i svetkovine koje slavimo danas, pomiješane sa poganskim proslavama i običajima, kao dio crkvene godine , maškare su sigurno bile u čast poganskih bogova s ne kršćanskog Boga, to ne samo da je neprihvatljivo – to je nešto sigurno i odvratno Bogu. Trebali bismo se u potpunosti kloniti, tih poganskih nečistih običaja.
Ne ujarmljujte se s nevjernicima. Ta što ima pravednost s bezakonjem? Ili kakvo zajedništvo svjetlo s tamom? Kakvu slugu Krist s Belijarom? Ili kakav dio vjernik s nevjernikom? Kakav sporazum hram Božji s idolima? Jer mi smo hram Boga živoga, kao što reče Bog: Prebivat ću u njima i hoditi među njima; i bit ću Bog njihov, a oni narod moj. Zato izađite iz njihove sredine i odvojite se, govori Gospodin, i ništa nečisto ne dotičite i ja ću vas primiti. I bit ću vam Otac i vi ćete mi biti sinovi i kćeri, veli Gospodin Svemogući.
2 Kor 6,14-18
Oni koji nastoje “banalizirati” poganske proslave i običaje da bi izgledale dopadljive Bogu, očito je da su i biblijski i povijesno gledano, u krivu. Ili ih možda žele svojom svetoću posvetiti, pa tako uglavnom i koriste na maškaradi poznate svete likove poganskog Hollywooda.
Tko zna možda se uskoro i na crkvenom kalendaru nađu super junaci, dan prije korizme; superman, batman, spider-man, hulk, vile, vampiri, vukodlaci, vještice, i mnogi drugi likovi masonske kulture smrti.
Možda kažeš koga briga za drevne poganske običaje, bitno je da danas to znači zabavu, pa čak i “kršćansku” maškare nisu zabava nego proslava koja ima sve elemente poganskog obreda. Tvoje pravo. Međutim, ako nam je doista stalo do Božjeg mišljenja, uzmimo u obzir ono što čitamo kroz Bibliju. Jer, na kraju, zar nije važnije biti u dobrom odnosu sa Bogom, nego povoditi se stihijski za masom?
Reče Isus svojim učenicima: »Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi.
Sjećajte se riječi koju vam rekoh: Nije sluga veći od gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, i vašu će čuvati. A sve će to poduzimati protiv vas poradi imena moga jer ne znaju onoga koji mene posla.
Ivan 15,18-21
Tko je vjeran u najmanjoj stvari, taj je vjeran i u velikoj; tko je nevjeran u najmanjoj stvari, taj je nevjeran i u velikoj“
Lk 16, 10
Crkva ne daje svoja mišljenja o svakom pojedinačnom kulturnom i poganskom fenomenu, već želi odgojiti svoje vjernike tako da sami mognu prosuđivati životne situacije u kojima se nađu u skladu s općim moralnim uputama.
A, kako je danas sve manje zdravih moralnih uputa, pogotovo kad dolaze iz katoličkih portala kao neBitno.net, i studentski razvodnjavajućih vjeronauka, ne presotaje nam ništa drugo nega zaviriti u tradiciju;
Poklade – iz Katekizma sv. Pia X
Što moramo raditi da bismo uskladili svoje vladanje s crkvenim uputama u pokladno doba?
Da bismo u doba poklada uskladili svoje vladanje s crkvenim uputama treba se držati daleko od pogibeljnih prizora i zabava, većom marljivošću moliti i činiti žrtve i ponekad izvanredno posjetiti presveti oltarski sakrament, osobito kad je izložen na javno klanjanje, a sve to da bismo nadoknadili nerede koji u to doba Boga vrijeđaju.
Ovo je rekao sv. Pio, ne slušajte liberalne teologe i kicoše.
ČETRNAEST POSTAJA KRIŽA
PRVA POSTAJA – Isus je osuđen na smrt.
Pilat mi je rekao kada i kako ću umrijeti. Možda nećete dobiti taj blagoslov. Nećete imati Pilata koji će vam reći mjesto, vrijeme ili okolnosti vaše smrti. Ipak stojite osuđeni na smrt jednako sigurno kao i ja. Bilo vam je suđeno umrijeti u trenutku kad ste začeti. To je dio biti čovjek.Mislite li na to vrlo često?
Matej 27: 19-26
DRUGA POSTAJA – Isus je stvoren da nosi svoj križ.
Križ instrument patnje i smrti navučen je na mene. Trebam li proklinjati ovu tešku drvnu građu i one koji su je položili na mene? Ne. Križ nije ni loš ni dobar. Sam tvoj odgovor određuje hoće li biti otkupiteljski ili destruktivan, koristan ili bezvrijedan …Morate nositi instrumente vlastite patnje i smrti.
Ivan 19: 16-17
TREĆA POSTAJA – Isus prvi put pada.
Ne trebaju vam uspjesi da biste privukli pažnju moga Oca. Kad uspijete, to je ionako zbog njegove milosti. Dakle, ono što biste držali kao svoje, sve je već njegovo. Moj Otac želi tebe, a ne tvoje uspjehe. Past ćete i ako se previše trudite da biste uspjeli sami.
Izaija 53: 1-3
ČETVRTA POSTAJA – Isus susreće svoju žalosnu majku.
Imate li tendenciju izbjegavati svoje najmilije, a oni vas trebaju u kriznim vremenima? Zašto čekati smrt ili očaj da biste se „upoznali“ sa svojim voljenima?
Tužaljke 1:12
PETA POSTAJA – Šimun iz Cirene pomaže Isusu da nosi svoj križ.
Morate naučiti, kao što je i Šimon naučio, da život nije pravedan ili pošten – pa čak ni predvidljiv. Zapanjit će vas i križevi nabijeni na vas kad ih najmanje očekujete. Ne smijete provesti život tražeći “razloge” za svoje križeve. Možda nikad nećeš saznati do svoje smrti.
Luka 23:26
ŠESTA POSTAJA – Veronika briše Isusovo lice.
Nikad ne znate kada će neki čin dobrote koji učinite biti posljednji koji će neka osoba doživjeti. Pomislite na to kad se uhvatite kako kažete da ste prezauzeti da biste pomogli drugima. Biste li mi obrisali lice? Kako možeš reći da bi to učinio kad si ignorirao tisuću lica? Ljubaznost se uči.
Psalam 17:15
SEDMA POSTAJA – Isus pada drugi put.
Na vašem zemaljskom putu postoji duboka lekcija za vas. Trenutačna sreća ne znači da je borba gotova. Ako stvari izgledaju ružičasto, budite oprezni. Možda ćete još teže pasti. I dobro i loše prolazno je. Ne računajte na dobra vremena u ovom životu. Ne računajte ni na što osim na darove vjere i nade moga Oca.
Izaija 53: 4-6
OSMA PISTAJA – Žene iz Jeruzalema plaču nad Isusom.
Ne želim vjersku praksu zbog nje same. Doista, kada se vjerske prakse provode bez razmišljanja, one nisu od pomoći. Gnušam se vjerskih rutina kad postanu način da izbjegnem vašu duboku osobnu predanost meni i mom Ocu. Ponekad je bolje šutjeti, izliti svoje srce tamo gdje nitko ne može čuti, nego javno izvikivati molitve. Kad znate za kime plačete, onda dođite na Kalvariju.
Luka 23: 27-31
DEVETA POSTAJA – Isus pada treći put.
U ovom zemaljskom životu ne možete postati poput mene u mnogim stvarima. Ne možete imati svetost koju ja imam. Ne možete imati znanje koje ja imam. Ne možete imati mudrost koju ja imam. Ali možete postati poput mene u ljubavi i ljubaznom prihvaćanju koje pokazujete upravo kad ste najslabiji i bespomoćni.
Izaija 53: 10-11
DESETA POSTAJA – Isus je lišen svoje odjeće.
Odjeća je vrlo osobna. Instinktivno biste se oduprijeli da vam ju otmu. Ipak je odjeća dio vašeg vanjskog ja, i simbol tog vanjskog, površnog ja, a ne vašeg duha. Što se više držite svog površnog sebe, to više omotavate slojeve odjeće oko sebe koji će jednog dana trebati biti skinuti. Vaša smrt bit će kraj vašeg ega i svih ostalih carstava koja ste gradili tijekom svog života.
Matej 27: 27-31
JEDANAESTA POSTAJA – Isus je prikovan za križ.
Nikada ne smijete podcjenjivati stupanj patnje bilo koje od svoje braće ili sestara. Nitko nije trpio više boli od mene. Ali bol nije bila glavna stvar. Patnja je bila. Moja je patnja bila beskrajna.
Luka 23: 33-34
DVANESTA POSTAJA – Isus je razapet na križu i umire.
Kad padneš u teškoće, učini ono što sam i ja učinio. Viči svoju muku izravno mom Ocu. Žalite mu se do posljednjeg daha, kao i ja. Vaša će žalba postati molitva, baš kao i moja … i moj Otac će vas čuti i odgovoriti vam.
Luka 23: 44-49
TRINAESTA PISTAJA – Isus je skinut s križa
u naručje svoje majke.
Budite sa mnom u tihoj iskrenoj molitvi barem jednom dnevno svaki dan – i bit ćete na putu da postanete vjerni učenik.
Luka 23: 50-53
ČETRNAESTA PISTAJA – Isus je položen u grob.
Uvijek sam posuđivao stvari, od samog početka svog utjelovljenja. Posudila sam Marijinu utrobu za svoje začeće. Posudio sam jaslice kao krevetić u Betlehemu da bih se rodio. Posudio sam Petrov brod za propovijedanje. Posudio sam magarca za jahanje kad sam došao u Jeruzalem. Posuđivao sam kruh i vino kako bih se tijelo pokrenulo i krv tekla u povijesti. Posudio sam trnje, drvo i nokte da bih otkupio svemir. Zašto bi moj pokop trebao biti drugačiji?
Bit ćeš moja kruna bodljikava, bit ćeš moja oštrica koplja. Bit ćeš moje tijelo, ogoljeno. Bit ćeš moj leš, pokopan.
bit ćete moja braća i sestre, uskrsnuli. Netko na život vječni netko na drugu smrt. BIRAJ
Ivan 19: 38-42
Proročke opomene velikog Pija X.
Ima onih koji se čude što ih mi svrstavamo među neprijatelje Crkve, no neće se naći u čudu tko god, ostavljajući po strani nakane čiji je samo Bog sudac, krene prosuđivati njihova učenja i njihov način govora i djelovanja. Nije daleko od istine onaj koji ih smatra najštetnijim neprijateljima Crkve. Naime, kao što smo već rekli, njihovi planovi uništenja ne dolaze izvan Crkve, nego unutar nje; stoga se opasnost krije gotovo u samom njezinu krvotoku i u njezinoj utrobi, s toliko sigurnijom propašću, koliko je oni više poznaju iznutra. Da bi stvar bila još gora, oni ne dižu sjekiru na grane ili izdanke, nego na sam korijen, to jest na vjeru i njezine najdublje korijene. Zasjekavši zatim u taj korijen besmrtnosti nastavljaju širiti otrov cijelim stablom tako da ne štede nijedan dio katoličke istine, nijedan od dijelova koji pokušavaju zatrovati. I k tomu, vršeći svoja bezbrojna štetna djela, nitko ih ne može natkriliti u domišljatosti i lukavstvu, jer nastupaju istodobno i kao racionalisti i kao katolici i to s tako dovitljivim pretvaranjem da lako zavedu svakog neopreznog pojedinca; a budući da su smioni više no bilo tko drugi, ne zaziru ni od čega i neustrašivo i slobodno šire svoj lažni nauk i izdaju ga tobože za pravi.“
SUD
Ako postoji nešto za što se može reći da je svojstveno tvojemu životu, to je nesnošljivost prema granicama. Želiš beskonačno. Zato se toliko često razočaraš; vidiš golem nesrazmjer između ideala koji si zamišljao i stvarnosti koju si postigao. Ipak nastavljaš tražiti, i to zato što imaš neograničen kapacitet za još više. Jednostavno ne možeš zamisliti sebe kao nekoga tko ne čezne za onim još. Priroda postavlja našemu tijelu određena ograničenja za tim još. Mnogima su oči veće od želuca. Postoji granica tjelesnim užitcima. Oni dođu do točke u kojoj postaju bol, kada nam prisjedne njihovo još. Ali za želje duše nema ograničenja. One nikada ne dostižu točku zasićenja. Nema granica istini koju možes spoznati.
Kada bi ovaj život bio sve, pomisli koliko bi ti duša bila prevarena. Bila bi ogorčena kao žena zaluđena modom koja u sobi ima tisuću haljina a nema ni jedno zrcalo. Budući da imaš i tijelo i dušu, samo jedno od ovo dvoje možes učiniti gospodarem; možes natjerati tijelo da služi duši, što je kršćanski način, ili možeš natjerati dušu da služi tijelu, što je način koji vodi u bijedu. Upravo taj izbor život čini tako ozbiljnim. Drama ne bi billa zanimljiva kada bi likovi bili lutke na koncu. I nebi bilo nikakvog smisla u životu da velike i vječne sudbine nisu u pitanju, na koje možemo odgovoriti s DA ili NE našemu vječnom spasenju. ” Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu” ( Mt 10, 28)…..Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? ( Mt 16,26).
Jednoga dana doći će čas u životu kada će ovo iskušenje završiti. Znam da je to tema o kojoj suvremeni umovi ne vole slušati. Činjenica smrti danas se toliko prikriva da bi nas pogrebnici i tv propaganda, kada bi mogli, uvjerili da u svakome lijesu leži sreća. Suočen sa smrću suvremeni um osjeća nelagodu. Ne zna kako se nositi u svijetu umiranja, samo zato što se usredotočuje na okolnosti covida – 19 koji danas jedini ubija, a ne na vječna pitanja koja su uključena u smrt. Nitko se danas ne pita; jeli ovaj lik spašen ili izgubljen u paklu, nego samo, korona ga ubila ili nešto drugo.
Svet Pavao nam govori, i to na grub, stoički način, da moramo svakodnevno umirati ako želimo živjeti s Kristom. Sretna smrt s Kristom je remek djelo. Najveći razlog zbog kojeg se bojimo smrti jest to što nikada nismo spremni za nju. Većina nas umire samo jednom, a trebali bi umirati tisućama puta, trebali bi umirati svakodnevno. Smrt je strašna za onoga koji umre samo kada umre, ali to je lijepo za onoga koji umre prije negoli umre.
Zanimljiv natpis nad grobom Dunsa Scota koji glasi dva puta je umro prije nego što je bio ukopan. Manje od jednog na tisuću posjetitelja koju dođu na taj grob razumiju otajstvo ljubavi u pozadini tog natpisa.
Nakon smrti više se ne može popraviti grješan život. Ali prije smrti postoji lijek, mogućnost popravka, to je da umremo sebi podvrgavajući se zakonu žrtvovanja koji je zakon čitava svemira. Nema načina da se prijeđe u viši život osim da umremo nižemu. Onome koji se mrtvi u Kristu smrt nikada ne dolazi kao lopov u noći, već je smrt ta koja ostaje iznenađena zatekvši domaćina budna. Sviđalo se to nama ili ne, od istine ne možemo pobjeći; Ljudima (je) jednom umrjeti, a potom na sud ( Heb 9,27 ). Sud će biti dvojak. Bit će ti suđeno u času smrti, na osobnom sudu, i bit će ti suđeno u posljednji dan na općemu sudu. Na prvi sud ideš jer si osoba i stoga si osobno odgovoran za svoje slobodno djelovanje, tvoja će te djela suditi. Na drugi sud ćeš ići jer odgovaraš koliko si radio na svojemu spasenju u kontekstu mističnog tijela Kristova. Kako će izgledati sud, to će biti vrjednovanje tebe kakav doista jesi. U svakome od nas ima više osoba, to je osoba za koju drugi misle da jesi, osoba za koju ti misliš da jesi i osoba koja pred Bogom doista jesi. Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati svršeno, kao što sam i spoznat! ( 1Kor 13,12 ).
Stoga Bogu ne će biti ni najmanje važno jesmo li bili zgodni, sakati, neuki, pismeni, kapitalisti ili siromasi. Sud se neće temeljiti na našoj društvenoj pozadini. Niti nemoj, dakle misliti, da ćeš u času suda raspravljati o svojem slučaju. Ne ćeš se pozivati na olakotne okolnosti, niti ćeš moći tražiti promjenu sudnice, nema gore veze ni rođaka, niti stranačke porte kojoj ćeš podnijeti pritužbu. Ti ćeš biti svoj vlastiti sudac. Samome sebi ćeš biti porta, sam sebi izreći ćes vlastitu presudu. Bog će samo na nju udariti svoj pečat.
Sud je prepoznavanje, kao što majka poznaje svoje dijete po sličnosti sa samom sobom, tako i Bog poznaje svoju djecu po sličnosti sa svojom naravi. Duša koja ne posjeduje sličnosti s Božanskom naravi može samo čuti one riječi koje izražavaju neprepoznavanje: “Ne poznajem te” – a strašno je kada te Bog ne prepozna. Duša uprljana lakim grijesima odlazi u čistilište da opere krsne haljine, duša uprljana smrtnim i teškim grijesima baca samu sebe u pakao tako prirodno kao što kamen koji ispadne iz ruke pada na tlo. Tri su mogućnosti suda kad umreš:
Pakao; muka bez Ljubavi.
Čistilište; muka i Ljubav.
Raj; Ljubav bez muke.
COVID JABUKA
Kada čujemo da netko kaže: ,, stvar pričesti na ruke ne stoji između mene i Boga.? Biti prestrog prema takvima nema smisla jer ovakva izjava je posljedica neznanja i dubokog nesporazuma između vjere i pismoznanaca. „Ne želim da način pričest stoji između odnosa mene i Boga.” Tako nešto reći je antikatolički jer se time podrazumijeva da prepreka djelovanju Božje milosti ne ovisi o nama, a Krista svesti na sredstvo kako se kome sviđa.
Nije li sam naš Gospodin rekao da se prije nego
što dođeš prinijeti svoj dar na žrtvenik trebaš pomiriti s bratom kojega si uvrijedio, a tek onda pristupiti oltaru i prinijeti dar? Nije li On ljubav prema Bogu učinio apsolutno neodvojivom od ljubavi prema bližnjemu? Nije li nas poučio da molimo „Oče naš”, a ne „Oče moj”; „kruh naš svagdašnji”, a ne ,kruh moj svagdašnji”; „otpusti nama duge naše”, a ne „moje duge ( grijehe).? Nije li ovo uvod u strahopoštovanje?
Samovoljnog tumačenja nema po nekom svojemu nahođenju, Crkva i katekizam to rade za nas, tumačenje vjere ne može započinjati riječima ” ja mislim ili ja smatram ili tako je bilo” Kad je povijest Boga u pitanju onda je jedno, a kad je razvoj i sazrjevanje Crkva onda je drugo. Na žalost u doba korone naslušali smo se kako i kler u nekoj mjeri tumači što je ga volja u suprotnosti sa naukom i katekizmom, do te mjere da su čak prekršene neke zapovijedi i banalizirani sakramenti. Na žalost Crkva nije ovu krizu prepznala kao mogućnost javne pokore i žarke molitve.
Dakle vjera nije nikako privatna stvar, kao što se nitko ne može roditi sam, ne može živjeti sam, na kraju ne možeš ni umrijeti sam. Vjera nužno podrazumijeva braću i sestre u odnosu prema Bogu. Sve najbolje u životu proizlazi iz solidarnosti i zajedništva. Sad si postavi važno pitanje, kako ja stupam u kontakt s Kristom Otkupiteljem? Kako me On spašava? Kako da spoznam njegovu istinu i volju? Jedan od načina da odgovoriš na ovo pitanje jest da ispitaš kako je čovječanstvo stupalo u kontakt s Bogom prije Kristova dolaska. Jeli vjera bila čisto osobna stvar ili je bila stvar zajednice? Je li se Bog odnosio prema pojedincima izravno ili neizravno, odnosno putem zajednice. Pretražuj Sveto pismo i naći ćeš da se Bog obraća ljudima uvijek putem skupina ljudi ili plemena kojima je na čelu bio poglavar pun strahopoštovanja izabran od Boga.
Povijest čovječanstva u stvari je rat koji se vodi ne između pojedinca, nego između rodova dvaju sjemena, sile tame i sile svjetla. Glavna korporacija zla bio je Sotona, nevidljiva korporacija dobra bio je Bog, no Bog je svojemu udruženju uvijek Birao vidljivu glavu da djeluje u njegovo ime. Najprije je to bio Noa po kome je, spasenje došlo čovječanstvu. Kasnije, su bili birane nove vođe: Abraham, Izak, Jakov, Mojsije itd.., koje je Bog pozvao iz izabranog naroda i po kojima je tomu narodu dao obećanje. Tako jasno vidimo između ljudske zajednice i Boga bio je sklopljen savez kojim je Bog obećao blagoslov budu li poslušni i postanu li vjerni svjedoci.
Zajednica ili izabrano tijelo nisu uvijek bili vjerni, znali su zastraniti u idolopoklonstvo. Zanimljivo ili tragično je kako mnogi tako sebi tumače i opravdavaju Covid – 19 krizu, bez promišljanja što uistinu predstavlja zajednica i jesmo li zastranili, do kakva to saveza držimo i s kim ga na kraju držimo. Vrlo je vjerovatno da je u vrijeme potopa svaki pojedinac poželio imati vlastiti čamac, no Bog je inzistirao da se spašavaju samo oni koji su ušli u korablju, sada se spašavaju oni koji žive puninu istine u korablji Crkvi pod vodstvom Duha Svetoga, sagrađenoj na stijeni. Jezgra ove zajednice su apostoli koji su prenjeli nauk u Božjoj istini. Sada dolazimo do odgovora kako me to zajednica spašava? Kristovo tijelo i danas je fizički prisutno kao i Duh Sveti po sakramentima, dok sakramentom krštenja pripadamo zajednici Crkvi koju je utemeljio Krist. Sakramentom pričesti nam omogućuju život po Božjoj volji u skladu sa čistom savješću i naukom kojeg treba ispravno poznavati. Ono što moramo znati Crkva je obilježena putokazima nauka i dogmama, ako koji put neki putokaz i zaraste u korovu rasčisti ga mačem dogme pa ćes znati koje stramputice trebaš izbjegavati. Nikad nemoj misliti da se vjera upoznaje preko youtube ili instagram kanala, tamo ćeš se nabosti na trnje, na sva pitanja odgovor je u katekizmu i sakramentalnom životu. Sakramenti su Božja drama spasenja, naša učinkovitost ne ovisi o našemu subjektivnom uvjerenju samim time što ih primamo. Pitanje je primamo li ih dostojno? Olako primanje sakramenata a naročito pričesti, ne znači da se nešto sveto u zajednici događa. Imati svoje ideje u tom odnosu ili kad netko iz crkve narušava ideju odnosa Boga i zajednice, ono što bi trebalo služiti vječnom spasenju moglo bi, zbog nedostojna primanja odnosa, služiti vječnom prokletstvu.
Budući da ne možemo živjeti naravnim životom ako ne uzimamo hranu, tako ne možeš živjeti ni nadnaravnim životom ako se ne hraniš u svetoj euharistiji dostojanstveno po kojoj se sjedinjujemo u zajedništvo tijela Kristova. Budući da ne možemo voditi savršen ovozemaljski život ako ne postanemo zreliji i odgovorniji, tako ne možeš voditi nadnaravni život osim ako ne upoznaš svoju vlastitu vjeru i sam preuzmeš puninu odgovornosti za kršćanski život a ne da netko drugi površno formira tvoju pobožnost. Budući da naravni život moramo živjeti pod zakonom i vladom, tako nadnaravni život moramo živjeti pod duhovnom upravom koju vrše primatelji sakramenta svetoga reda – Kristovo svećeništvo nahranjeno zaslugama misne žrtve sa Kalvarije a ne nekog pukog slavlja. Povorka života kreće se i dalje dok Krist još jednom hoda zemljom u svojemu mističnom tijelu. Rijeka Jordan utječe u svakoga krštenika kada Krist krsti dušu u ono tijelo kojemu je On glava, plamen Pedesetnice nanovo se užiže na svakoj svetoj potvrdi kada Krist šalje svojega Duha da nas učini hrabrim bojovnicima svojega tijela na zemlji. Stol iz dvorane posljednje večere preseljen je na oltar ispred kojeg klečimo i primamo svetu pričest, gdje se Krist daje kao kruh života. Šimunova kuća postala je ispovjedaonica u kojoj Krist još jednom polaže svoje ruke nad raskajanim grješnicima, pozivajući ih da idu u miru i više ne griješe. Križ zdesna Kristova križa na Kalvariji postaje simbolom milijuna smrtnih postelja dok Krist još jednom čisti dušu za put u nebo.
Kršćanstvo nije etički sustav, ono je život, nije dobar savjet, nego božansko posinjenje. Biti kršćanin ne sastoji se u tome da budeš ljubazan i solidaran prema svijetu, odlaziš u crkvu preko tv signala, čitaš Bibliju i budeš sterilan da nebi kihanjem ubio bakicu od 90 godina, pažljiv prema svima – iako uključuje i sve ovo. Kršćanstvo je prije svega odnos prema Kristu iz ljubavi a ne odnos iz straha i nametnutog usmenog pravila . Kršćanstvo počinje sa ozbiljno činiti a ne biti, sa životom prožetim djelovanjem a ne pričom o vjerovanju. Biti kršćanin znači zanijekati sebe kao vrhovnu odrednicu djelovanja svjestan da je tvoje tijelo dio Božjeg hrama – Crkve – zajednice, (1Kor 3,16 ). Ako želiš da budeš poštovan i čašćen, onda poštivaj i časti kako priliči Krista i njegovo mistično tijelo koje te čini zajednicom otkupljenom krvlju. Mnogi koji žive u tijelu možda su i mrtvi u duši, prolaze ono što Sveto pismo naziva dvostruka smrt. Na taj način možemo razumjeti ono što je rekao sv. Ivan ” Imaš ime da živiš, a mrtav si” ( Otk 3,1).
Da bi sačuvali zajednicu, savez i dar otkupljenja Bog je postavio jedan uvjet, i to nimalo težak. Treba samo voljeti Boga, onoga koji je samo savršenstvo. Ali kako dokazati ljubav prema onomu koji te beskrajno voli, nikako drugačije nego strahopoštovanjem. Ljubav nije samo potvrda da si nešto obavio, ljubav je i negacija modernosti, kad izabereš da padaš na koljena pred Bogom prisutnom u živoj zajednici, time prihvaćaš ozbiljnost a ujedno isključuješ sve druge mogućnosti koje dolaze kao loši savjeti skovani na drvetu spoznaje dobra i zla u tri faze.
Prva faza je pristup bez strahopoštovanja, koji se odlikuje dijaboličnom domišljatošću jer podrazumjeva da te kler tjera da nešto činiš što ne želiš i da stoga napasnik izigrava tvoje neznanje ograničavajući tvoju slobodu. Druga faza je ismijavanje kada nam kao Evi odgovaraju da je tako netko zapovjedio, ako drugačije učinimo možemo umrjeti, Sotona se narugao. I na kraju imamo treću fazu, lažno obećanje da će zaraza nestati sve dok velika masa nije prevarena ono strahopoštovanje koje smo nekad imali sada počinje blijedjeti, a zlo koje se širi počelo je maha uzimati. Sve više i više okrećemo se od glasa savjesti uprta pogleda prema lažnoj WHO organizaciji zabranjenog voća koja zamračuje intelekt i oslabljuje čovjekovu volju da sve s vjerom postiže. Kao što je istočni grijeh unio nered u čovjekove sposobnosti tako danas možemo reći da zapadni grijeh napretka unosi nered u čovjeka i betonira temelje pokvarenosti i zla u crkvi, kako bi za kraj vremena sam vrag predstavio svoju karikaturu istinskog nauka.Ublažiti strahopoštovanje znači promašiti smisao Križa i Ljubavi koja je na njemu visila.
