Čovjek se uvijek ponosio svojim stvaralačkim sposobnostima, dosjetljivošću, maštom, slobodom misli, držeći kako je zahvaljujući svim tim obilježjima u stanju činiti velika djela koja utječu na tijek stvari. U opisu načina razmišljanja modernista koji glorificiraju Drugi vatikanski koncil, pružaju nam samo svoje misaone i loše umjetničke snage bez ispravne pobožnosti, prožetom manjkom vjere kao jedine nužne cjeline. Intelektualci moderne ohole teologije i umjetnici umjetno skrojene liturgije, savršeno odgovaraju liberalnoj demokraciji, jednoga te istoga oboljenja u nesretnoj odanosti modernističkoj stvari. Umno ropstvo religijskom kompromitacijom s posebnim hendikepom prema istini novovjekovnog uma.
Tako da danas imamo dva suprotna stava malu tradiciju staru skoro dvije tisuće godina i veliki sterotip mlad 56 godina, mudrog starca i naivnog mladića. Starac, bogat iskustvom, sumnjičav prema svemu, posebno prema fabriciranom projektu liturgijskih promjena, prepoznajući u njima vječnu sklonost k nezrelosti. Mladić, pun snage, posvećen promjenama, rado poučava o tajnama Duha Svetoga, sanjari o rušenjima granica, više očaran katastrofama nerazumnih ljudi, euforični vjernik koji voli vrevu, pokret i suvremenu molekularnu biologiju, vakcinisan zametkom, fotografskim poziranjem mnogim ljudima donosi mnoga poticajna dobra, te stoga smatram da je mladić ” čovjek duša tehnike”.
Možda je tek glavni ispit Covid vakcina za nove promukle glasove koncila, pred kojima 21 stoljeće započinje novim “Proglasom vjere” u početku bi znanost i znanost posta vjerom. Zar ima smisla danas govoriti o Bogu. Bolje je živjeti vakcino koncilo i sućutno sa svim ljudima, biti oteklina, biti glazura a ne kvasac u tijestu. To se zove drugo vatikanska mistika skrivanja, što je prakticiraju novi duhovi, zamaskirani vjerom srljaju naprijed i nigdje ne stiže, moj put – naša propast. Novi sustav vjerovanja, zrelost vjere koju ne zanima korak hoće li počiniti pogrješku u prvom koraku k moralnoj pravdi, laksanjem humanizmom i koje kakvim međureligijskim kućnim ljubimcima, Crkva čini trokorak i govori da ‘ izvan svijeta nema spasenja’. Nije li sreća u slijepu blagostanju??? Ah kao da vakcinacijom zauvjek brišemo mladiću osjećaj tjeskobe pred užasnom smrću, kao da glupi mladić više nije gladan smisla, žedan komlikacije umjesto kontemplacije.
Tako Covid označava novi početak drugo vatikanskog ptistupa stvarnosti, dok se ruga svojim začehurenim prethodnicima on postaje novi moderni uzaludni pokolj. Veliki nauk koji se predstavlja da Crkva u svim vreminima ima zadaću čitati znakove vremena, jedino što mu najbolje ide od ruke je kako danas ne govoriti o Bogu, uz praksu oslobođenja i razonodu zavođenja. Suvremena koncilska razonoda sve više podsjeća na ono što je pisao Blaise Pascal. Razonoda je što nas odvaja od ozbiljnosti zbiljskog života i što s vremenom taj život u cijelosti ispunja svojim lažnim sadržajem.
Koncilska crkva umjesto spasenja duša, kroji neka nova umjetna vektorska pravila, kojoj je određena točka A pobačaj i završna B točka zdrav život, postavlja uobičajne prolazne i u pravilu trivijalne ciljeve, ulazeći u sukob s Bogom, teži WHO častima, a sve to kako bi skrenula misli, koje skreću već 56. godina s bitnih stvari. Isus govori o kršćanima koji neprestano govore o Kristu, koji neprestano nešto tumače, puni novih pojmova, novih žongliranih coovid pravila, koji se oslobađaju okova zatucane katoličke špilje u koj se vide samo sjene vječne istine, danas ti isti cijepljeni drugovatikanski klerofašisti govore u njegovo Ime. A tko je Krist njima međutim, jel onaj koji je rekao; ” Pustite malene k Meni” njima je Krist instrumentalizirana pikica sa arogantnom moralnom banalizacijom ili idolopokloničko prisvajanje kako bi se sačuvala guzica za grob a izgubila duša za nebo. Mladić govori; “Gospodine,Gospodine,Gospodine”, no zapravo je riječ o amajliji ili maskoti. Svevišnji se danas svodi na dimenzije kućnoga fetiša, svevišnji postaje alatka svjetske zdrastvene organizacije i globalističke političke moći. Demon demokracije. Krist je postao Crkvena nužnost kojom se hrani liberalna demokracija uz pomoć vukova u ovčjem ruhu. Tako je valjda jasno da je mladić koncilski nasljednik prosvjetiteljske vjere u tehnološki napredak zametka – negoli nasljedinik Otaca i života.
Kako bismo se poštedjeli opasnosti koncilskog hvalisanja, iz riječi samoga Krista mogli bismo zaključiti kako u konačnici nije važno kažemo li ” Moj Isus ili Bog je velik” nego je važno ne pristati na zlo. Isus objavljuje lažnim pobožnjacima; Nosite se od mene, vi bezakonici! Posljedično, najvažnija je pravda a ne eksperimentalno dokazivanje da ubijeni fetus donosi svako dobro koje nije moralno dobro. Vjera se ne temelji na stožerima medicinske znanosti koja provodi istraživanje nad ubijenim bebama, to nije voljeti bližnjega, sve ljude voljeti kao braću i sestre, Krist nikog ne bi izostavio iz svojega srdačnog zagrljaja pa ni onog najmanjeg u cjepivu, i nema pravo nitko govoriti o Bogu, ni pisnuti o njemu, to je licemjerje, izvor svih problema, radikalno suprostavljajući riječ i djela zaboravljajući da je riječ trebala tijelom postojati, da bi i oni najmanji trebali biti naša braća i sestre. Komu mladić daje hvalu ako život prepoznaje kao dar, ali mu oduzima formalnu milost postojanja, kako će on naučiti davati hvalu u svrhu izvršenja pravde? Ako ne prepoznaje ubijeni život u dozi cjepiva, ako ne prepoznaje njegova raspeta Darivatelja, s kojim pravom tebi pripada tuđi život i kojim pravom ti raspolažeš da činiš kako te volja s jednim i Drugim? Nemoguće je vršiti pravdu ako omolovažavamo pravu pravdu koja se temelji na zahvalnosti prema počelu svakog čovjeka. Ne može nitko dati ono što mu pripada ako nije prethodno odao počast Onome koji svakoga ljubi kao svoje dijete. Zar se vi želite cijepiti pobačenom bebom koja groba nema?
Svijet je postao bezbožan i to se više ne može promijeniti niti osporiti. Ono što jedino možemo je pokušati napraviti red u vlastitoj maloj kući, očuvati mir u sebi i biti u Božjoj milosti. Budućnost koja dolazi više nije u parodiji raja da čovjek sanja čovjeka bez Boga, nego još gore sanja čovjeka bez čovjeka.
Ni misa više nije spomen žrtve na Kalvariji, nego ceremonija mlakosti, mlitavosti sjetilna slavljeničkog kulta. Sve se svodi na to da katolik danas živi život u teškom grijehu svetogrđa, nesposoban za pokoru, umjesto da se očuva na životu danas moderni katolik postaje rak rana vlastitog organizma i apostolske predaje.
Ljubav prema tradiciji, kazao je pokojni Ivan Pavao II., nije ništa drugo nego ljubav prema konzervatizmu koji sve apsolutno čuva netaknutim, dakle, koji okameni umjesto da se očuva na životu. Jasno naučava Zadnji vatikanski koncil, tradicija se nastavlja s pomoću Duha Svetoga. Ja niti vidim nastavljene tradicije, niti vidim Duha Svetoga koji sve čuva netaknutim, osim sljedbenika poganskih fosila promjenjivih nauka i protestantskih običaja.
Mnogi mogu kazati u tradiciji su svećenici gradili karijere, stjecali beneficije, trgovali oprostima, podizali skupe kičaste bazilike, župnik je bio uglednik. Ukratko u modernosti svećenici su modne starlete – kicoši, ekonomski i građevinski poduzetnici ružnih hala, župnik je guru majstor u vlastitoj župi koji za zadatk ima relaksirati lijepim govorima i sitnim pobožnostima. Ukupno gledajući, nije bilo gore prije nego što je danas ovo naše puno gore.
Zar papa Ivan Pavao II koji nam se predstavljao kao ozbiljni Fatimski štovatelj Marije, nije uspio prepoznati liturgijsku krizu, kao što ju je prepoznao pokajnik Benedikt XVI., iz proročkih poruka koje daju naglasak upravo na onom što danas nedostaje i Franjinoj univerzalno humanističkoj liturgiji, bez poziva na obraćenje i pokoru.
Današnje površno shvaćanje istine nije sažeto u razotkrivanju i priznavanju grijeha, koliko katolika potiče na zamišljanje neba kao povećanje zemaljskoga raja, bez i najmanje pomisli davanje zadovoljštine kroz elemente žrtve i pokore. Tako da, kad se pokojni papa Ivan Pavao II trudi mehanički produbiti štovanje Marije u smislu fatimske poruke – novim otajstvom krunice, on ne čini ništa posebno i novo, nego ostaje okamenjen i slijep za snagu nutrine koja dolazi samo iz liturgije prožetom pokorničkim molitvama koje se ipak nalaze samo i u njegovoj okamenjenoj tradiciji ì fatimskim porukama. Za Ivana Pavla II krunica je očito bila dublja kristološka molitva mira usmjerena za mir i turistička putovanja po svijetu, nego misna žrtva kojom je otkupljen samo jednom pretvorbom cijeli njegov obiđeni svijet.
Nije upitno opće značenje molitve krunice, ono što ovdje dovodim u pitanje jest ne prepoznavanje ukazanja kao gotove proročke zapovijedi da se u liturgiji prepozna ono čime odiše tradicija, pozivom na obraćenje, pozivom na pokoru i zadovoljštinu, žrtvom kao zlatnim pravilom za kršćansku pobožnost. A time i na nutarnje izmirenje čovječanstva čija bi posljedica bila istinski mir, kao odraz sržne poruke Isusa Krista i žrtve vječnog spasenja Crkve.
Budući da je fatimska poruka nastala u tradiciji, ona time zadobiva značenje i opomenu za današnju modernu liturgiju Crkve, dok modernim teolozima smeta mnoštvo pokorničkih članake vjere i prikazivanjem žrtve za grješnike, pitam se opet kako taj Fatimski zahtjev za pokorom nije nametnut pod obavezno u novoj liturgiji??? Očito, ono što je započelo opojnošću i kultornom revolucijom koja traje od 1960.-ih, pretočilo se u modernog “Svetog Duha” , pa tako imamo okrnjene i minorne pokorničke elemente u liturgiji, te kao plod tog duha imamo masovno istupanje iz Crkve, preziranje Boga, preziranje čovjeka, nasilja, ćudorednog propadanja, gubitak smisla postojanja koji sve više uzima maha; i sve su to znakovi modernistučkog duha, duha pogibelji.
Kao što liturgija na sakrementalan način uprisutnjuje otajstva spasenja i time naglašava da su posrijedi događaji, liturgija bi tako morala Marijne poruke shvatiti ne kao velike kamenjarske hodočasničke avanture, nego kao Božje djelo prisutnosti, uvršteni poredak koji je najveća pomoć spasenju povijesti i konačnog dovršenja. Stoga, usudim se reći fatimske poruke pripadaju u bitnomu ostvarenju liturgije koja u Mariji mora prepoznati uzor i dovršenje pokorničkog otajstva bez kojeg nema spasenja, niti istinskog odnosa s Kristom i Crkvom, koja prevladava u žrtvi mise iz duhovnog blaga čitave kršćanske tradicije.
U ovom je smislu Fatima kao i svi proročki pozivi u povijesti spasenja – istodobno bila obećanje a ostala opomena. U porukama su jedno porod drugoga nada i opasnost, spasenje i izgubljenost, milost i sud. Tako je svaki papa bio pozvan odlučiti u dramatičnoj aktualnoj situaciji, spram tradicije ili modernosti. ” Danas preda te stavljam život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Gospodinove…živjet ćeš…Ali ako se srce tvoje odvrati i ne posluša…propast ćete…Život i smrt stavljam pred tebe, blagoslov i proklestvo.
Tko danas zatvara oči pred ovom činjenicom, da ovu pogibelj mnogi nisu prepoznali dok mnogi i danas ne vide, isti oni kršćani koji za sebe vole reći da su moderni koji ne žele robovati sterilnoj tradiciji, toliko se zaklinju u modernu da zaboravljaju da je modernost rodila najgore neprijateljstvo sprem života u majčinoj utrobi sa svim militantnim izobličenjima savjesti koja se prenose i na Crkvu, nestajanjem svijesti o grijehu a time i potrebi otkupljenja Kristovom i našom žrtvom. Tako da za moje shvaćanje nova liturgija nije stvar novih darova Duha Svetoga nego paraliza prepoznavanja zlih duhova, uzročno karizmatskim pokretima koji se ipak najbolje snalaze i prilogođavaju svijetu pričajući darom novog jezika kojeg još nitko nije uspio protumačiti i prevesti. U ovoj činjenici Fatima razotkriva modernost i konačnu propast vjere, koja današnjim ljudima tradicija postaje sablazan, jednako kao i čenjenica postojanja pakla koji je u oprečnosti današnjeg modernog duha crkve i vremena.
Onaj tko želi vidjeti taj uviđa znakovima našeg vremena, to je govor potresnim jezikom za kojeg ne trebate duha tumačenja nego samo razum prosuđivanja isključivo onom mjerom dobrih starih vremena, mi trebamo liturgiju koja zahtjeva odvažnu žrtvu za Krista.
Ono što je kardinal Newman govorio u prošlom stoljeću danas je aktulno; Vrijeme je puno tjeskobe. Kristovo djelo kao da je u smrtnoj borbi. Tko ozbiljno shvaća fatimsku poruku, lako uviđa da Marija nije samo poštarica koja donosi poruke, ali teško uviđa da je Marija i proročica koja proriče temeljno zlo modernog svijeta i sablazni moderne liturgije, razotkrivajući najdublje ponore modernog katolika u kojem se gnjezde samodopadnost, nepokajanje i sljepoća za Boga.
No Marija kraljica krunice je prije svega i kraljica otajstva Svete Misne žrtve, koja ne otkriva samo ponore, nego i pokazuje put suotkupljenja pokorom i žrtvom u ljepoti prvenstva tradicionalne liturgije. Naprotiv ne može se proračunati šteta, što je vjeri nanose one moderne mise, koje trčeći govore svećenici skupa sa laicima bez pobožnog držanja i dostajanstva, lutajućeg pogleda, žurnih i polovičnih kazališnih poklecanja, sve to razuman čovjek ne može gledati, a da se ne pita, jeli se to oni Bogu klanjaju ili mu se rugaju.
ZAŠTO BOG SAM NE OBAVI POSAO? ZAŠTO PREPUŠTA BLUDZINIĆU I SLIČNIMA DA GA DOVRŠE.
Što je, dakle, vrijeme? Pitao se sveti Augustin. Ako me nitko ne pita, onda znam, no čim me netko pita i čim poželim objasniti, više ne znam.
A, ja se pitam, što je, atipični koncil modernosti, u odnosu na tradiciju? Modernost je naivno vjerovanje da u modernosti postoje junaci i sveci, sve što postoji su bezvrijedni likovi koji se grčevito drže bezvrijedne stvari, potraga za blagostanjem – potraga je za smrću duše i tijela. Modernisti su moderniji od modernosti, razapeti svi naglavce iz ljubavi prema novom bogu i ljudima. Pola stoljeća ništavnosti vrijede više od 1961 godine, eto tako, nekako, opisujem modernost po nekom misteriju sotonskog dima, i bijaše tama, tamo i vamo bolja od početka. To je u najmanju ruku čudno, kakav je to odnos primljen i prenesen.
A, tradicija je, dakle, više nego budućnost, jer ona je povratak onomu što izmiče, tradicija nadilazi, ona više ispituje nas nego što mi ispitujemo nju. Tradicija je povratak onomu što nas poziva više nego što joj mi odgovaramo. U tome je tradicija zapravo prava modernost, tradicija je uvijek korak ispred, u mjeri koja se temelji na vjeri, nadi i ljubavi. Tradicija nema smjer na buduće zemaljsko vrijeme, na futur, nego na vječno, dakle, na ono što izranja upravo nakon svršetka vremena.
Ono što je zanimljivo kod modernista i poskoncilskih mislilaca jest njihov jalovi optimizam, njihovo beznađe i Edipov kompleks da sin žrtvuje oca. Modernisti, toliko sina zamišljaju predobrim, poput kakve umiljate političke lutkice na koju se lijepe paraziti. Modernisti nemaju vjeru dubine, njihova vjera je mastrubacija čulnih i misaonih užitaka, žudnja za životom karizmatskih senzualnosti, klijentelistička ekipa koja dolazi po čuda, i prodaje darove duha, otvora dušu i postaje poznata kao crkveni mesija. Jedna pobožnost obilježena osjećajnošću i propalim protestantskim naukom, usmjerena protiv tradicije bez sadržaja i pravca.
” Svako vrijeme dobiva one bolesti, koje je zaslužilo”.
Najvažniji povijesni datum današnje Crkve nije, neki slavni događaj, nego događaj razaranja. Modernost, dakle, više ne živi u perspektivi progresa, nego u omaglici svojeg iščeznuća.
Takva je, neizbježna i zastrašujuća, ljudska vrsta koja želi ubiti Boga.
“Converte nos, Deus salutaris noster. Et averte iram tuam a nobis.” (“Obrati nas, Bože, spasitelju naš. I odvrati srdžbu svoju od nas.”)
Teško je usporediti i razraditi svaku kompleksnu pojedinost društva s svakom pojavom u kršćanstvu. Ako je naših tisuću godina jedan dan u Gospodina, čovječanstvo je posve mlado a koliko li je još mlađa Crkva, s malo iskustva i s puno grešaka, još je djetinjasta zaprječena kompromisima kroz cijelu povijest od konstantinizma. Crkva je stalno davala žalosne primjere prema drugima, pa čak i u bratoubilačkim sukobima, može se reći evanđelje tako teško doseže do srca ljudi dok svi veliki sveci kršćanstva ostavljaju Isusov primjer ne prema mjeri čovječanstva u kojem su živjeli, nego prema mjeri Krista u čovječanstvu u kojem su djelovali. Ipak, suvremeno kršćanstvo i papinstvo je definitifno pogubljeno nastojeći približiti Crkvu zemaljskoj državi u onoj ideji koja se može imati o državi Božjoj. Čineći tu politiku Crkva ne zadovoljava pružanje zaštite malom stadu u disciplini nauka, Crkva je postala politička ruka koja se sve više služi svim raspoloživim političkim kompromisima, godpodarskim, društvenim i intelektualnim silama, pa čak i mješanjem s drugim vjeroispovjednim heretičnim zajednicama a sve s ciljem izgradnje lažnog i nedostižnog mira i pravde u svijetu. Unatoč svim naporima i zbližavanju, napetosti između kršćana ostaju, bez znatnog napredka boljeg svijeta, ono do čega sigurno dolazi je ukidanje vjerske slobode i uspostavljanje nove diktature i novog svjetskog poredka uz pomoć ateističke Crkve i kovidologije, dakako vjeri ravnodušnoj prema vlastitoj sudbini.
Ono čime se danas teologija bavi je čisto rivalstvo sa samim sobom na štetu vlastite tradicije daleko udaljeno od evanđeoskog ideala, u korist poskoncilskom vremenu i nekim papama koji su skloni krajnjoj politizaciji i sinkretizmu u korist filantropije. Kršćani nemaju razloga za trijmfalizam, jer nitko nije na razini odgovornosti – modernisti uporno ulaze u kompromise sekularne ultramodernosti dok tradicionalisti ostaju marginalizirani u svome poslanju, u jednom “steriliziranom” vremenu. I kako god okrenemo religija je izlazak iz religije, htjeli ili ne religija je sukrivac demona ravnodušnosti. Ne može se biti ujedno i ekstremno moderan i ekstremno tradicionalan. Ne može se Crkva ograničiti od političkih pitanja, niti može biti produžena ruka političkog sustava. Demon ravnodušnosti je pomirljivac katolik koji vjeru koristi za prilogođavanje postojećoj zbilji, koji sve čine kako bi zaslužili pohvalu ideologiziranog društva. Stoga smo svjedoci da Crkva nema duhovne sposobnosti pronaći prostor koji bi bio oslobođen ideologiziranja modernosti uma, osim toga tradicija vrijeđa moderni osjećaj lažne moralne ravnopravnosti koji se ne promatra kroz sustav spasenja nego kroz sustav ljudskih vjerovanja i nedjelje kao slobodnog dana uz pivo ali ne i blagdana. Protukršćanska tendencija kroz povijest od svećenika pravi liberala koji propovijeda a ujedno se i buni protiv vjere, zbilja današnjeg kršćanstva je toliko bliska svijetu da pokušavati pronaći razliku katolika i ateista postaje avantura teološke vratolomije, opravdanje a ne izgradnja ćudorednog kršćsnstva.
Slučajnost ne postoji nego samo pogreška samih kršćana oboljelih duhom suvremenoga društva, naime da Crkva treba preuzeti liberalno – demokratsko ruho suvremenog čovjeka koji nema vremena za vjeru zbog svojega elitizma savršeno odgovar svećeniku koji se prestao uzvisivati i koji ostavlja dojam naprednoga i spremnog na ustupke demona ravnodušnosti. Stoga Crkvi iznimnu štetu nanose otvoreni katolici, njihov odnos s demokracijom, njihov ekumenizam i dijalog, kojeg možemo iznutra i izvana smatrati kapitulacijskim činom. Demon ravnodušnosti je pokušaj obuhvaćanja svega i ničeg, osuđen na osrednjost i bljutavost slikom opće snošljivosti svakog nemorala i automatske katoličke popustljivosti. Bolje je da Crkva ne odgaja, jer se tada neće dovesti u opasnost da se optuži za nesnošljivost, sigurna od svake optužbe, tako demon ravnodušnosti mora postati najrazboritiji i najprirodniji stav kao najveća povijesna sramota katoličanstva.
Za liberalne katolike, Drugi vatikanski koncil je predstavljao slobodu; konkretno, slobodu od prošlosti. Umjesto da bude vezan za dogme i prakse prethodnih generacija, Drugi vatikanski koncil je dao Crkvi priliku da slomi te okove i izgradi novu Crkvu za novo vrijeme. Od odbacivanja crkvenog učenja o nemoralu umjetne kontracepcije do zalaganja za svećenice, katolici liberalnog uvjerenja su u osnovi postali protestanti, oblikujući vlastita uvjerenja po svim novim Covid pravilima – čak i kada su u izravnoj suprotnosti s prethodnim naukom Crkve – sve, naravno, u „duhu Drugog vatikanskog koncila“ postaje normalno.
Kao odgovor na ovo postkoncilsko zastranjivanje, mnogi su konzervativni katolici reagirali tako da su prihvatili ono što je papa Benedikt XVI. nazvao „hermeneutikom kontinuiteta“. Ovime je papa htio reći da Drugi vatikanski koncil treba tumačiti na način koji je u skladu s prethodnih 1960 godina katoličke tradicije („hermeneutika“ je samo otmjena riječ koja označuje „metodu tumačenja“). Drugim riječima, nemojte čitati tradiciju u svjetlu Koncila; čitajte Koncil u svjetlu tradicije.
Nažalost, to savršeno prihvatljivo katoličko načelo „hermeneutike kontinuiteta“ se danas pretvorilo u nešto što nije ni katoličko. Umjesto da se iskoristi za postavljanje Drugog vatikanskog koncila u odgovarajuću povijesnu perspektivu, pretvorilo je Drugi vatikanski koncil u „nad-koncil“ kojega je hermeneutika namjeravala spriječiti. Preciznije, postao je štap s kojim se udara po prstima svakoga tko se usudi kritizirati sam Koncil ili današnju plandemiju Covid.
Na primjer, ako katolik sugerira da su određeni dijelovi Drugog vatikanskog koncila sročeni tako loše da ljude mogu lako dovesti u krivovjerje, onda ad hoc skupine uskaču braniti Koncil: „Ako se čita u kontinuitetu s katoličkim naukom, onda se ne može razumjeti heretički!“. Možda je to istinito za teologe koji znaju sve nijanse katoličke doktrine, ali to ne znači da formulacija nije loša i zbunjujuća za laike.
Da bih protumačio tu zabrinutost, citiram, Josepha Ratzingera, još uvjek papu Benedikt XVI: „Nije svaki valjani sabor u povijesti Crkve bio plodan; u posljednjoj analizi, mnogi od njih su bili gubitak vremena“.
Katolici moraju shvatiti da koncili (sabori) ponekad uspiju, a ponekad propadnu. Uobičajena zabluda među katolicima je da Duh Sveti vodi svaki aspekt ekumenskih sabora; stoga su svi sabori „uspješni“. Ovo nije katoličko učenje. Duh Sveti ponajprije djeluje kao zaštitnik – On štiti polog vjere osiguravajući da nijedan sabor ne može proglasiti herezu katoličkom istinom. Zato i drugi vatikanski koncil nije dogmatski.
Katolici isto tako moraju prepoznati da su svi sabori ukorijenjeni u vremenu u kojem se održavaju. To ne mijenja istinu nijedne dogmatske izjave koju donose, ali omogućuje nam pravilno tumačenje – i kasnije potencijalno odbacivanje – njihovih praktičnih savjeta i njihova suvremenog svjetonazora kada više nisu relevantni. Nema sumnje da je način na koji su koncilski oci vidjeli i protumačili svijet bio pod velikim utjecajem svjetonazora iz 60-ih (uglavnom zapadnog svjetonazora). Primjerice, ako pogledamo unatrag, jasno je da je velik dio Koncila bio pretjerano optimističan u pogledu napretka čovječanstva, posebno u svjetlu toga koliko se svijet od tog vremena pogoršao u nihilističkoj kulturi smrti i obmane, posebna obmana je cjepivo dobiveno od pobačnih – Bogu najmilijih.
Drugi vatikanski koncil se usredotočio na pozitivne elemente drugih religija, a da nikad nije spomenuo njihove pogreške. Ova je odluka možda bila razumljiva jer se prije Koncila dogodio stravični holokaust naroda koji je pripadao jednoj religiji. Međutim, u današnjem svijetu, kada je većina ljudi – uključujući većinu katolika – vjerski ravnodušna, potreba za razlikovanjem religija je od iznimne važnosti, a posebno odbacujući dikraturu relativizma koja uz pomoć zabludjelog klera nameće novu Covid religiju.
Svojstvo nevjernih slugu je da se uvijek prihvaćaju onoga što vide u svijetu, i čine ono što je gospodaru svijeta u biti najdraže.
Svijet je jezero oholosti, bludništva i lakomosti koja nikad ne propada, štoviše, svakodnevno rastu. Jama propasti puna grijeha ne može proći kroz iglene uši. Adam naš praotac, stvoren lako a još većom lakoćom sagriješio. Jao nama koronašima, bijednicima, koji smo ponovno stvoreni i otkupljeni tako velikom mukom, tako velikom patnjom i bolima, a sa tako malo strahopoštovanja prema Kristu a s još većom lakoćom teško griješimo. Uzaludnom muku Gospodinovu činimo. Sam Isus govori kroz Izaijina usta; ” Zalud sam se mučio, ni za što naprezao snagu ( Iz 49,4 ). U stvaranju Gospodin se nije mučio jer stvorio je ono što je zaželio; ali u ponovnom stvaranju mučio se toliko da bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. Kad je trpio teko veliku muku u molitvi, što mislimo kolika mora biti muka razapinjanja? Gospodin je dakle patio i tako nas istrgnuo iz ruku đavoljih. Naprotiv mi, griješnici, ponovno padamo u đavolje ruke i tako muku Gospodnju činimo uzaludnom.
Zato kaže: Zaludu sam se mučio, to jest bez ikakve koristi. Nikakve koristi od Kristove muke jer pokvareni rade gadosti nitko da čini dobro ( Ps 14 (13), 1 ). Pastiri otpadoše od Krista, gnjusne propovijedi prorokuju u ime Baalovo i iđahu za onim što im svijet doktora nametnu da bi izgledali pametniji od drugih.
Ispravno stoga Gospodin kaž; ” Zalud sam se mučio, ni za što naprezao snagu”. Snaga se božanstva istrošila u slabosti čovještva. Ne čini li ti se da se snaga istrošila kad je on, Bog i Čovjek bio privezan za stup poput lopova, bičevan, udaran, popljuvan, išiban, kad je bio razapet između dva zločinca. Jao dakle bijednicima, kukavicama i luđacima koje ni ovi događaji nisu natjerali da izbjegnu ispraznost svijeta. Treba stoga biti u strahu, kao što je na početku rekao ” Jer sam se pokajao što sam ih stvorio” ( Post 6,7 ), sada ne kaže ” Kajem se što sam ih otkupio, jer istroši pokvareni rod moju snagu, a zloća ljudska sve je razornija. Zato Hošea kaže; Jest će, ali se nasititi neće, bludničit će, ali se neće množiti, jer oni su prestali štovat Jahvu – blud, mošt i vino zarobiše im srce” ( Hoš 4,10 – 11 ).
U svijetu nema pravednosti, a u Crkvi se gubi jer se više skoro nitko ne boji Boga, obeščašćuje se Kristovo tijelo i vjeru u njega, mrzi se strahopoštovanje a veliča se nezahvalnost prema svecima Njegovim. Pravednost svetaca nas opominje poput mjeračkog užeta kojim se mjeri život grešnika, ne svetkujete dane svetaca da bi imali ispunjen kalendar i davali imena djeci po njima, nego da bi nam bili čvrsto pravilo za život. Smješno je i svetkovine slaviti hranom kada znamo da su se oni uspeli na nebo postom. Mi ljubeći svijet i njegovu slavu, pazeći na tijelo u strahu od virusa da bi mogli živjeti u zadovoljstvu, gomilajući blagostanje izvijesno ne slijedimo život svetaca; zato će njihova pravednost biti čisti dokaz da smo mi danas zaslužili kaznu.
Priča ili sami spomen o paklu nije dobrodošao u današnje hedonističke uši. Odgoj vjernika kroz propovijedi u katoličanstvu bez eshatološkog spomena čistilišta i pakla nije ništa drugo nego deformirani oblik religije, poput kakva sektaštva. To se izobličenje religije javlja kada se premalo pozornosti poklanja pročišćujućoj ulozi svetoga straha Božjeg. Naš svetac Alojzije Stepinac kaže; Iz žive vjere niče onaj spasonosni strah Božji, koji je početak svake mudrosti, jer izgoni grijeh iz duše i čuva i unapređuje krjeposti. Po ovoj logici mi danas imamo mrtvu vjeru, iz koje niče strah od virusa, potresa, siromaštva, dugova, recesije, tumora, koji je početak svake gluposti. Drugim riječima katoličanstvo je postalo sredstvo potiskivanja cjelovite istine, o sudu i paklu ni spomena. Provalom protestantske hipijevske teologije milosrđa u katolički nauk, tolerancija grijeha pomaknula se do gadljivosti. Disciplina se svakim danom srozava i svaki sakramenat postaje mehanizam opravdavanja čovjekova vlastita ne/pogleda na grijeh koji se nalazi u teškoj zabludi sa vlastitom iskrivljenom savjesti. Ako nema propovijedi o paklu, zašto bi bila propovijed i o raju, ako nema pakla onda nema ni raja, ako je grijeh relativan, onda Boga nema, ako nema Boga, onda je zlo dobro, a čuti istinu je fanatizam, srđba i zlo.
Postoji stara narodna izreka koja kaže; Dobar je strah kome ga je Bog dao. Ali postoji i novi soj narodnih – koja kaže; misli da je razuman i onaj kome je Bog razum oduzeo. Svako ljudsko biće barem bi trebalo biti svjesno gorčine smrti, kao i toga da ne zna kamo ide nakon smrti, ili katolički rečeno čovjek bi svaki dan trebao promišljati o posljednjem sudu. Krist vrijeme privodi njegovu kraju tako što ulazimo u trenutak velikog otpada ili širokog puta koji vodi u propast. Kao što je spomen o uskrsnuću kroz povijest oduvjek bio i ostao sablazan za intelekt svijeta, tako spomen o paklu postaje sablazan za nadrikatoličanstvo. Bljutave propovijedi u ključnim trenutcima današnje covid krize postale su stvarna misaona i jezična kamilica za ispiranje usta – jeftina predstava koja ugađa neprosvijetljenoj uspavanoj publici.
Čovjek jedino može o vječnosti promišljati ako u razum stavi sve ono što se odnosi na vječnost. Izostavom samo jedne zbiljnosti o mogućnosti da možemo lakše završiti u paklu nego mukom zaraditi nebo, današnji kler ugodnom rekonstrukcijom prikriva vlastita zlodjela, propovjedajući jedno a živeći drugo, izjelice, vinopije i razmetnici, hedonistički život – hedonističke propovijedi. Sve oprečno onome kako je govorio, naučavao i primjerom živio Gospodin. A budući da je Crkva sazdana od svećenika i od laika, onaj kome svećenik nije pastir vjerovatno ni laik nije ovca. Isprazna floskula da kler propovijedima o paklu odbija vjernike savršeno odgovara uzroku svih naših nemira, koji jest taj da se više ne samooptužujemo. Đavao i ovozemljski silnici i crkveni velikodostojnici našeg vremena postupaju kao vukovi, ustupaju crkvena dobra WHO silnicima da im isti odaju priznanje njihovih poslova a ne poslova vječnog spasenja, oni pakao ne spominju ali ga proizvode kada imaju pomoć sina prokletstva koji sije zablude. Crkva ima dužnost svoju djecu rađati riječju Božjom, u porođajnim bolovima stege, oštrine i pokore da bi mogli djelovati a ne biti oslijepljeni u svome razboru rođenom iz laksne savjesti.
Propovijed mora biti čvrsta, mora predstavljati prave riječi, a ne lažne, smiješne, lakoumne i laskave, već riječi koje potiču ganuće i plač. Salomon kaže u ( Prop 12,11 ); Besjede su mudrih ljudi kao ostana ( ostan znači štap) i kao probodeni kolci. Naime, kao što od ostana”štapa” poteče krv, a kolac ako probode izaziva veliku bol, tako i riječi propovijedi i mudrih moraju podbadati grešnikovo srce i izazivati krv suza, kao što kaže sv. Augustin, krv duše – izazvati bol zbog prošlih grijeha i zadati strah od kazne paklom.
Korona je unatoč svemu idealna prilika, da katolik smrti da pozitivni smisao. Sakramentom krštenja dobili smo novi život, umrjeti u Kristovoj milosti mi zapravo pobjeđujemo smrt. Nisam za poziv na ekstremizam, niti za angažirati se u širenju zaraze, ali činjenica da bezbožni ovoga svijeta nisu ateisti, nego upravo osrednji kršćani, koji se odgajaju u doba velike krize bez pomisli posljednjeg suda, odnosno dok me sveti strah ne obvezuje na pokoru, svijetu ništa ne nedostaje osim cjepiva. Zapravo sam za poziv na pokoru i obraćenja. A ,zapravo, oni koji bi trebali pozivati na obraćenje i pokoru, ovom svijetu nedostaju više nego cjepivo. Danas ni jedan katolik za sebe nema pravo reći da je progonjen, a još manje netko može biti mučenik, od svih tlapnja naših bijednih vremena najsmješnije su propovijedi bez spomena o kazni i paklu, i takve ispraznosti mnogi još nazivaju mudrošću. Ljube istinu kad im svijetli, a mrze je kad ih osuđuje. Budući da ne žele biti varani, a varati hoće, ljube je kad sebe otkriva, a mrze je kad njih otkriva. Katolicima je danas istina ugodna vijest dok je na razini dobre vibracije ljubavnih priča o dobroti, kao da se radi o akcijskoj cijeni – ponuda dana. No čim istina progovori o kazni i paklu, postaje nepodnošljiva našem ponosu i užitku života, supermarket postaje fosilna roba rezervirana za fanatike. Mrzimo puninu istine zbog vlastitog blagostanja, posljednje stvari nas živciraju zbog činjenice jer nemamo hrabrosti zauzeti čvrsti stav, dok smo bili maleni vjerovali smo u bajke, a sad kad smo veliki vjerujemo u velike bajke i pakao rezerviran samo za Judu, vragove i masone. A pako je zapravo krcat kršćanima. „Kome je mnogo dano, od njega će se mnogo iskati“ (Lk 12,48)! Krštenjem smo mnogo dobili.
Isusova riječ je oduvjek bila istinita, nije proturječita ” Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.” (2 Kor 5,10) – Zatim će (Isus) reći onima slijeva: ‘Odlazite od mene prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavolu i anđelima njegovim!’ (Mt 25:41). Bez poimanja posljednjega Suda, suda na kojem su razgolićene sve mogućnosti našega života, nema ni autentične odgovornosti, ali skrivanje iza napredka medicine jedino autentično je kukavičluk koji ucjepljuje svoju fatalnu paklenu besmrtnost. Nema sumnje dragi katolici vjerujte u svoju besmrtnost, nego dršćite li zato što ste besmrtni. Neki se možda nadaju da će u paklu biti samo privremeno, nažalost, Biblija govori o vječnom paklu, i nema govora o privremenim mukama. Pakao je, dakle, mjesto mučenja, oganj vječni, plač i škrgut zubi u vijeke vjekova. Činjenica da se priča o posljednjim stvarima, paklu i sudu, danas smatra bolesnim govorom zrelim za psihoanalizu, to je samo dokaz u kolikoj mjeri izvori budućnosti su u nama presušili. Koliko zapravo na dnevnoj bazi razmišljaš u vlastitoj smrt, toliko istodobno i vjeruješ . Ili, koliko imaš smrtnih grijeha? – Koji su već prešli u naviku, koja se ponavlja, toliko zapravo bogova imaš, i obožavaš. Vidim da neki planiraju vječno živjeti na zemlji.
Zakoni jednoga Boga su iznad carevih dekreta, suučesnik, suučesnik, suučesnik,to je gore i od počinitelja, beskrajno gore.
Ako je tako velika bijeda ovoga smrtnoga života da ni pravednici koji će jednoga dana prebivati na nebu, ne mogu proći kroz ovaj život bez muka, s obzirom na veliku ljudsku bijedu, to više oni koji će biti lišeni nebeske slave moraju kao sigurno očekivati vječnu kaznu.
Pravno gledano situacija je jasna. Pričest na jezik je jedini potpuno valjani oblik pričesti, i to za cijelu (sveopću) Crkvu. Nakon Drugog vatikanskog koncila, na poticaj biskupa iz njemačkog govornog područja, biskupske konferencije su dobile priliku, ako su to smatrale „prigodnim“, dopustiti izvanredan oblik primanja pričesti uz uobičajeni oblik primanje pričesti, naime pričest na ruku. Oba su oblika, tamo gdje su dopuštena, podjednako dopuštena, ali nisu ekvivalentna (jednaka). Pričest na jezik je i dalje ostao ispravan oblik primanja pričesti. Činjenica je da se u nekim zemljama i biskupijama ta činjenica sustavno prikriva i stvara se dojam da je pričest na ruku trenutni oblik primanja pričesti, dok je pričest na jezik zastarjeli oblik koji danas više zapravo ne vrijedi. Posebno se prema ukupnom stvorenom dojmu više ne treba uzimati u obzir ovaj „stari“ oblik. Ali to zapravo nije slučaj.
Zabrana pričesti na jezik je nezamisliva prema kanonskom zakonu, ali pričest na ruku može biti zabranjena u bilo kojem trenutku, što jasno definira crkveni nauk. I to mora biti jasno svakom katoliku.
U doba korone virusa razlog za zabranu pričesti na jezik je bila zaštita zdravlja. To zvuči kao izgovor, što u konačnici i jest. Nedostaje higijenska ili medicinska logika. Liječnici su istaknuli da je pričest na jezik nesumnjivo barem podjednako sigurna kao pričest na ruku. Ako svećenik dezinficira ruke prije pričesti, isključuje se svaka mogućnost zaraze, jer posvećena Hostija dotiče samo njegovu ruku. U slučaju pričesti na ruku, međutim, postoji mnogo više dodira.
Uz to, u mjesecima navodne pandemije korona virusa nije nam poznat nijedan slučaj prijenosa zaraze primanjem pričesti. Iako su nedavno novine Kronen Zeitung u Austriji pokušale naći poveznicu između prisustvovanja Sv. misi i zaraze virusom, to se pomnijim ispitivanjem pokazalo netočnim. Zaista, monstruozno je pomisliti da bi Kristovo spasiteljsko tijelo moglo biti prijenosnik bolesti. Biskupi u njemačkom govornom području ne daju dobar primjer sa svojim mjerama zaštite od korone kada je riječ o pričesti.
Nadbiskup Manfredonije – Vieste – San Giovanni Rotondo je mons. Franco Moscone, redovnik somaskanac, i prema vatikanskom stručnjaku Marcu Tosattiu uvodi „opasne ideje“. Nadbiskupija se sastoji od dvije povijesne biskupije i od 1979. je dio crkvene pokrajine Foggije. Međutim, zadržala je rang i status nadbiskupije. Unutar teritorija nadbiskupije se nalazi poznato svetište svetog Mihaela arkanđela (Monte Sant’Angelo) i gradić San Giovanni Rotondo u kojemu je stigmatizirani sv. Pio iz Pietrelcine proveo pedesetak godina svog života te je tamo i pokopan. Svetac je od 2002. jedan od zaštitnika Nadbiskupije.
Mons. Mosconea je 2018. za nadbiskupa imenovao papa Franjo. Rođen je 1957. godine i dolazi iz grada Albe u Pijemontu. Tijekom misnog slavlja, 3. siječnja, je izrekao da odbija pričest na jezik, te su mnoge vjernike uznemirile sljedeće riječi: “Pričest na jezik je zlostovljane”.
Od tada se rasprava o tome u biskupiji nije smirila. Izjava je previše jasna da bi se mogla shvatiti pogrešno ili da bi se nadbiskupu lažno pripisale namjere koje nije izrekao. Prema mons. Mosconeu, pričest na jeziku je u osnovi pogreška, dok je novinarima naglasio kako je protiv pričesti na jezik zbog korone virusa, što govori o proturječnosti.
Nadbiskup je za svoju iritantnu izjavu izabrao crkvu Santa Maria delle Grazie u gradiću San Giovanni Rotondo. Ovo je „središnja crkva“ velikog samostanskog kompleksa kapucina, koja je dodana maloj samostanskoj crkvi samostana kapucina krajem 50-ih i posvećena je 1959. godine. Dok je u novoj crkvi, koja je posvećena 2004. godine i u čijoj se kripti nalazi grob, zabranjeno klečanje vjernika. Mnogi hodočasnici dolaze na grob sv. Padre Pia očekujući uslišanja po zagovoru sveca. Pošto nadbiskup ima svoj put, onda bi i pričest trebala biti dijeljena prema njegovoj ideji. Zapanjujuće je kako biskup može doći do stava da bi praksa koju je Crkva uvijek prakticirala i od koje se nikad nije odustajalo mogla u osnovi biti pogrešna.
Don Nicola Bux: „Pričest na usta je dokumentirana u Evanđelju. Nijedan biskup to ne može poreći“.
Don Nicola Bux, međunarodno poznati liturgičar, je prijatelj Benedikta XVI. i sam je rodom iz Apulije, te je komentirao nadbiskupovu izjavu. Njegov je odgovor isto tako upućen ostalim biskupima koji žele ograničiti pričest na jezik sa ili bez korone. U svojoj reakciji liturgijski stručnjak nije ništa manje jasan od monsinjora Mosconea:
„Biskup je pogriješio. Iz ispitivanja teksta evanđelja napisanih na grčkom uopće se ne može zaključiti da se Kristovo tijelo stavljalo na ruku“.
Upotreba patene ne bi imala smisla da je prije bila praksa pričešćivanja na ruku. „U najboljem slučaju“, rekao je Don Bux, moglo bi se tvrditi koristeći izvore iz petog stoljeća, da su vjernici antike jezikom sa dlana svoje ruke sami uzeli hostiju, „ali nikad sa prstima druge ruke“. Vjerojatnije je da se Codex Purpureus Rossanensis samo nekoliko desetljeća ranije temeljio na odluci koju je ranije uveo sveti Ćiril, biskup jeruzalemski (348. – 386).
Sveti Ćiril je pozvao na to da se „od ruke formira oblik prijestolja, ali ne da bi se pričestilo na ruku, kako se danas lažno tvrdi, već da bi se tako formirana ruka držala izravno ispod usta prilikom primanja euharistije kako bi se spriječilo da se ne izgubi i najmanja čestica“.
Poziv sv. Ćirila označava iščekivanje Boga, a ne pričest na ruku.
Međutim, nadbiskup Moscone je u svojoj propovijedi govorio o „uzmite i jedite”, što je protumačio kao dokaz pričesti na ruku. Don Bux je na to rekao:
„Evanđelje po Ivanu jasno kaže da je Isus Judi dao „zalogaj“ na Posljednjoj večeri, a zalogaj je nešto što se stavlja u usta“.
Već su u svibnju 2020. i druge biskupije pokrenule akcije protiv pričesti na jezik, kao razlog navodeći korona virus. Don Bux smatra da Ivanovo evanđelje govori o umočenom zalogaju (usp. Iv 13, 26-27). U standardnom prijevodu Biblije kaže se sljedeće:
„Isus odgovori: Onaj je kome ja dadnem umočen zalogaj. Tada umoči zalogaj, uze ga i dade Judi Šimuna Iškariotskoga“.
Don Bux na ovu temu kaže sljedeće:
„Taj je oblik i danas uobičajen među Orijentalcima, to jest u istočnim crkvama kada se pričešćuje. Zalogaj umočenog kruha se ne može staviti u ruku, nego samo u usta“.
Danas su u narodnim prijevodima rimskog misala (Missale Romanum) za pretvorbu koristi riječ „uzmite“, koja na grčkom (λάβετε) i latinskom riječ (accipite) nema refleksivno značenje „uzeti“ nego „primiti“.
„Biskup čini veliku pogrešku vjerujući da „uzeti“ znači uzeti rukama. Ne, hostija je ‘primljena’, u ovom konkretnom slučaju ustima.
Oči potamnjele od magluštine, od ljubavi prema zemaljskom ne vide milost u sebi ugašenu.
Protukršćanske svjetske sile koje promiču kulturu smrti, nastoje nametnuti (svjetskom) stanovništvu implicitnu – udaljenu i pasivnu – suradnju s pobačajem. Takva udaljena suradnja je sama po sebi zlo zbog izvanrednih povijesnih okolnosti u kojima te iste svjetske sile promiču ubojstva nerođene djece i eksploataciju njihovih posmrtnih ostataka.
Kada koristimo cjepiva ili lijekove koja su nastala od staničnih linija pobačenih beba, fizički imamo koristi od „plodova“ jednog od najvećih zala čovječanstva – okrutnog genocida nad nerođenim djecom. Jer da nedužno dijete nije okrutno ubijeno, ne bismo imali ta konkretna cjepiva ili lijekove. Ne bismo trebali biti toliko naivni da ne vidimo kako ta cjepiva i lijekovi ne nude samo zdravstvenu korist, već i obećavaju te promiču kulturu smrti.
Kad papa poziva na cijepljenje on ne čini nikakav nauk osim zastupanja osobna mišljenja u kojem netko drugi snosi odgovornost za pobačaj koristeći se tezom da smo mi odgovorni za smrt ili bolest ako se ne cjepimo. Tako kultura pobačaja koja ima razorne nemoralne posljedice, za papu i pobornike cjepiva očito nema. Cjepiva dobivena na nemoralan način, objektivno u teoriji sadrže nešto dobra. Što u praksi znači; današnja primitivna moralna teologija po pitanju pobačaja legitimira mehanizme ubijanja nevinih ako su u korist drugih. Svaki katolik kome ova papinska teorija cijepljenja kako bi se izbjeglo veće zlo – nebo vapijućim zločinom postane praksa odobravanja pokazuje primjer vlastite prosudbe dobra, kojom samo umiruje svoju savjest, i to tuđom prosudbom manjka dobra, odnosno viškom zla u iskrivljenoj svojoj savjesti. Po logici prosudbe dobra – moralne teologija navodi npr.; “studentica ostane trudna i nema nikakve pretpostavke za brak ona mora učiniti prosudbu dobra, odnosno biranja manjeg zla, donjeti dijete ili imati loš brak”. Niti je dijete zlo niti brak, nego je zlo ostati trudan prije braka i svaki izlaz eliminacijom je samo pokušaj umirivanja savjesti. Tako i kod cjepiva nije stvar biranja manjeg zla prosudbom dobra, dijete je dobro i ne može služiti tvornici genocida koja će proizvesti moje dobro, zlo je činiti pobačaj i njime se okoristiti kao sredstvom za moje dobro, prosudba većeg ili manjeg dobra ne može biti ako je zlo u pitanju. Problematika je jasna kao na dlanu, ako je za nauk katoličke crkve pobačaj neprihvatljivo sredstvo za rješenje problema, tada je neprihvatljivo i svako cjepivo. Tko god tvrdi suprotno taj opravdava da se ponekad može i ubiti u tuđu korist.
Promatrajući odgovor Katoličke Crkve, zagovornici abortusa odgovorni za biomedicinska istraživanja zaključit će da je hijerarhija prihvatila ovu situaciju, koja uključuje čitav lanac zločina protiv života i doista se može prikladno opisati kao „lanac smrti“. Moramo se suočiti sa stvarnim opasnostima, posljedicama i okolnostima trenutne situacije.
Naravno, neki tvrde da će se čak i ako ljudi ne budu uzimali ta cjepiva, industrija pobačaja i dalje nastaviti ubijati nevine. Možda nećemo smanjiti broj pobačaja ako prestanemo uzimati takva cjepiva ili lijekove, ali to nije problem. Problem leži u moralnom slabljenju našeg otpora prema zločinu pobačaja i prema zločinu trgovine, eksploatacije i komercijalizacije dijelova tijela ubijene nerođene djece. Korištenje takvih cjepiva i lijekova – iako neizravno – podupire nastavak ove užasne situacije. Jedna je stvar ne biti odgovoran ili ne činiti pobačaj, a savim je druga ispitati savjest kakve nemoralne posljedice sadrže za moje duhovno dobro. Jer, prioritet je spasenje duše a ne tijela, težinu božanske zapovijedi ” ne ubij ” ne možemo osmišljavati kao nužnu potrebu od koje stvaramo teoriju dobra. Život je poseban dar, ali veći dar nego život je dar duše. Bog privlači k Sebi, ali i Sotona k sebi, to je razlog zašto đavao porobljava duše. Sotoni se ionako gadi svaki ljudski grijeh ali on voli mali kompromis.
Teorije koje opravdavaju upotrebu cjepiva stvorenih od pobačene djece
Dokumenti Svete Stolice (iz 2005., 2008. i 2020.) koji se bave cjepivima razvijenim od staničnih linija ubijene nerođene djece nisu nepogrešiva odluka Učiteljstva. Argumenti izneseni u gore spomenutim dokumentima vezana uz moralnu dopuštenost upotrebe cjepiva, za čija su se istraživanja koristile stanične linije pobačene djece, su u konačnici previše apstraktni. Moramo pristupiti ovom problemu na dublji način, a ne ostati u pravnom pozitivizmu i formalizmu apstraktnih teorija suradnje sa zlom, koristeći se tuđim zlim djelima, dvostrukim učinkom ili onim što netko želi nazvati teorijama opravdanja.
Moramo ići dublje, do korijena problema i razmotriti aspekt proporcionalnosti. Ovaj konkretni lanac stravičnih zločina – ubojstava, uzimanja staničnih linija i dijelova tijela ubijene nerođene djece i komercijalizacija njihovih ostataka kroz proizvodnju i ispitivanje cjepiva i lijekova – je neusporediv u odnosu na druga kaznena djela, primjerice korist od ropskog rada, plaćanje poreza itd. Čak su i najočigledniji povijesni primjeri, koji se ponekad navode kako bi se opravdala moralna dozvoljenost uporabe cjepiva koja su okaljana pobačajem, neusporedivi s pitanjem i problemom koji je pred nama.
Zbog ozbiljnosti pobačaja i trenutno sve veće industrije pobačaja i biomedicinskih istraživanja koja uključuje trgovinu i eksploataciju pobačenih dijelova tijela djece, načelo materijalne suradnje ili drugih sličnih teorija se u ovom slučaju ne mogu primijeniti. Stoga je izuzetno protupastoralno i kontraproduktivno dopustiti upotrebu cjepiva okaljanih pobačajima u ovom povijesnom trenutku. Duše ubijenih beba, od čijih dijelova tijela ljudi sada imaju koristi kroz lijekove i cjepiva, žive i imaju ime pred Bogom.
Kada netko koristi cjepivo stvoreno od pobačaja, zapravo izravno podržava cjepivo. Plaćajući porez, čovjek se ne suočava izravno i osobno s postupkom određenog pobačaja. Vlada sada konkretno ne traži da vaš novac dajete za „ovaj“ konkretni čin pobačaja. Vlada često koristi naš novac protiv naše volje. Stoga je uporaba cjepiva stvorenih od pobačaja puno osobnije suočavanje i puno bliži susret s monstruoznim zločinom, nego plaćanje poreza ili korist od zlih djela druge osobe. Ako vlada kaže građaninu izravno i osobno: „uzimam vaš novac da platim ovaj konkretni pobačaj“, netko to mora odbiti, čak i ako to znači oduzimanje vlastitog doma i zatvor.
U prvim stoljećima su kršćani plaćali porez poganskim vladarima, znajući da će dio poreznog prihoda koristiti za financiranje štovanja idola. Međutim, kada je vladar zatražio od kršćana osobno i pojedinačno sudjelovanje u zločinu idolopoklonstva, prinošenja samo malog zrna tamjana pred kipom idola, to su kršćani odbijali, čak i po cijenu mučeništva zbog svjedočenja prve Božje zapovijedi.
Kako možemo maksimalno odlučni biti protiv pobačaja kada prihvaćamo cjepiva koja su okaljana pobačajem, to jest nastala su zbog ubojstva djece. Logika i zdrav razum zahtijevaju da ne prihvaćamo takva cjepiva ili lijekove. U teškim vremenima velike pomutnje Bog se često koristi malim i jednostavnim ljudima koji govore istinu dok je većina prihvatila „kulturu smrti“. Nažalost, mnogi ljudi u Crkvi, pa čak i neke katoličke pro- life organizacije su prihvatile „kulturu“ oko specifičnog pitanja cjepiva i lijekova koji su nastali pobačajem. Čini se da su se mnogi teolozi, pa čak i Sveta Stolica i velika većina biskupa prepustila „kulturi“, a u današnjoj Crkvi ostaje samo manjina koja govori: „Stani. Ovo nije dobro. Ovo je opasnost!” Kao kršćani, naša je dužnost svjedočiti svijetu ne prihvaćajući ta cjepiva i lijekove.
Mogli bismo pitati zagovornike korištenja cjepiva ili lijekova, koji svojim ponašanjem vrijeđaju pobačaj, „…ako biste putovali u prošlost i bili svjedoci jezivog ubojstva nerođenog djeteta, komadanja njegovog tijela, uzimanja njegovog tkiva i njegovih stanica koje su zatim obrađene u laboratoriju, čak i ako su stotine kemijskih procesa bile povezane s tim određenim cjepivom ili lijekom, biste li mogli mirne savjesti primiti takvo cjepivo ili lijek u vaše tijelo?“ Teško je zamisliti da bi mogli, nakon što bi im pred očima bio prizor komadanja djeteta i fizičke koristi od upotrebe njegovih stanica. Ako vam i tad nebio bio problem s tuđim djetetom, zamislite vlastito dijete kako ga komadaju, ako vam i sad nije problem, onda potražite egzorcista.
Razlika se često radi između izravne prisutnosti linija fetalnih stanica koje potječu od ubojstva nerođenog djeteta u cjepivu i njihove upotrebe u ispitivanjima, a zasigurno je potonje objektivno gledano jednak zločin. Još uvijek ne možemo prihvatiti upotrebu ovih staničnih linija čak ni za testiranja, jer nas dovode do zločina upotrebe stanica ubijenih beba. I u ovome se slučaju nagomilavaju stravični zločini. Prvi zločin je ubojstvo djeteta. Drugi je upotreba i obrada njegovih staničnih linija. Te je još jedan zločin upotreba ovih staničnih linija za testiranja. Ne možemo surađivati u ovom gomilanju zločina i ni na koji način ne možemo imati koristi od „nusproizvoda“.
Obaveza pružanja otpora
Zamislimo da je mogućnost pobačaja u cijelosti zabranjena u cijelom svijetu. U tome bi slučaju medicinska i farmaceutska industrija morale potražiti alternative za razvoj cjepiva, a Bog će ih pružiti ako poštujemo Njegov zakon, posebno Petu zapovijed. Međutim, Bog će nas kazniti ako za proizvodnju i ispitivanje cjepiva i lijekova koristimo stanične linije od ubijenih beba! Moramo se otvoriti nadnaravnoj perspektivi.
Moramo se oduprijeti mitu da alternativa ne postoji – a korištenjem ovih cjepiva ili lijekova surađujemo u daljnjem širenju ovoga mita. Ipak, postoje alternative! Protu kršćanske svjetske sile zasigurno neće priznati da postoje alternative i nastavit će gurati cjepiva koja su okaljana pobačajem. Ali moramo se oduprita – dok se mnogi katolici čude novonastalim bolestima.
Čak i ako postoji samo mala skupina vjernika, svećenika i biskupa koji to čine, u konačnici će istina prevladati. Povijest će nas podsjetiti i reći nam da su čak i neki dobri katolici dopustili ovo, čak da su i visoki prelati odgovorni za upravljanje Svetom Stolicom popustili rastućoj biomedicinskoj i farmaceutskoj industriji koja je koristila stanične linije od ubijene nerođene djece za proizvodnju i ispitivanje cjepiva i lijekova. Povijest će reći da su dopustili da ih zaslijepe apstraktne teorije o udaljenoj materijalnoj suradnji ili nekoj sličnoj teoriji, imajući korist od zlih djela drugih.
Moramo slijediti istinu.
Čak i ako izgubimo sve prijatelje, trebali bismo slijediti svoju savjest, kao što su to učinili sveti Thomas More i sveti John Fisher. To je ujedno znak posljednjih vremena da su čak i dobri ljudi zbunjeni oko ove važne stvari. Prisjetimo se riječi našega Gospodina, koji je rekao da će čak i izabrani biti zavedeni (usp. Mt. 24,24). Doći će vrijeme kada će Bog otkriti ljudima u Crkvi, koji sada brane ispravnost korištenja cjepiva okaljanih pobačajem, neke od posljedica njihovih izbora. Otvorit će im se oči, jer je istina tako moćna. Moramo živjeti za istinu i vječnost.
Šutjeti i pristajati na već široko rasprostranjenu upotrebu pobačenih dijelova dječjeg tijela za biomedicinska istraživanja i argumentirati ovu nepravdu apstraktnom teorijom „udaljene materijalne suradnje“ ili kako god bi netko mogao nazvati takve teorije opravdanja, duhovno je sljepoća i težak propust u dramatičnom povijesnom trenutku. Na taj molitveni vapaj jednog naroda koji je poubijan pobačajem, izrmcvaren pod krinkom ljudskih prava, uzvikuje Bogu u lice svoju bol, na taj vapaj svatko tko se ogluši zaziva na sebe prokletstvo. Kršćani bi trebali ustati i proglasiti cijelom svijetu: „Nikada se nećemo pomiriti s ovom nepravdom, čak iako je ona već toliko raširena u medicini! Nije dopušteno tretirati nerođenu djecu, živote najslabijih i najbespomoćnijih ljudi na cijelom svijetu na takav ponižavajući način, tako da jači, oni koji su već rođeni, mogu imati privremenu zdravstvenu korist od njihove upotrebe“. Gdje si, Bože, kako katolik može šutjeti dok – tvoja najnedužnija stvorenja najgore trpe – kao ovce koje vode na klanje, a da ni usta ne mogu otvoriti. Nije vjera pobožna pro life fraza ja sam protiv pobačaja, ali sam za cjepivo, križ se ne može iskonstruirati da temeljne ljudske vrjednote postanu subjek nijekanja istine, bez obzira koliko vi volili svoj život i život vaše djece, ne priznaje se Boga samo usnama dok iz fotelje blagostanja šutite na strahote kako bi taj udio zla vama koristio. Ako vam se ovakve stvari čine prihvatljivim, onda Boga u vašem životu nema. Nikad ne može biti dobro ono što se temelji protiv istine, te ako se vjerski život sveukupnog djelovanja zasnuje na nijekanju istine. Istina ne može biti konkurent našeg života, “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 45), dug grijeha koji pobačaj ostavlja seže dalje od radijusa oproštenja i mogućnosti da se učinjeno popravi, zar pobačaj nije Nebo vapijući grijeh, ne može se nitko otarasiti krivnje po radi glupe fraze da se istina i laž nerazdvojivo pomiješaju.
Lik Ivana Karamazova u poznatom romanu „Braća Karamazovi“ postavlja kobno pitanje:
„Recite mi odmah, pozivam vas – odgovorite mi: zamislite da Vi sami gradite zdanje ljudske sudbine s ciljem da ljude usrećite u konačnici, da im napokon pružite mir i odmor, ali za to morate nužno mučiti samo jedno maleno stvorenje, to isto dijete koje je udaralo grudi malim šakama, i da podignute svoje zdanje na temelju njegovih neuzvraćenih suza – biste li pristali biti arhitekt pod takvim uvjetima?“
Nezaboravne su riječi kojima je papa Ivan Pavao II snažno osudio svako eksperimentiranje na embrijima, izjavivši:
„Nikakve okolnosti, svrha i niti jedan zakon ne mogu nikada dopustiti čin koji je suštinski nedopušten, jer je u suprotnosti sa Božjim zakonom koji je zapisan u svakom ljudskom srcu, spoznatljiv samim razumom i proglašen od strane Crkve. Ova procjena moralne težine pobačaja treba se primijeniti i na novije oblike grešne intervencije na ljudske embrije koji, premda provedeni u legitimne svrhe, neizbježno uključuju i ubijanje tih embrija. To je slučaj s eksperimentiranjima na embrijima, koja su sve raširenija na polju biomedicinskih istraživanja i zakonski su dopuštena u nekim zemljama… Upotreba ljudskih embrija ili fetusa kao predmeta eksperimentiranja predstavlja zločin protiv njihovog dostojanstva kao ljudskih bića koja imaju pravo na isto poštovanje kao dijete koje se rodilo, i kao svaka odrasla osoba. Ova moralna osuda se isto tako odnosi na postupke koji iskorištavaju žive ljudske embrije i fetuse – ponekad posebno „proizvedene“ za svrhu oplodnjom in vitro – bilo da se koriste kao „biološki materijal“ .
Krv ubijene nerođene djece vapi Bogu zbog cjepiva i lijekova koji koriste njihove ostatke. Moramo se pokajati zbog nagomilanih zločina. Moramo tražiti oprostiti ne samo od Boga koji istražuje „bubrege i srca“ (usp. Otk 2,23), već i od duša sve ubijene nerođene djece koja imaju ime pred Bogom. Posebno moramo tražiti oprost od one djece čiji se dijelovi tijela koriste na tako ponižavajući način radi zdravstvene zaštite živih ljudi. Neshvatljivo je kako klerici uz pomoć apstraktnih teorija iz moralne teologije mogu umiriti savjest vjernika, dopuštajući im upotrebu takvih cjepiva i lijekova. A još je više neshvatljivo da se danas katolici hvale vlastitim poganlukom i otupjelom savješću.
Krv ubijene nerođene djece vapi Bogu zbog cjepiva i lijekova nastalih od pobačaja! Na koncu strah za karijeru postaje jači od straha pred božanskom istinom. I Pilatu je bio važniji politički mir od Istine.
Prošireni tekst mojim mišljenjem, na tekst biskupa Atanazija Schneidera.
Patnjom nevinih se ne dokida naša patnja. ” U ustima djece i dojenčadi hvalu si pripravio protiv neprijatelja, da postidiš mrzitelja, tlačitelja”.
