Da li mazge manje zaudaraju ako ih natovarimo skupocjenim i mirisnim stvarima?
U osnovi pojedinim strogim pobožnjacima se najviše može predbaciti nedostatak radikalnosti. Oni se, vjerovatno, u sebi zbog toga stide jer upravo to hine zlorabeći naziv “tradicionalno pravovjerni – progonjeni” a zapravo su prenamagala i duhovne ubojice brata svoga. Ne zamjeram im toliko što se petljaju u rasprave o ljepoti obreda, koliko im zamjeram što svoj veliki nedostatak pobožnosti žele zamaskirati kao vrsni liturgičari, učeni kanonisti i pobožne apologete . Zamjeram im još što nisu nikako podložni božanskoj providnosti.
S obzirom na to, pobožni učenik spornog koncila puno je radikalniji od njih. S druge strane, podložan providnosti, on zna da ako hoće biti svjedok uskrsnuća, mora i sam proći kroz Kristovu nutarnju smrt – čime postaje prilično popustljiv pred svojim progoniteljima. Naposljetku, ako svjedok Uskrsnuća želi prodrmati crkveno mnijenje, pa želi izvesti radikalnu autentičnost, neka to, koliko je moguće, ne bude napad i rasprava koja ubija žive, nego poniznost i trpljenje koja uskrisuje mrtve savjesti. Za to treba znati rukovati puno težim oružjem nego što su to teološko koncilske rasprave i kruničarenja prema vani.
Isus kaže; A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi ( Iv 12,32). Sve, znači sve ljude, podrazumijevajući i one koji ga odbacuju jer Uskrsli nije manje temelj njihova postojanja i srca njihova srca, a svakako nije liječnik za zdrave, a pogotovo ne neki pismoznanac koji se bavi koncilima.
Realizam vjere lišava nas svake uvjerenosti u našu povlaštenost. I zapovijeda nam da ispovijedamo vjeru dok nas novotarija kolje: znam, unatoč svim prividima, da i tebe duboko privlači Isus, taj vječni, i moguće je da i ti, poput radikalnog Savla nakon što je smaknuo Stjepana, postaneš njegovo oruđe izabrano, bolje nego što sam to ja. Najkraći put jest put prema vanjštini – Najduži put jest put prema nutrini. Kako skromno i nenametljivo živjeti svoje kršćanstvo? Apologete radikalnosti vuku poteze potpuno oprečne Kristovu učenju dok mašu svojim tradicionalnim katoličkim identitetom i jedino nutarnje pitanje o kojem teološki ne raspravljaju je ” kako nije dovoljno izgledati dobar i pošten, potrebno je stvarno biti! “. Gorljivi pojedinci koji se hvale tradicijom trebali bi biti odgovorniji kako skromno i nenametljivo pričati. Radije bi vodio razgovore sa poštenim ateistom nego svaku misu raspravljao o papi i česticama, ne znam od kad se kršćanstvo počinje vrednovati po imiđu svećenika, biskupa i misne forme, ali znam za sadržaj Kristova učenja. Živi Boga je taj koji povezuje, koji potiče na mir, koji potiče na žrtvu za opće dobro crkve, okuplja i približava, a ne Boga koji dijeli, koji hrani vlastiti egoizam i uvjerenost u povlaštenu skupinu pravovjernih.
Katolički ateista 